Roman »Ugovor« (»Pogodba« u originalu na slovenskom jeziku) zanimljiv je na nekoliko razina. Prije svega, njegova je autorica – Mojca Širok – punih trinaest godina bila dopisnica RTV Slovenije iz Italije i Vatikana, a svoj višegodišnji boravak na Apeninima iskoristila je i za stvaranje knjiga kroz koje je obrađivala teme koje su joj se nametale kroz njen novinarski rad.

Među tim temama za širi krug čitatelja nedvojbeno je najzanimljivija ona o sicilijanskoj mafiji o kojoj je slovenska novinarka napravila i dokumentarni film »Šutnja u Palermu«, a 2018. godine svoja saznanja o mafiji uobličila je u roman »Ugovor« za koji je iste godine dobila i slovensku književnu nagradu »Modra ptica«. Nepune dvije godine kasnije eto nam njenog književnog prvijenca i na hrvatskom i to u prijevodu Jagne Pogačnik.

Zlo pobjeđuje dobro

Već i sam ovaj background romana privlači pažnju jer čitatelj logično pretpostavlja da novinarka koja je 13 godina pratila političku i mafijašku scenu susjedne nam države puno toga zna. Roman to potvrđuje, a to pak znači da u njemu mogu uživati i oni koji vole krimiće, kao i oni željni spoznaja o tome kako u jednoj od bogatijih svjetskih država funkcionira zloglasni kriminalistički sustav. Autorica je priču izgradila oko dvostrukog (kasnije se ispostavlja čak trostrukog) ubojstva.

Na prvi pogled ti zločini nisu međusobno povezani, ali istrage – što policijska, što novinarska – uskoro otkrivaju itekakvu povezanost koja upućuje na sicilijansku mafiju.

Kompozicijski je roman podijeljen u tri dijela (tri dana), a realiziran je kroz kratke jednostavne epizode od kojih je svaka vezana uz jedan od likova romana. Sukladno pravilima žanra, Mojca Širok čitatelja drži u neizvjesnosti do završnih stranica kad se tek slažu sve kockice te otkriva tko je, kako, kada i zašto naredio i izvršio ubojstva.

Put do istine čitatelja vodi kroz sfere suvremenog talijanskog novinarstva, političkog života i djelatnosti policijskog sustava, a ponuđena slika daleko je od ugodne pri čemu je posebno bolan i upozoravajući završetak u kojem ne da ne postoji »happy end«, već zlo pobjeđuje dobro čime se nastavlja krug nepravde.

»Mafijaško nasilje potiče koncentrične krugove, udarne valove koji pustoše daleko i dugo, koji se prije ili poslije dotaknu svih ljudi.«, zaključuje na jednom mjestu Mojca Širok.

Likovi novinara

Autorica je najuspješnija – što je na neki način i logično – u portretiranju likova novinara i opisu načina rada i života u redakciji velikog i uglednog talijanskog dnevnika. Lik novinarke Flaminije Lorenzi Vendramin životan je i dojmljiv, u velikoj mjeri i stoga što je odlično oživljen njen nesretni obiteljski i ljubavni život pa je po svemu najuspješnije izgrađen lik ovog romana. Vrlo je dobar i lik policajca Emanuelea Robina, kao i ministra Paola Rinaldija, bivšeg novinara.

Likovi negativaca, pogotovo onih pravih mafijaša, nisu toliko uvjerljivi i više su na razini simbola, za razliku od njihovih političkih pomoćnika i suradnika koji su također oslikani vrlo kvalitetno.
Bolje od likova, čast izuzecima, oslikan je društveni sustav, posebno onaj politički, odvjetnički i policijski koji svojim brojnim slabostima – najčešće potkupljivim pojedincima – omogućava zločinačkom sustavu razvoj i vladanje u sjeni. Time je, naravno, izrečena žestoka kritika nekih dijelova suvremenog talijanskog društva koje se desetljećima bori protiv mafije, a konačne pobjede još nema.

Organizirani kriminal

Dobrom kombinacijom faktografskih činjenica poznatih iz duge povijesti borbe protiv mafije s izmišljenim zbivanjima i likovima, Mojca Širok uspjela je stvoriti zanimljiv roman kojemu cilj definitivno nije samo zabava, već i upozorenje. Pritom to upozorenje nije namijenjeno samo Italiji, već i nizu drugih država u kojima – pa i u našoj – svjedočimo sudskim odlukama i policijskim istragama koje su, u najmanju ruku, vrlo čudne. Organizirani kriminal – zvao se on mafija ili nekako drugačije, ili možda nikako – dio je gotovo svakog suvremenog društva, upozorava ovaj roman.