U svojoj zbirci pjesama »Revolucionar« pjesnik Stjepan Bajić jednu je pjesmu, naslovljenu »Što je to poezija? Da te čujem, rodijače«, smjestio u Drniš te zapisao: »a to ti je kad ti neko nešta piše//i ti čak nešta ubereš, no ti si//uvjeren da je to grozd s odrine//ispod koje odavno samo sidiš//i ne želiš da ti se iko obraća.« Takva definicija poezije, kada se čovjek s Bajićem upozna, ne čudi. Riječ je o rijetkoj biljci našeg pjesničkog vrta, iako bi on, opravdano pretpostavljam, za sebe rekao da s tim vrtom veze nema, već da sazrijeva u nekom dvorištu secesijske vile na Tuškancu. Za njega će i njegovu, nagrađivanu zbirku pjesama, Neda Omrčen, Draženka Polović i Krešimir Bagić zapisati: »Riječ je o hrabrom i rizičnom pjesničkom konceptu koji pažnju nastoji privući ambivalentnim uranjanjem u svakodnevicu i sitnom provokacijom, a vlastiti prostor pisanja izgraditi gestualnim pozicioniranjem spram pjesničke tradicije. Iskustvena, jezična i estetička događajnost Bajićeve zbirke dobrim je dijelom sadržana u tekstovima koji je uokviruju.« Kakav je u pjesništvu, takav je i u razgovoru – brz, polemičan, dovitljiv, provokativan i duhovit. Tome u prilog, vjerujte, idu i redci koji slijede.

Stjepane, zašto književnost?

– Odrastao sam okružen knjigama, u obitelji u kojoj se dosta čitalo. Doduše, prema knjigama sam u mladosti imao velik otpor, na granici mržnje. Radije sam godinama trenirao vaterpolo, dvaput dnevno išao na treninge i odazivao se na nadimak Stipe Ajkula. U toj, ranijoj životnoj dobi, pročitao sam samo jednu knjigu – »Djecu kapetana Granta« Julesa Vernea – i to samo zato što mi je teta obećala dati petsto kuna ako je pročitam. Ja sam to proračunato učinio, odradio tetin strogi trosatni ispit i dobio novac. Onda sam naglo izbačen iz kolosijeka, teško se razbolio te sam godinu dana bio vezan za krevet. Iz dosade, krenuo sam opet čitati. Očito sam shvatio da od dotadašnjih želja neće biti ništa i na glavu upao – umjesto u bazen – u nezamisliv osjećaj besmisla, koji jedino knjige mogu ispuniti. Nabasao sam na Shakespearea, otkrio za mene čitav novi svijet koji je on stvorio, a najviše sam uživao u »Macbethu« i »Ukroćenoj goropadnici«. Tu su i Mann, i Kafka, ma, sve što je bilo doma i sve što mi je palo pod ruku. Ne znam što je kod mene stvarno, ali eto, ljubav prema književnosti traje već više od petnaest godina. Valjda je ona stvarna. Ustvari, ja i dalje ležim nemoćan u tom krevetu, ali knjige su mi darovale agilnog avatara kojim danas hodam svijetom.

Biti pjesnikom

Jeste li sanjar?

– Nisam. Vrlo sam hladan i analitičan, ali knjige su bile te koje su me spasile i uvele malo nježnosti i blagosti u moj život. I da želim, sad više ne mogu prestati pisati, a ako se to možda i dogodi, sigurno nikada neću prestati čitati.

Znači, snova nemate?

– Imam, želim biti zadovoljan i skroman. Volio bih voditi jedan normalan građanski život, razbiti iluziju da je pjesnik pijanica i patnik. Biti pjesnikom, to dakako znači bivati na ulici, stalno prisutan, biti kroničar vremena, ali i biti ozbiljan čovjek, od kojeg možeš posuditi novce, ako baš zatreba. To bih volio!

Što znači građanski život?

