Adam Zagajewski koji je prije pola godine proslavio 70. rođendan, danas se po općem sudu kritike, ali još i više ljubitelja poezije, smatra jednim od najvećih živih poljskih pjesnika, ali i uopće književnika naše epohe koji su presudno utjecali na intelektualno formiranje duha vremena u kojem živimo. Pisac enciklopedijskog znanja, klasične naobrazbe, savršenog poznavanja ne samo materinjeg, poljskog, već i francuskog i engleskog jezika, temeljitog uvida u probleme filozofije, religije, slikarstva, a posebice glazbe, istodobno je pisac tako tipičnog srednjoeuropskog usuda koji je veliki dio života proveo u emigraciji, a dok je boravio u domovini bio je izložen neprestanim kritikama, zabranama i progonima od strane komunističkog režima s kojim se otvoreno nije slagao. U svojoj poeziji i esejima raščlanjivao je slabosti totalitarnog sustava i razotkrivao svekoliko licemjerje ideologije koja se zaklinjala u jednakost, a zapravo je drastično i brutalno kažnjavala sve one koji bi se usudili drukčije misliti od zadanih obrazaca.

Kao svaki intelektualac od formata držao je do slobode mišljenja smatrajući je fundamentalnom pretpostavkom ljudskog postojanja. Kada je, nakon formiranja sindikalnog, svenacionalnog pokreta otpora vladajućem komunističkom režimu, dakle pojavi »Solidarnosti«, odlučno i javno stao na stranu njenog vođe Lecha Wałse bio je prisiljen napustiti profesorsko mjesto na sveučilištu u Krakovu, a nakon što je general Jaruzelski početkom 80-ih godina 20.st. uveo ratno stanje, odlučio je napustiti zemlju. Neki su mu kasnije zamjerali što se nije aktivnije uključio u poljski, podzemni antikomunistički pokret otpora, ali on se na kritike nikada nije isuviše osvrtao; jednom je prigodom svoju odluku objasnio riječima: »Između konkretnog djelovanja u opoziciji protiv režima i stvaralaštva u usamljenosti egzila, izabrao sam ovo drugo držeći to djelotvornijim i dugoročno korisnijem doprinosu u borbi za slobodu moga naroda. Istražujući i izražavajući najdublje probleme moje generacije, stasale nakon II. svjetskog rata koju je trebalo »prosvijetliti« i osloboditi ideoloških predrasuda i zabluda, svojim sam pisanjem pokušao pridonijeti razobličavanju naših političkih i povijesnih tabua i mitova, ideoloških shizofrenija i tako pomoći Poljskoj koja je još uvijek i danas mentalno, duhovno rascijepljena i u kojoj je još uvijek nedovoljno prisutno ono istinito, dobro, lijepo«.

Kulturološki pečat

Adam Zagajewski se rodio (21. lipnja 1945.) u Lavovu, »Parizu srednjoistočne Europe«, koji je morao kao dijete sa roditeljima po ulasku Crvene armije napustiti, ali je cijelog života sudbinski ostao vezan za ovaj grad. Naime, Lavov je pripao Sovjetskom Savezu (Ukrajini); sve poljske obitelji bile su deportirane u Šleziju, u kojoj su do tada uglavnom živjeli Nijemci, a koji su nakon poraza u ratu bili kolektivno protjerani u Njemačku. Obitelj Zagajewski naselila se u gradiću Gliwice (njemački: Gleiwitz), na poljsko – njemačkoj granici u kojem je praktički započeo II. svjetski rat (31. kolovoza 1939.) nakon što su nacisti, preobučeni u uniforme poljskih vojnika isprovocirali incident i time opravdali upad svojih postrojbi u Poljsku. U svojoj možda najboljoj zbirci poezije »Putovati u Lavov« (1985.) opisao je svekoliku duhovnu i arhitektonsku monumentalnost ovoga začudnog multinacionalnog i multikonfesionalnog grada kojeg su osnovali Poljaci, a kojem su poseban kulturološki pečat dali Židovi, Armenci Austrijanci, Rusi i Ukrajinci. Do svoje osamnaeste godine Zagajewski se školovao u Gliwicama, a na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu je diplomirao (1972.) a potom i doktorirao filozofiju i psihologiju.

