I dalje je to onaj poznati Kraljić kasnije faze, koji se obraća prvim i posljednjim stvarima, etiološki i eshatološki usmjeren, ali jednako tako i svakodnevici, zapaženoj pjesničkim okom, okrenutom detalju, cvrčku koji slavi život, oblaku koji je kao ovčica, zalasku Sunca koji je simbol… Tu je, i opet, i onaj žovijalni Kraljić, koji se igra jezikom, ali i seksualnošću, koji piše pjesme djevojkama, snatreći skidanje njihovih gaćica, mliječnu put ili jedre grudi. Ali u svem tom erosu ipak je više refleksije. Pa tako Kraljić piše u pjesmi »Seksanje ili jubjenje«: »Kad pride protuletje/seksaju se maški/pesi/lastavice kosi vrapci i ševe/a/šojke i vrane uvijek kriješte/judi judini divojke i žene/se jube celo leto zimu i proliće/na jesen malo fermaju/da rajaju/samo malo se fermaju.«

«Zaboravljene« pjesme

Kao što je vidljivo i iz ove posljednje pjesme, Kraljić i u ovoj predočenoj ostavštini nastavlja biti isti onaj Kraljić koji je podjednakom revnošću pisao i čakavske stihove i stihove na standardu, ne radeći razliku tematsko-motivsku; tek se obraćajući onom »jeziku« koji mu je u danom trenutku trebao. Kraljić je prepoznat i u kritici kao jedan od rodonačelnika pjevanja na čakavskom jeziku koje ne bi bilo kampanilističko, već tematsko-motivski te po kakvoći ravnopravno pisanju na hrvatskom književnom jeziku. Ovako piše urednica Mirjana Šigir: »Rukopisna ostavština otkriva nam 2008. godinu kao jednu od najplodnijih u posljednjoj fazi njegova književnog opusa. Te je godine objavio zbirku »Punta od erta« s ukupno 51 pjesmom, a istraživanje je pokazalo da je tada birao nadasve pomno, jer je na papirićima i u bilježnicama (njih pet) preostalo još dobrih 200-tinjak. Većinu tih »zaboravljenih« pjesama sada objavljujemo u ovoj knjizi. (…) Osim što funkcionira kao zbirka, knjiga pruža i gotovo dnevnički uvid u teme koje su ga zaokupljale, u osjećanja i raspoloženja koja je te godine prolazio i proživljavao, u njegove misli i filozofske poglede, riječju: u slojevitu kompleksnost Nikole Kraljića kao čovjeka i umjetnika.«

Koliko god cijenili nastojanje Mirjane Šigir da javnosti predoči rukopisnu ostavštinu Nikole Kraljića, »gotovo dnevnički uvid u teme koje su ga zaokupljale«, nismo sigurni da je ovo i najbolji birani put. Naime, to što su pjesme ostale neobjavljene ujedno znači i to da pjesnik ili nije bio zadovoljan njima, ili je na njima još trebalo raditi. Osjeća se to u objema postumnim zbirkama pjesama, ta, naime, skicoznost pojedinih tekstova koji, objavljeni, neće uvijek ići u prilog pjesniku. Bilo bi bolje da pomnija urednička ruka probere pjesme koje će biti objavljene u knjizi, a da ona prijateljska, ili ona koja pjesnika poštuje kao mislioca i kao čovjeka riječi, radi na tome da rukopisna ostavština bude dostupna javnosti i istraživačima, putem nekog odjeljka u kakvoj knjižnici ili, zašto ne, ozbiljnijeg memorijalnog prostora.