– Ne mogu reći da sam ga ikad imao. Odrastao sam bez oca, a majka je nekad znala raditi i po tri posla dnevno. Ja nikad nisam znao u koliko sati je večera, na primjer. Dugoročno, želja mi je postati dosadan, da se o meni ništa ne zna i da tako živim do kraja svog vremena. Otkrio sam tu novu potrebu da se vratim sebi i knjigama. Čitavu jesen samo sam izlazio, opijao se i prespavao te shvatio – što mi to, zapravo, treba? Što mi to donosi životu? Ne treba mi takav život. Pjesnik mora biti osoba u koju se netko može pouzdati. Žao mi je što je uvriježeno mišljenje da su pjesnici samo mlitavci puni ega i da nisu uzoriti.

Uvik kontra

Mnogo ste pitanja otvorili ovim odgovorom. Pa krenimo redom. Što je, ustvari, vaš svjetonazor?

– Ima ona nevjerojatno lijepa i nevjerojatno duga i dosadna Musilova knjiga »Čovjek bez osobina«. Mislim da me dobro opisuje. Nemam svjetonazora, nemam duha. Nemam čak ni želja i ne želim ih imati!

Za sebe ćete reći da nemate pjesnički izraz.

– Pjesnik sam koji odgovara na zadane fenomene u kulturi i koji je apriorno protiv nje. Mislim da pišem polemično, parodijski, protiv glavne struje, a glavna struja se mijenja. I ja suprotivo s njom. Sada je hermetizam u modi, zbog čega sam ja stvarnosni pjesnik. Kada se moda okrene, odoh ja u hermetizam! Banalan sam čovjek.

Protiv ste jer uviđate da su stvari loše, ili ste protiv samo da biste bili protiv?

– Ovo drugo, uvik kontra!

Zar nije to infantilno?

– Jest, ali i poezija je infantilna. »I kad nema Našeg Duha, među nama jednog sveca, treba i bez bijela ruha, biti djeca, biti djeca.«

Zašto ne znate svoju poeziju naizust?

– Znam Ujevićevu. Zašto bih još znao i svoje stihove napamet, kad ih nastojim zaboraviti?!

Svi su pravi pjesnici po tvorničkim postavkama đubrad / Foto JOSIP MIŠKOVIĆ

Pa ne znam, kao slušatelju to mi zvuči uvjerljivije. Što je s ostalim formama? Proza, drama?

– Volim kazalište jer nudi veliku slobodu, a za prozu nemam taj um.

Još uvijek ili općenito?

– Mislim da za prozu nisam spreman, niti ću ikada biti. Malo je primjera velikih pjesnika koji su bili i veliki romanopisci. Pjesnika se uvijek prepozna iza prozne fasade. Više volim eseje i konceptualu. Fetišist sam Gorgone i bio sam iskreno tužan kad su preminuli Vaništa i Seder. Imam želju okupiti neke luđake koji bi bili voljni raditi isto što i ja, pa da napravimo jedan omaž Gorgoni i ponovo probudimo Zagreb. Moja vizija poezije premašuje ono napisano jer se poezija ponajprije živi. Kad se dogodi neka zanimljiva stvar, meni ne pada na pamet nešto o tome zapisati jer, u suprotnom, više neće biti zanimljivo. Radije ostavljam nedorečeno. Poezija u konceptuali itekako može biti izražena. Također, veza glazbe i poezije je izuzetno važna, kao što se i u kazalištu čuda mogu raditi, ali nažalost ne baš i na našim daskama. Slikarstvo, također, doživljavam kao tihu poeziju.

Tinder i pornografija

Koliko sam shvatio, volite i polemizirati. Ako čovjek želi biti skriven, u tom smislu želje da ne budete javna osoba, onda ste lišeni mogućnosti polemiziranja.

– Provocirao sam polemiku u književnim krugovima. Vodili smo jednu žestoku o poeziji na društvenim mrežama. Objavljeno je nekoliko tekstova, uvrijedili su se ljudi, blokirali međusobno, i to je, zasad, to. Čekam novu prigodu!

