Problema na knjižnom tržištu u Hrvatskoj toliko je da bi i samo pobrojani zauzeli cijelu jednu novinu. Neki od njih preslika su svjetskih trendova, a neki su samo naš, »domaći proizvod«. A da se i ne govori o nesnalaženju domaćih aktera koje neki trendovi – veliki uzlet e-knjige, primjerice, koja je i vani poharala nešto velikih igrača – tek očekuju.

I dok je one svjetske, poput povećane trke za bestselerima i sezonskim hitovima, teško ili nemoguće promijeniti, za neke domaće možda i ima lijeka. No jedno je sigurno – samo uz radikalne promjene sustava. Jedna od njih, čini se sve nužnija, jest uvođenje Centra za knjigu, kao javne agencije koja bi se trebala baviti svim pitanjima knjige. Ili jednostavnije – kao što za film postoji Hrvatski audiovizualni centar, takva bi agencija mogla postojati za knjigu.

Nikome nije lako  

Činjenice kažu sljedeće: prodaja knjiga u Hrvatskoj drastično je pala. Govori se o čak 30 posto. Jednako tako, pod utjecajem domaće krize i katastrofalnog stanja u gospodarstvu javni kapital potreban za opstanak knjige kao kulturnog proizvoda u zakonitostima malog tržišta kakvo je naše također se smanjuje. Rezultat svega toga bit će, i jest, odumiranje malog i srednjeg poduzetništva u knjizi, bilo proizvodnog bilo prodajnog, inače zaduženog za održavanje kakve-takve kulturološke razine ponude. Istina, propast će ovdje i nešto parazita, nakalemljenih na sustav koji potiče proizvodnju bez prodaje, skladišta puna knjiga zbog nedostatka distributivne mreže i aktualne politike potpora. A to i nije tako loše.

 No opet, nije dovoljno dobro da bi trebalo sjediti skrštenih ruku i gledati urušavanje i tako već krhkog domaćeg tržišta knjiga. A ono se, nema sumnje, urušava. Najava prestanka rada »Booksine« knjižare, jednog od posljednjih Mohikanaca nezavisnog knjižarstva u Zagrebu ali i Hrvatskoj, sinegdoha je ukupnog stanja. Dobro, možda je bilo pitanje slučaja, ili nesreće, što se u vrijeme formiranja države i novog, manjeg tržišta, nije pojavio dovoljno jak knjižarski lanac, kako je to svugdje u »normalnom« svijetu, pa su izdavači počeli otvarati svoje knjižare. Ali situacija je takva kakva jest, i taj se protuprirodni blud mora prihvatiti a s njime i činjenica da samostalni, mali izdavači teško mogu parirati velikima koji diktiraju tempo na tržištu.

Ali ni velikima nije lako. U zemlji u kojoj se bestseler ne proda u više od 2.000 primjeraka, teško je održavati megastoreove i superstoreove. Zato se i čuju sve češće najave propadanja najvećih (koji će, propadnu li, za sobom povesti i mnoge manje kojima duguju sada već velike novce), mizerne plaće za koje u njima rade prodavači, otkazi nekima od najprepoznatljivijih lica koja su tim istim tvrtkama podizala ugled u javnosti… Takvu situaciju ne treba pozdravljati, ali ona jest rezultat s jedne strane nerealne megalomanije, a s druge loše politike prema knjizi, za koju je u potpunosti zaslužno Ministarstvo kulture.

Loša politika  

Politika nezamjeranja, potpuni nedostatak osmišljene strategije, distribucija sredstava potpore i otkupa izdavačima po načelu proporcionalnosti, a s druge strane potpuna nepropocionalnost u potporama drugim segmentima na tržištu – autorima i knjižarima – između ostalog dovela nas je tu gdje jesmo.

Izdavači ne mogu naplatiti potraživanja od knjižara kojima daju knjige u komisiju, a knjižare je nelikvidnost dovela do toga da su odlučili radije prihvatiti komisiju s nižim rabatom od otkupa s višim rabatom. Pa i uz mogućnost povrata robe.

No i u takvom sustavu rabati su (pre)visoki, što se negativno odražava na izdavače. A ovo je samo vrzino kolo između izdavača i knjižara. Gdje su tek autori, čiji se honorari mjere s mjesečnim plaćama onih istih prodavača u knjižarama?

Loša višegodišnja politika ne može se prebrisati jednim potezom. I iako nema gotovog nacrta za popravljanje ove situacije – a očito je da joj Ministarstvo kulture nije doraslo – mogući put rješenja je Centar za knjigu. Samostalna agencija koja može u sebe inkorporirati i sadašnje djelatnike Uprave za knjigu i knjižnice MK-a, samo s efikasnijom raspodjelom rada, pod stručnim, a ne političkim vodstvom, bila bi zadužena, a onda i odgovorna za ukupnost politike prema knjizi.