BROD MORAVICE – Samozatajno i potiho u Gorskom kotaru već desetljećima sjajnu liriku piše Vesna Crnković, širem krugu čitatelja manje znana pjesnikinja koja je prošle godine objavila svoju šestu zbirku lirike, knjigu »Svjetiljka«. Predstavivši se sredinom devedesetih debitantskom zbirkom »Odbačen cvijet«, Crnković je svoju pjesničku stazu nastavila graditi nizom drugih zbirki, od kojih je »Pravovremena predodređenost« (2004.) nagrađena i književnom nagradom »Gorančica«, a sve dobro što pamtimo iz tih i drugih njezinih zbirki, uočljivo je i u njezinom novom poetskom iskoraku nazvanom »Svjetiljka«.

Novu je zbirku Vesna Crnković podijelila na pet cjelina kroz koje čitatelju na dojmljiv poetski način uspješno prenosi priču o sebi, nastojeći pritom biti što iskrenija, a ta ranjiva otvorenost, spojena s nedvojbenom pjesničkom nadarenošću, ostavlja na čitatelja snažan dojam.

Ogrlica tuge

»Svjetiljkom« je, ustvari, Vesna Crnković dodatno rasvijetlila sebe i svoj život, svoju pjesničku dušu i silne emocije, ali na jedan način pokazala čitatelju što bi i za njega trebalo biti svjetlo, odnosno kakvu bi svjetiljku trebalo koristiti želi li se spoznati dubina i smisao života. Indikativan je pri tome uvodni i najopsežniji ciklus ove zbirke naslovljen baš kao i sama zbirka, a vezan ponajprije za vjeru u lik Isusa. Među ključnim riječima ovog dijela zbirke svakako su križ, raspelo, samoća, Isus, ljubav, vjera, bjelina, svjetlost i svjetiljka, a svaka od pjesama ove cjeline djeluje baš u skadu s tim riječima, dakle produhovljeno, prozračno, eterično i duhovno.

I dok je u tom uvodnom ciklusu autorica čitatelju prenijela sliku svog duhovnog svijeta utemeljenog na čvrstoj vjeri u Isusa, u drugom dijelu nazvanom »Koraci u bijegu« polako se okrenula temama nesretne ljubavi i stvarnosti u kojoj se često ne osjeća dobrodošlom, što uspijeva izraziti i duhovitim igrama riječi (»Netko me ne voli«), ali i ukupnim ozračjem pjesama iz kojih čitatelju postaje jasna slika njezine svojevrsne isključenosti i izolacije iz života vlastite okoline (divne »Slutnja« i »Koga čekaš«), a sve to dobiva još jači i moćniji izraz u trećem dijelu nazvanom »Ogrlica tuge« kroz koju, između ostalog, saznajemo i da bi ona tu ogrlicu tuge trebala »naučiti nositi kao nakit«.

Dijalektalna lirika

Ciklus »Riječi po riječi« posveta je snazi poezije, riječi i književne riječi općenito, kroz »Dah jesenji« stvoren je niz vrlo dobrih pejzažnih pjesama, a kraj zbirke – što je već znani običaj ove pjesnikinje – rezerviran je za sjajnu dijalektalnu liriku pisanu brodmoravičkim dijalektom i okupljena ovoga puta pod naslovom »Domaće cvetje« (Domaće cvijeće).

Naravno, iako su spomenuti ciklusi tematski jasno razdvojeni, istodobno su i međusobno snažno povezani svime što čini duhovni i poetski svijet autorice pa se znaju dogoditi pjesme koje na neki način spajaju nekoliko tema. Primjer za to je predivna »Neubrane trešnje«, ili još dojmljivija »Šteta bi bilo« u kojoj kroz pejzažnu poeziju autorica, ustvari, govori o samoj sebi i svom životu stvarajući povremeno moćne stihove poput »Šteta bi bilo/ ne vidjeti Jesen/ kako se oprašta od ljeta/ i ususret zimi rumena hoda.«

Ili kad u odličnoj »Pozabljena vrata« (Zaboravljena vrata) kroz dijalektalnu liriku opisom sela govori, između ostalog, i o svom životu, usamljenosti, izdvojenosti…

Poezija Vesne Crnković introvertirana je, često metaforična i simbolična, ali uvijek dovoljno razumljiva te svakako moćna, snažna, bolna i krajnje dojmljiva jer pred čitatelja iznosi dušu usamljene i krhke žene spremne progovoriti kroz ono što najviše voli – poeziju – o svojoj ranjivosti, tuzi i boli. Njezine lirske emocionalne i psihološke analize osvajaju iskrenošću, ali i snagom riječi te pjesničkom imaginacijom koja i ovu njezinu zbirku čini pravim malim sakrivenim goranskim poetskim biserom.