Kad ste već spomenuli društvene mreže, poznati ste kao protivnik Tindera, ali volite Instagram i Facebook. Zašto jedno ne, a drugo da?

– Ulovili ste me u proturječju!

Dali ste savjet mladima, u više navrata, neka odustanu od Tindera.

– Tinder uništava povezanost dvoje ljudi, a pogotovo je na toj mreži teško djevojkama. Ako na »tržištu ljubavi« zvanom Tinder imaš tisuću »matcheva«, kada to vidiš – ne možeš ostati normalan!

Ovisi s kakvim ciljem ulaziš na platformu, kao i u, primjerice, noćne klubove.

– Ne znam, primjećujem među svojim prijateljicama i prijateljima da ih Tinder uništava. Nisu sposobni za ljubav!

Što je s pornografijom?

– O njoj da i ne govorim. Upališ mobitel, i nakon tri klika evo ti sadržaja koji propagira hiperseksualiziranost. Ja sam tu strog, pristaša sam suvremenog monasticizma. Taj termin nije nužno religijski obojen, ali je iznjedrio hvalevrijedan pokret znan kao NoFap, koji zagovara negledanje pornografije i prestanak masturbiranja. Imam potrebu zato sada reći jednu nepopularnu činjenicu, a to je da su muškarci – kao i žene – danas jako napadnuti, izgubljeni, nesretni, a muškarci i s kroničnim manjkom testosterona. Pornografija nikad nije bila dostupnija no što je danas i mlad se čovjek, u svemu tome, lako izgubi. Kao lijek, svatko od nas bi trebao razvijati svojevrsnu neprobojnu personu, kako se ne bi zagadio svim tim opačinama što se nude. Ne kažem da je loše što imamo profile na društvenim mrežama, ali se njima treba znati služiti za prave, a ne isprazne ciljeve. Dvadeset i prvo stoljeće najbolje se ogledalo tijekom pandemije i Zoom sastanaka, u kojima su ljudi imali košulju i kravatu, a ispod vidokruga kamere gaće.

Živimo u pseudostvarnosti, u kojoj svi misle da su drugi sretniji od njih, a mi mladi smo tu, ponavljam, u najvećoj zamci. Uostalom, vrlo brzo ćemo postati boomeri, jer se sve tako brzo mijenja. U našoj generaciji, kao i kod mlađih naraštaja, nema više avangarde. Stariji su ljudi puno ekstravagantniji. Od njih se dadne čuti svašta, stoput zanimljivijih stvari nego od nas. To me odmah podsjeti i na onaj mit o zlatnom vremenu čitanja, iako se ni prije ništa više nije čitalo. Kada slušam neke televizijske priloge, to jest ulične ankete iz prošlog stoljeća, mogu ipak zaključiti da su se ljudi prije ljepše izražavali i govorili. Društvene mreže su u svakom slučaju ograničile onu pravu komunikaciju među ljudima, a vladajućima omogućile da sve drže pod kontrolom.

Tinder i pornografija su, dakle, najveći problem današnjih, mladih generacija?

– Da, uz drogu i nerad na svom tijelu. Sve ostalo je manje važno.

Cigarete i Igor Mandić

Kako je na vas utjecala pandemija?

– Lockdown me probudio i izmijenio. Počeo sam trčati i shvatio sam da sam zanemario svoje tijelo te da čovjek treba paziti na ishranu, ne ići u pekarnicu i primjerice osvijestiti da ti se ništa neće dogoditi ako slučajno ne pojedeš nešto tijekom dana. Primjena autofagije mi je postala jako važna. Izdržao sam jednom deset dana bez jela i opet bio vrlo funkcionalan. Kako kaže ona izlizana istina – u zdravom je tijelu zdrav duh.

Bez obzira na sve, i dalje konzumirate cigarete?

