Pet godina nakon sjajnog romana »Omara« hrvatska književnica i novinarka Iva Ušćumlić predstavlja se novim djelom, svojim trećim romanom »Očenaš«, kojim je iznova sa ženskog stajališta progovorila o svijetu i društvu današnjice, točnije razdoblju od četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća pa sve do ovih prvih desetljeća 21. stoljeća. Ovog je puta to učinila predočivši nam sudbinu junakinje koju je nazvala Nada Kuršl i čiji je život predstavila u razdoblju od njezinih ranih djevojačkih godina pa do duboke starosti kad nam, vjerojatno već u desetom desetljeću svog života, praktički neposredno pred smrt, priča svoj život trudeći se kroz tu beskompromisnu ispovijed biti potpuno iskrena.

Saznat ćemo tako kroz 18 uglavnom nevelikih poglavlja (ukupno je to 180 stranica) kako je Nada rođena u bogatoj zagrebačkoj obitelji koja je po završetku Drugog svjetskog rata bila izložena nasilju ratnih pobjednika te izgubila gotovo svu imovinu, ali to nije značilo i Nadinu propast jer se ona veže za sposobnog Vladu, s kojim ubrzo u tom socijalističko-komunističkom sustavu uspijeva stvoriti ugled i imetak koji uvećaju osamostaljenjem Hrvatske, u kojoj, kao i u bivšem sustavu, predstavljaju ugledniji i imućniji dio stanovništva. No, novac ne znači i sreću, pogotovo ne obiteljsku, pa tako Nada živi u braku koji je daleko od idealnog i u kojem je Vlado često vara s mlađim i ljepšim ženama. Taj se bračni ozbiljni nesklad potom ponavlja i u životu njihove djece (sin Ante je homoseksualac koji formalno ima brak sa ženom, kći Vlatka vara supruga kao i on nju), a svi oni manje-više pokušavaju »pred svijetom« glumiti sreću i zadovoljstvo. Kad to pak nije moguće, onda se događaju »iskliznuća« poput incidenta kad Nada u kazalištu ošamari Vladinu ljubavnicu pa izbije skandal zbog kojeg ona čak završi u psihijatrijskoj ustanovi u Vrapču.

Velika laž

U središtu je autoričine pažnje, dakle, život naizgled uspješne žene koja se nije mirila s ulogom žrtve i uspijevala nadvladati brojne negativnosti i opasnosti koje su njoj i njezinoj obitelji prijetile u raznim sustavima, posebno socijalističkom. U oba sustava ona se, kao i njezin suprug Vlado, koristila obmanama, lažima i dvoličnošću kako bi uspjela, a isto je – jer, Bože moj, takva su društvena pravila – koristila i pri očuvanju obiteljskog života koji je daleko od izvanjske slike sreće i sklada koji oni kao obitelj, a i mnoge druge slične im porodice, predstavljaju javnosti. Sve je, svjedoči nam kroz svoju predsmrtnu ispovijed Nada Kuršl, jedna velika laž koju svi prihvaćaju i svi u njoj žive.

Pred kraj života, praktično na samrtnoj postelji, odnosno u bolesničkoj sobi neke zagrebačke bolnice, Nada će odbaciti taj diktat te kroz bolnu ispovijed čitatelju ispričati što je i kakav je, bez okvira laži, pretvaranja i glume, bio njezin život. Naravno, ta će ispovijed »zarezati« u dva društvena sustava koja su se na području Hrvatske izmijenila od 1945. godine pa do danas, ali više od te analize društva autoricu i njezinu junakinju zanima obiteljski te, posebno, život žene u tim i takvim društvenim okvirima. To pak znači da je više pažnje posvećeno slici psihe, emocija i karakternih odrednica glavnih likova, pri čemu se te karaktertistike ne mijenjaju promjenama političkih sustva i društvenih uređenja. Baš stoga ovaj će roman biti zanimljiv ponajprije onom dijelu čitateljstva kojeg više od društveno-kritičkih odrednica zanimaju sudbine ljudi unutar obiteljskih okvira – bračna sreća i nesreća, bračne prijevare, odgoj djece…