Već kao student počeo je objavljivati, uz poeziju i eseje i literarne kritike, a kada se uposlio kao profesor humanističkih znanosti na Rudarsko – metalurškom fakultetu u Krakovu, u potpunosti se posvetio literarnom radu. S grupom mladih i pobunjenih poljskih pjesnika osnovao je poljsku grupu »Novi val« koja je zahtijevala kritičko preispitivanje dotadašnjeg komunističkog nasljeđa u poljskoj kulturi. Zajedno s kolegom, danas čuvenim pjesnikom Julianom Kornhauserom, objavio je studiju »Neprikazani svijet« (1974.) u kojoj su se žestoko obračunali sa starijom generacijom pisaca kojoj su zamjerili što je pokleknula pred diktatom komunističkih kanona i što se nije znala izboriti za veći prostor slobodnog stvaralaštva. Zahtijevajući duhovnu autonomiju, Zagajewski je na sebe navukao bijes partijskih aparatčika i od tada se zapravo (dakle od sredine 70-ih godina dvadesetog stoljeća) nalazio pod strogom kontrolom državne cenzure. Vlasti su ga tretirale kao duhovnog emigranta, a posebice nakon nekoliko studijskih boravaka u inozemstvu i međunarodnih stipendija bio je s obitelji izložen različitim vrstama šikaniranja i policijskog ispitivanja. Svesrdno je pozdravio i podržao političke inicijative pokreta »Solidarnost«, ali kako smo već rekli, uvođenjem ratnog stanja napustio je domovinu i naselio se u Francuskoj, preciznije Parizu koji je za njega, kako kaže u jednom eseju postao »knjiga za čitanje, muzej, sanovnik, rudnik duhovnih otkrića, antikvarijat, javna kuća, biblioteka, geografski i astronomski atlas«. U Parizu je uređivao nekoliko značajnih izdanja poljske emigracije, ali zahvaljujući nobelovcu Czeslawu Miloszu, u to vrijeme uglednom sveučilišnom profesoru književnostu u SAD-u, otvorila su mu se vrata američkih fakulteta. Djelovao je u Houstonu, Chicagu itd., predavao je filozofiju i kreativno pisanje i u kratko vrijeme svojim sjajnim tekstovima nametnuo se kao jedan od najprominentnijih intelektualaca američke sredine.

Najznačajniji eseji

Do odlaska u emigraciju objavio je nekoliko značajnih zbirki, između ostalih »Priopćenje« (1972.) i »Mesnica« (1975.), ali u emigraciji je naprosto stvaralački eksplodirao, uz već slavnu zbirku pjesama »Putovati u Lavov« uslijedilo je, kažu, pravo prevratničko djelo; zbirka pjesama naslovljena »Platno« (1990.) (naslovnicu je izradio slavni poljski slikar Jan Lebenstein koji je još od 50-ih godina dvadesetog stoljeća, također kao emigrant, živio u Parizu) u kojoj se na melankoličan način okrenuo tematiziranju cijelog niza novih tema, prije svega onih posvećenih pitanjima smisla (i) smrti. Prije toga, lajtmotiv njegova stvaralaštva bile su velike povijesne teme poput strahote rata, nacističkih i staljinskih progona i pogroma, konclogori i gulazi, holokaust, egzil, antisemitizam, kritika poljskog mesijanizma i sl., ali nakon pada Berlinskog zida, njegova je poezija poprimila jedan komorniji i intimniji sadržaj. Također su veliki uspjeh pobrale i knjige pjesama »Žeđ« (1999.), »Povratak« (2003.) i »Nevidljiva ruka« (2009.), ali svakako ne treba zaboraviti niti njegove uistinu maestralne eseje objavljene u knjigama »Solidarnost i usamljenost« (1986.) i »Dva mjesta« (1990.).  Mnogi kritičari upravo njegove eseje drže najznačajnijim doprinosom Zagajewskog svjetskoj kulturi i tvrde kako je u njima, u mnogim segmentima čak nadišao do danas nedodirljivog gurua suvremenog svjetskog književnog umijeća Czeslawa Milosza.

Zagajewski je također za života postao klasik, ali to ga nimalo nije izmijenilo; svi koji ga dobro znaju kažu da je ostao jednostavan i skroman čovjek, u potpunosti posvećen pisanju i neprestanom traženju novih putova etike i poetike. Poeziju i uopće pisanje Zagajewski shvaća kao »brušenje harmonije«, te opsesivno opsjednut glazbom (posebice ga inspirira Anton Bruckner) neprestano pokušava i svoj poetski uradak »dovesti do savršenstva« upravo tako što bi govor učinio što je moguće sličnijim glazbi. Upravo je to i razlog zašto se tako često obraća filozofskoj tradiciji i uopće povijesti umjetnosti, jer je svjestan kako je stvaralaštvo jedinstvo i cjelina; čovjekov život i duh trebali bi biti »vita contemplativa« kako bi se detektirale najuzvišenije i najsuštinskije stvari našega bića i postojanja.