– Za to je kriv, uvijek dežurni krivac, Igor Mandić! On je bio jedan od važnijih ljudi u mojem formativnom, književnom sazrijevanju. Njegova pojava neopisivo nedostaje na sceni, čitam ga rado i dalje, te skromno nastojim nastaviti njegovu neformalnu književnu školu. Bio sam mu na pogrebu i, znajući da je pasionirano pušio cigarilose, kupio sam paketić njegovih omiljenih Toscanella kako bih mu jedan patetično bacio u raku. Preostala četiri cigarilosa sam, nažalost, sam popušio.

Gdje je snaga uma da se s time prestane? Je li stvar u imidžu?

– Patnja je to velika! David Bowie je rekao da mu je bilo lakše skinuti se s kokaina nego s cigareta. Naprosto bolje razmišljam dok pušim, mada se prava istina krije u imidžu. Ante, opet ste me skužili! Onda je došlo pisanje diplomskog rada na red – o još jednom našem duhandžiji, Borisu Maruni – i tako sam ponovo propušio, nakon pune tri godine nepušenja.

Boris Maruna

Drago mi je da ste spomenuli Marunu, koji je bio i tema vašeg diplomskog rada na studiju povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kako ste dospjeli do tog pjesnika?

– Kao i većina, prvo sam čuo za njegove pjesme »Hrvati mi idu na jetra« i »Bilo je lakše voljeti te iz daljine« te sam ubrzo shvatio da Maruna odudara od svega što sam dotad čitao. On povezuje nacionalno sa seksom, visoku i nisku kulturu, Hrvatsku s Amerikom, pomirujući razna proturječja. Detaljno sam ga iščitao te je prenio u mene pjesničko-politički svjetonazor Latinske Amerike, njihovu antipoeziju. Nicanor Parra, Ernesto Cardenal, Octavio Paz i Roberto Bolano neki su od tih antipjesnika. To su nesputani ljudi, potpuno nerazumljivi u našem podneblju. Lud je to kontinent, a srećom po nas, Maruna je živio u Argentini. Utjecao je na mene kako na ljudskoj, tako i na književnoj razini. Imao sam sreće da na Filozofskom postoje profesori za koje nitko ne zna, koji u medijima nisu dežurni odgovaratelji na pitanje »gdje si bio 41.?«, već se bave zanimljivijim i važnijim pitanjima. Jedan od takvih je i moj dragi mentor Ivica Šute, koji je na jednom predavanju spomenuo Marunu, nakon čega smo se razdragano dogovorili da smijem napisati svoj diplomski rad o njemu.

Osim što je bio pjesnik, Maruna je bio i istaknuti javni djelatnik, esejist, novinar, a bio je i politički aktivan, iako kao individualac uvijek postrani – samo svoj! Poznavao je i aktivno sudjelovao u korpusu hrvatske političke emigracije, te sam analizirao njegovu intelektualnu povijest i perspektive te nastojao dati posredan presjek hrvatske povijesti druge polovice 20. stoljeća. Maruna je imao zanimljiv životni put, tipičan za političku dijasporu. Maštao je o demokraciji, o nezavisnoj Hrvatskoj, a kada se u nju napokon vratio, doživio je veliko razočaranje. On je mješanac politike i književnosti, ali ne na naš način. Mi smo, hvala Bogu, imali režimskih pisaca, ali Maruna se bavio književnošću i politikom odvojeno, a opet, u isto vrijeme, istom energijom i motivacijom – iako je žalio što ne stigne pisati više. Zadržao je ulogu neovisnog intelektualca, i ja doista ne znam kako mu je to uspjelo. Volio bih se realizirati na taj način, biti prisutan, znati ljude, ne biti marginaliziran, ali opet ne biti ničiji, nego samo svoj čovjek. Je li to vrijeme prošlo i može li se to danas ostvariti, na meni i sličnima je da saznamo.

Pjesnici stalno lažu

Kako je nastao »Revolucionar«?