Kritika obiteljskih odnosa

A tu je pak naglasak stavljen na dijaboličnu dvoličnost koju se mora poštovati. Ta je dvoličnost najočitija u činjenici da Nada u nekoliko navrata kaže kako ne bi nikada napravila skandal i ošamarila mladu ljubavnicu svog muža – da je njezin muž tu vezu skrivao! Dakle, bračna nevjera i sve slično može, ako glumimo da se to ne događa. Slično je i sa svim drugim što čini društveni život, posebno vjerom koju glavna junakinja izvrgava ruglu u niz navrata, a tome služi i naslov romana vezan za činjenicu da Nada često moli najčuveniju katoličku molitvu, ali nikada iskreno i s uvjerenjem, već iz čiste navike… »Očenaškojijesinanebesimasvetiseimetvoje«, citira se baš na ovaj način, bez razdvajanja riječi, jer i sama molitva često ide tako – bez razumijevanja srži, bez shvaćanja smisla, često i bez iskrenog uvjerenja – tek da se stvori dojam religioznosti i pripadnosti. Ili, kako na početku sedmog poglavlja Nada kaže: »Vjerujem u Boga oca svemogućega stvoritelja neba i zemlje samo je nešto što naučiš, što pokupiš usput.« No, kritika obiteljskih odnosa i dvoličnosti vjere tek je dio Nadine agresije prema svemu što, proživjevši više od 90 godina, smatra lošim. Na prvom je mjestu – čovjek. Taština i glad za uspjehom, kaže u niz navrata, temelj su ponašanja gotovo svakog čovjeka, ujedno su krivac za brojna zla i negativnosti, od osobne pa do razine obitelji i društva.

Antijunakinja

Svjesna činjenice da joj se bliži kraj, Nada nam ove istine baca u oči bez zadrške i obzira nazivajući samu sebe »hodajući registar nezgodnih podataka« te pljujući po svemu – svojim slabostima i manama, muškarcima, pokvarenim političarima, beskrupoloznim bogatašima, vjeri, hrvatstvu…Naravno, s obzirom na poodmaklu dob i izostanak očekivanja bilo čega, kroz njezine je izjave i stavove očita ogorčenost, razočaranje i bezvoljnost, a nadolazeća smrt, odnosno prolaznost, starost i umor česti su motivi njezinih obraćanja sebi i čitatelju.

Literarno je zanimljiv način na koji autorica svojoj antijunakinji daje riječ i omogućava da iznese svoju priču, misli i stavove. Sukladno visokoj životnoj dobi glavne junakinje čitatelj neće čitati tekst u kojem je sve složeno, logično i jednostavno. Naprotiv, Nada će »skakati« s teme na temu, a povodi obraćanju čitatelju bit će razni – fotografije iz mladosti, izresci članaka iz novina, biblijskih devet božjih zapovijedi, osmrtnice iz novina, davno pisana pisma… sve to bit će »okidači« nakon kojih Nada počinje pričati neku od epizoda vlastitog života, pri čemu, logično, s obzirom na visoku životnu dob, ne pratimo kronološki slijed zbivanja, već sjećanja »klize« od nedavne pošlosti u djetinjstvo, od komunizma do samostalnosti, od blatnih ulica Trnja pedesetih do luksuznih vila devedesetih… A sva su ta sjećanja praćena brojnim razmišljanjima, analizama i procjenama života i životnih zakonitosti, pri čemu baš takvi dijelovi zauzimaju više prostora od opisa same epizode koja motivira te zaključke. Nedvojbeno, Iva Ušćumlić je i u svom trećem romanu uspješno i vrlo realno oslikala svijet onog obiteljskog života u kojem je premalo ljubavi i pažnje, a previše mržnje. Svakako će i zbog toga ova knjiga imati lijep broj čitatelja.