Knjiga »Red! River! Rock: riječka rock-scena 60-ih« riječkog publicista Velida Đekića već na prvi pogled impresionira. U izdanju KUD-a »Baklje« rasprostrla se u neobičnom, kvadratnom formatu na gotovo 400 stranica. Govoriti o dizajnu prije sadržaja sigurno nije uobičajeno, ali Melina Mikulić, naznačena kao dizajnerica, napravila je izniman posao: sadržaj je na papiru predstavljen gotovo kao multimedijalna elektronička platforma, koja uz tekst nudi i fotografije, preslike članskih iskaznica, plakata, isječaka iz novina, stripova, omota ploča… Na 400-tinjak stranica vizualno doista nikad nije dosadno. Đekić bi dodao da važnost sadržaja to u potpunosti zaslužuje.

  Naime jasno je od početka da je Đekić fasciniran riječkim rock začinjavcima. Po vlastitu priznanju nije ni on puno znao o njima dok nije počeo ozbiljnije istraživati taj segment riječke povijesti. A to je podrazumijevalo puno razgovora sa sudionicima scene. Osim biologije, koja je nužno učinila da nekih od njih više nema, mnoge su se priče svele na sjećanja koja, dakako, ponekad nisu posve usklađena. No Đekićeva ambicioznost, želja da što točnije i iscrpno dokumentira genezu rocka u Rijeci, kao i to da ispita uzroke i posljedice tih događaja u širem društveno-političkom kontekstu, odvela ga je i prema širim izvorima od samih sudionika. Puno se naime podataka može iščitati iz fotografija, plakata i novinskih izvještaja, pri čemu u vezi s potonjim »Novi list« igra važnu ulogu. I to ne samo kao glasilo u kojem se rock začinjavce hvali ili kudi, ovisno o kontekstu, nego i kao fizički prostor u kojem su se održavali plesnjaci toga doba.

   900 brodova

Iako rock u Rijeci na neki način počinje s klubom »Husar« u jesen 1957., prvim disko klubom u Jugoslaviji a i mnogo šire, činjenica jest da se na pojavu »Husara« ne može gledati kao na izolirani, ni s čim vezani incident. I to Đekić plastično dočarava, smještajući »Husar« u vrijeme i prostor Rijeke kasnih 50-ih, kada od Kantride do Martinšćice bujaju plesnjaci na kojima se sluša doduše svašta, ali ima i jazza. Pritom se i pod jazzom u to doba svašta podrazumijevalo, pa tako i rock pjesme. Činjenica da je Rijeka tada bila najjača jugoslavenska luka, u koju je mjesečno uplovljavalo i do 900 brodova, nije nipošto zanemariva. Pogotovo zato što je među tih 900 brodova dosta američkih. A američkim brodovima dolaze dakako Amerikanci, od kojih mnogi na izlazu u grad žele slušati, a što drugo nego rock.

  »Husar« tako stoji na početku riječke rock priče, pa iako se nije službeno zvao disko klubom, jer taj koncept tek je bio u povojima, imao je sve što disko treba imati: gramofon(e), zvučnike, pojačalo, light show. I najvažnije: DJ-e. Glavni je bio Vito Franovich, a čini se da je bio i prvi. Samo za usporedbu, Đekić donosi podatak da su prvi disco u svijetu otvorili Francuzi 1947., a da slijede Nijemci 1959. Dakle dvije godine nakon »Husara«, u kojem trešti »ples s ploča« Fatsa Domina, Presleya, Berryja, Plattersa…

   »Palachova« konstanta

  Inače su ranih 60-ih poslije kina plesnjaci najposjećenija zabava. Ide se u »Husar«, Dom kulture »Svjetlost«, Index, »Rekord«, »Dynamo«, »Sayonaru«…, a karte za plesnjake tada su i duplo skuplje od onih u Zagrebu. Naravno, s muzikom dolaze i promjene u načinu odijevanja, šišanja kose i slično, pa Đekić iznošenje podataka često garnira i kakvom anegdotom. Na koncertu grupe »Automati« 1965. policija je doslovce odvela gomilu dugokose publike na – šišanje. No Đekić navodi da je ipak prevladala struja koja je na scenu gledala blagonaklono, te da je u SSSR-u bilo kudikamo gore, što potkrepljuje cijelim odlomkom o puno opresivnijem društvu od umjerenog jugoslavenskog.  

  Podatke, anegdote i mišljenja Đekić iznosi akribično, ali pitko. Radost istraživanja i pisanja izvire iz svake pore teksta. I dok bi se mnogi zagrcnuli nad količinom nekad šturih podataka o mjestima, broju nastupa, okolnostima – što često naliči jedno na drugo – on poletnošću zainteresiranog i zaigranog dječaka sam sebi postavlja pitanja i radostan na njih odgovara. U strukturnom smislu pitanje i pripadajući mu odgovor ključna su gradbena točka Đekićeva teksta, a mar za rečenicom učinit će ga stilski ujednačenim i lako probavljivim.

  No treba istaknuti i da je knjiga, iako vrlo široka zahvata, u kontekstu rocka prilično pristojna, moglo bi se reći čak i čedna. Jer iz sintagme »sex, drugs and rock and roll« u knjizi se uglavnom govori samo o rocku, ponekad i rollu, dok seksa i droge ima tek u tragovima. Iz teksta nije jasno je li ta sintagma na Rijeku neprimjenjiva, ili smo jednostavno uskraćeni za taj neodvojivi dio priče o rocku.

  Veći dio knjige, više od polovice, Đekić posvećuje bendovima koji su svirali 60-ih u Rijeci, od kojih se u kolektivnoj memoriji zadržalo prilično malo.

  Naravno, sve počinje »Uraganima«, koje Đekić naziva premijernim hrvatskim i jugoslavenskim rock bendom. I ne samo to – prema Đekiću oni su cijelo desetljeće avangarda rocka u Rijeci, od kojih mnogi uče.

Velike promjene

Posljednji odlomak knjige prava je kulturološka analiza vremena i prostora, s neizbježnim upućivanjem povijesti i budućnosti. Đekić ovdje nudi zanimljiv pogled na poneku riječku specifičnost, ali i na kontekst vremena. Naime nije rock 60-ih donio samo čudne nove frizure, donio je on i nešto puno više: svijest o kapitalu, suprotno od proklamiranih socijalističkih načela. Zarada, i organizatora i bendova, postaje uvjetom bez kojeg se ne može.

  No bez obzira na to, a u kontekstu nastavka koji će povijest glazbe na ovim prostorima donijeti, riječki rock je krajem 60-ih počeo doživljavati velike promjene. Žive svirke potiskuju jeftiniji DJ-i u klubovima, a dolaze i novi zvukovi. Đekić pritom upire prst i u diskografe, koji su puno više mazili zagrebačke bendove, hrabreći ih na autorske skladbe kojima su zadržavali publiku, dok su riječki polako gubili na ekskluzivnosti, »osuđeni« na interpretiranje svjetskih uspješnica, inače sve dostupnijih u prodavaonicama ploča.

  Klasičan provincijski kompleks, mogao bi reći neki malo manje dobronamjeran kritičar, ali Đekić se u knjizi potrudio pokazati i dokazati mnoge prvenstvenosti riječke rock scene, otkrivajući pritom zaboravljene, a i neotkrivene njene aspekte. U njenu važnost, pa i u europskom kontekstu, on pritom nikad ne sumnja i smatra da je tek pitanje vremena kad će ući kao nezaobilazan dio povijesti europskog rocka.