– Deset sam godina slao pjesme na razne natječaje, ali nikada nisam prolazio. Ako danas želiš postati nagrađivani i uspješan pjesnik, moraš dobro razmisliti što ćeš učiniti, kako i koliko se želiš prodati. Bio sam i ja prisiljen prilagoditi se, planski razviti i korumpiranoj sceni podvaliti tog svog, u šalu zamaskiranog, demona Revolucionara. Dobio sam nagradu. Tom zbirkom pljunuo sam u facu elitistima.

Ne biste za sebe rekli da ste i sami svojevrsni elitist?

– Da, elitist sam nad elitistima. Najviše volim ljude s kojima mogu razgovarati o književnosti. Imam tajni, privatni život u kojem, s nekoliko dragih i spaljenih ljudi, doslovce satima mogu pričati o jednom pasusu knjige. Ove, pak, javne elitiste kada čovjek upozna – a koji se uopće ne smiju i ništa ne čitaju, ali koji svejedno žare i pale gradom, zemljom i kulturom – bude mu žao što ih je upoznao.

Što je s vašom generacijom mladih pjesnika? Kako biste je okarakterizirali?

– Mladi pjesnici imaju talenta, da se ne lažemo, znaju oni pisati, ali pretežito odabiru ono što se od njih traži i što će donijeti publicitet, pa se bave ekologijom, ženskim pitanjem, potresom, a meni je od sveg tog parazitiranja na stvarnosti i tuđim mukama – muka! Ne želim sudjelovati u tom pomodarstvu.

Aristotel je rekao da pjesnici puno lažu. Slažete li se?

– Svi su pravi pjesnici po tvorničkim postavkama đubrad i ne bih nikome preporučio da postane pjesnikom, osim ako ga baš život na to ne natjera i ako nije toliko ranjen, da nema drugog izlaza osim poezije. Poezija je nužno zlo! Ako nužnost postoji, suosjećam, a ako ne – to će se primijetiti i shvatit će ljudi da to nije imanentna potreba, već poza.

Lažete li vi?

– Naravno! Nemam osobina, već sam to istaknuo. S desničarom mogu biti desničar, s ljevičarom ljevičar, a s pristojnim čovjekom sam pristojan. Gledam to kao na svojevrsne stilske vježbe, samo što ljudi nisu stihovi, a pjesničke slobode nisu bez posljedica prevodive u stvaran život. Silom sam prilika postao pjesnik, ali nisam zato astralno biće. Znao je bratić Aristotel o čemu govori – autohtoni pjesnici su đubrad i stalno nešto lažu!

Povijest i književnost

Jeste li znatiželjna osoba?

– Volim reći da sam sposoban diviti se. Sposobnost za divljenje jako je važna. Ljudi koji se ne dive, meni naprosto nisu jasni. Uvijek tražim ljepotu, volim slušati, upoznati i čitati pametnijeg od sebe. Proždirem stvarnost, sve što pročitam i o svemu volim znati sve. Zato i uživam više u čitanju drugih, nego u pisanju.

Tko je, iz pop kulture, utjecao na vas?

– Mogao bih nabrajati do preksutra, ali David Bowie je uvjerljivo prvi, taj veliki mag preoblika i najveći frajer u povijesti! Nije bezveze Iman pala na njega.

Koga od političara vidite kao potencijalnu umjetničku temu?

– Bilo bi zabavno napraviti zbirku pjesama inspiriranu poetikom Andreja Plenkovića. Napisati pjesme nalik njegovim govorima, njegovom umijeću beketovskog praznovanja.

Što je problem u našoj kulturnoj politici?

– Nedostatak novca te nedostatak ma i općenite pomisli da bi se kultura možda mogla osoviti na tržišne osnove. Nema mecena, ali zato ima državnih »mrvica« i tzv. neovisnih, a zapravo duboko ideologiziranih fondacija. Onda se svi grabe za to malo novca što se nudi – kao oko švedskog stola na premijerama u HNK-u – a dug vraćaju u naturi gubitkom integriteta. Valjalo bi se skuplje prodati!

Kako to da ste studirali baš povijest, a ne, na primjer, komparativnu književnost?

