Nit’ je mali, nit’ je o tišini – rečenica je kojom se može popratiti Mehmedinovićev opsežni ispovijedni tekst koji je nazvao »Mali roman o tišini«. Riječ je, ustvari, o knjizi odraza, impresija, sjećanja i nostalgije za nekim prošlim vremenima, vremenima koja nisu uvijek bila dobra, ali ih je mladost puna energije činila i učinila nezaboravnim. Glavni lik, a to je pisac sam, vraća se nakon 24 godine u Sarajevo, grad u kojem je studirao, proveo rat, počeo se baviti umjetnošću… Od trenutka kad je otišao prošlo je skoro četvrt stoljeća u okviru kojih je bilo svega i svačega, kao što je svega i svačega bilo i dok je živio u gradu pod Trebevićem. Povratak znači svojevrsno smirenje, ali i neizostavno buđenje sjećanja koja ga sustižu u gotovo svakom trenuktu novog života u Sarajevu.

Sraz prošlosti i sadašnjosti

I u tom srazu prošlosti i sadašnjosti autor gradi svoju knjigu. S jedne se strane treba priviknuti na novi život, život šezdesetogodišnjaka načetog već nekim bolestima, a s druge strane tako je puno toga što budi sjećanja ne djetinjstvo i mladost u Tuzli, nezaboravne osamdesete u Sarajevu, pakao rata u tom voljenom gradu, život u Americi… Sve se to stapa u jednu cjelinu koju nam Mehmedinović oslikava kroz bezbroj sitnih epizoda. Dovoljno je jako malo, primjerice zagrljaj dvoje mladih, da nam autor podari kratki tekst o tome. Slijedeći tu logiku na 317 stranica romana svjedočimo njegovim brojnim sjećanjima koja nam otkrivaju arhipelag njegova djetinjstva, mladosti i zrelosti, kao i već pomalo i poznih godina koje uz razne bolove nose i slična sjećanja.

Glazba

Mehmedinović piše »po svom«, lagano i bosanski »natenane« pridajući veliku pažnju likovnoj i emocionalnoj strani teksta, blagoj nostalgiji i umjerenoj tuzi trudeći se i ritmom i smislom čitatelju otkriti ponajprije svemir svojih osjećaja vezanih uz različita razdoblja svog života. Naravno, budući da je bio svjedok i planetarno, nažalost, poznatih ratnih razaranja u Sarajevu, njegove ispovijedi nadilaze osobnu razinu i pretvaraju se u dodatak saznanjima vezanim uz to doba, dodatak koji nam dojmljivo svjedoči o tome što je značilo biti mladić u Sarajevu devedesetih, koliko je bolno bilo otići iz Sarajeva i Bosne, kako nimalo nije lako bilo vratiti se, kako je zbog suludog balkanskog primitivizma i neracionalne mržnje uništen jedan od mnogih ratom poharanih života.

Bitna je za ovu knjigu i glazba, ponajprije čuveni američki eksperimentalni glazbenik John Cage čiji je rad i inspiracija za naslov ovog romana koji, što je i logično s obzirom na Mehmedinovićevu širinu kad je riječ o umjetnosti, nudi ne samo tekst, već i fotografije i crteže pa je u cjelini gledano »Mali roman o tišini« roman o svemu, osim o tišini.

O piscu

Semezdin Mehmedinović rođen je 1960. u Kiseljaku kod Tuzle. Studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U razdoblju od 1986. do 1989. godine uređivao je časopis Lica i omladinske novine Valter. Godine 1991. utemeljio je časopis Fantom slobode, koji je izlazio prije i tijekom rata (tri prijeratna i tri ratna broja), a bio je i jedan od utemeljitelja časopisa Dani.

Pjesnik je i esejist, radio je kao urednik u novinama, tjednicima te na radiju i televiziji. Uređivao je više časopisa za kulturu i bavio se filmom. Godine 1994. nastaje njegov igrano-dokumentarni film »Mizaldo, Kraj Teatra«, koji je izvan konkurencije prikazan na Berlinskom filmskom festivalu. Objavio je zbirke pjesama »Modrac«, 1984., »Emigrant«, 1990. i »Devet Aleksandrija«, 2002., knjigu zapisa, kratkih priča i pjesama »Sarajevo Blues«, 1995., dnevničku prozu »Ruski kompjuter«, 2011., knjigu pisama »Transatlantic mail«, 2009., »Autoportret s torbom«, 2012., »Knjigu prozora« 2014. i »Me’med, crvena bandana i pahuljica«, 2017. Od 1996. živi u Sjedinjenim Američkim Državama.

Gorki talog iskustva

Izdavač navodi: »’Mali roman o tišini’ Semezdina Mehmedinovića u svoj svojoj širini kao saliven pristaje u vlastiti naslov i na niz mu promišljenih i istovremeno intuitivnih načina proturječi. Mali on nije ni opsegom, ni rasponom tema, geografije, njezinih ljudi i njihova vremena koje zahvaća, ni širinom pripovjednog zamaha – moguće tek izostankom pretenzije, dojmom rafinirane spontanosti umjesto glasne geste, organskim bujanjem pripovjednog svijeta čvrsto oslonjenog na ‘gorki talog iskustva’. Roman je to lika u pitanju, pripovjedač je siguran, budan i s nama, a opet je na stvari i mozaička memoarska kronika, raspeta između Bosne i Hercegovine i Amerike, između prošlosti – djetinje, ratne, emigrantske – i ovog vremena sada, povratničkog, čiji su brojni epizodisti stvarni, često i slavni, ali ujedno predstavljaju protagoniste intimne, razvedene, sada već duge životne priče. Naposljetku, on o tišini jest, dugoročnoj tišini u nama i oko nas, koja nas smekšava kao snijeg koji pada, no ta je tišina višeglasna, rječita, jasna: ona je zvučna slika bijelog šuma koji zovemo život.«