– Komparativnu nisam htio upisati jer si nisam htio zagaditi književnost. Književnost – to sam samo ja.

S osamnaest godina ste bili svjesni toga?

– Nisam odmah upisao povijest. Prvo sam studirao pravo godinu dana, onda sam upisao filozofiju te je relativno uspješno studirao dvije godine, da bih se prebacio na povijest. Književnost je moja, ne mora mi to nitko govoriti, a da se bude povjesničar, čovjek ipak mora biti discipliniran, mora izučavati dosadne detalje i natjerati se da čita knjižurine i uči. U protivnom, ne znam tko bi u slobodno vrijeme čitao jednog lisca poput Kissingera. Sretan sam što sam diplomirao povijest jer me uozbiljila, spustila na zemlju i očeličila za svijet odraslih. U svakom slučaju, valja se okušati u svemu.

Ujević

Kako bi osoba vašeg profila, totalno misaono heterogena i, usudio bih se reći, složena, definirala književnost ili poeziju?

– Teško je govoriti o književnosti i poeziji danas, a da se ne ode u neki »hejt«. Ne želim to, jer poezija je ponajprije igra. Huizinga je bio u pravu: glavna sila povijesti je igra i sve je, zapravo, igra. Ovaj naš razgovor također je neka forma igre. Pogotovo je poezija – kao i prava ljubav – živo tkivo djelovanja, a ne samo riječ i misao. Vita activa! Dakle, sve je poezija! Meni je zato sve lijepo, a pogotovo kada je naizgled ružno. Recimo, drag mi je Sorrentino i onaj njegov lik iz »Velike ljepote«, koji je napisao samo jednu mladenačku, rado čitanu knjigu, da bi potom zašutio. Ako mi se to dogodi – neću se buniti i za trideset godina bit ću nesretan, ali zadovoljan starac. Kada nemaš više što za reći, bolje je zašutjeti. Kada nema volje za igrom, ne igraš se više. Ne znam puno o životu, ali jedno znam – poezija ne dopušta da je se forsira i ona sama bira s kim će se igrati. Jedan od najvećih darova koji sam dobio jest da mi se pjesnička stvarnost miješa s onom realnom, svakodnevnom. Ja mogu prestati pisati poeziju, ali izdati je – o, ne!

Za Ujevića ste jedared rekli da vam je poput duhovnog oca?

– Da, plesao sam na rubu karikaturalnog poistovjećenja s Tinom. Čak sam htio i propasti kao on, živjeti u nekoj trešnjevačkoj rupi, ali s vremenom sam izgubio taj rušilački instinkt. Tu agoniju svog gazde simbolički je nanjušio i prekinuo moj pas Albert s goničkim instinktima, pojevši mi ujevićanski šešir iz Cahuna od zečje kože. Iz tog vremena ostao mi je još samo ofucani kaput, a i njega ću uvaliti za velike pare nekome novom mladom ujevićancu, kao da je Tinov. Ne pronalazim se više u patničkim pričama – po novome radije slušam savjete Toma Forda – čak mislim da sam postao i snob, ali samo za sebe. U svom tajnom životu opčinjen sam svijetom niche parfema; mirisi sandalovine, tamjana, crvene naranče, pačulija ili kumina vraćaju me u sadašnjost i uvijek iznova podsjećaju da je život stvaran, a možda i lijep. Skup je to sport, ali mistiku sadašnjeg trenutka vrijedi skupo platiti. Volio bih u budućnosti pokrenuti brend svojih revolucionarnih parfema, kao Spinoza na svoj banalan način spuštati Boga među ljude, a usput se i obogatiti. Ili ću barem napisati zbirku hermetičnih pjesama »Moj život u parfumeriji«. Ipak, da se ne zaboravi, i Ujević je bio veliki slavitelj života, a u mladosti i vrlo revolucionaran lik, te mu se nikada neću prestati vraćati i kao on »ispitivati« svoju savjest.