Za književno, a posebno poetsko djelo Zagajewskog ne postoji kritički ključ jasnog razumijevanja, jer je ono sa aristokratskom elegancijom i odmjerenošću na specifičan način ostalo nedodirljivo i samosvojno. U njemu je sve rečeno, ali i sve je upitno i otvoreno, te tako u toj filozofsko – poetskoj radoznalosti i razigranosti možemo prepoznati skoro sve iskone i izvore njegova duhovna rodoslova. Dakako, kao autentični (neo)klasicist, opsjednut je Adamom Mickiewiczem, ali je zajedno sa pjesničkim istomišljenicima Julianom Kornhauserom, Ewom Lipskom i Ryszardom Krynickim, dakle generacijom tzv. šesdesetosmaša pokušao poeziju ustrojiti »kao istraživanje konkretnog«, želeći je osloboditi prekomjerne socrealističke indoktrinacije. Mnoge dodirne točke pronašao je kod Hegela, Nietzschea, Kierkegaarda, ali također i u literarnom djelu Osipa Mandeljštama, Witolda Gombrowicza, Zbigniewa Herberta, naravno Czeslawa Milosza, ali i jednoga Konstantinosa Kavafisa i tajanstvenog Brune Schulza.  Utoliko se poezija Zagajewskog čini složenom, ali upravo je njena veličina u tomu što o suštini ljepote, dobrote, istine, pravde i mudrosti i uopće vrijednostima koja nas predodređuju, govori kristalno jasnim i jednostavnim, gotovo isposničkim jezikom. To je barokna misao prekrivena plaštom siromaštva. Poljska kritika tvrdi kako njegova poezija i njegovi eseji fasciniraju čudesno neuhvatljivom i razigranom misaonošću; nizom neponovljivih asocijacija vodi nas neizrecivoj zapitanosti. Upravo u narativu Zagajewskog, poljski je jezik pronašao svoj puni i pravi moderni(stički) izražaj; herkulovski je snažan, orfejski uzvišen i pitijski nedohvatljiv. Karakterizira ga izuzetna preciznost i veličanstvena moć prepoznavanja i naglašavanja zvuka riječi.

Iznad kolijevke

Za Zagajewskog poezija je »nečujna glazba postojanja«. Upustiti se u analizu njegova poljskog koda nalik je pokušaju rasplitanja Gordijevog čvora; estetsko i etičko u njegovom djelu je nalik melodiji koja posjeduje unutrašnju snagu i logiku tekstualnosti. Kako bi izbjegao patos, svoju je poeziju nenametljivo protkao ironijom i sarkazmom, ili kako kaže u eseju »Iz drugog svijeta«: »Pjesme dolaze iz drugog svijeta… ideje, metafore, ironija, raspoloženja dolaze iz drugog svijeta. Ponekad su pune uzvišenog povjerenja, a ponekad podsmijeha i ironije. Ali, uvijek se pojavljuju u čudno vrijeme a onda kada su pozvane, posjeduju tu moć i snagu da nam se ne pokažu. Stihovi i snovi dolaze iz drugog svijeta. Odakle? Ne znam.« Međutim, usprkos svim vratolomijama riječi i diskursa, Zagajewski tvrdi kako su naše moći u odgonetavanju tajne čovjekova života ograničene; mi tako malo znamo o našem svijetu i nama samima, a vlastito neznanje prikrivamo »bježanjem u općenitost«, služimo se pojmovima kao što su povijest, civilizacija, kultura, duhovnost, filozofija i teologija, koje znače sve i ništa. Ne može se sve objasniti, posebice na primjeru Poljske, samo i isključivo poviješću i povijesnim usudom; oni nas ispunjavaju, čine velikim (i kada to nismo) i pravednim (i kada smo zločinci) ali nas ujedno sustavno uništava, jer nam ne da raskinuti nametnute okove i tako nam slobodu pretvara samo u govor o slobodi. Toliko smo se zbližili s poviješću, tvrdi Zagajewski (ali i s drugim općim pojmovima) da smo izbrisali svaku granicu između iskustva i neiskustva, autentičnosti i neautentičnosti, a posebice između glazbe i statistike (shvaćene pitagorejski) i čini se kako više volimo »ništa ne znati, nego sve razumjeti«. Povijesna je mašta zapravo naš odvjetnik (advocatus diaboli) a kada (u)činimo zločine, običavamo reći: »Nismo to mi učinili, uostalom to i drugi rade… uvijek neki Staljin ili Hitler stoji iznad naše kolijevke, u naša su odijela ušiveni komadići nacifašističkih ili komunističkih uniformi i stoga uvijek moramo nekoga ili nešto (p)osvećivati i u svima nama na tragičan način živi konflikt strukture svijeta i graničnog, grozničavog života, tako tipičan za fantastični imaginarij Srednje Europe«. Povijest je, tvrdi Zagajewski, nacionalna lektira za loša vremena jer nam umjesto o izgradnji, govori o smaku svijeta i stoga ne čudi što su brutalna uništavanja njemačkih Židova, masovna ubojstva poljskih časnika u Katynu, užasi holokausta i Auschwitza, ili herojski ustanci u Varšavi 1943. i 1944. svojevrstan memento svekolikog književnog djela Adama Zagajewskog. Kako preživjeti poslije tolikih razaranja, destrukcija, bestijalnosti i katastrofa, pita se Zagajewski? Adorno je smatrao da poslije Auschwitza više nije moguće pisati poeziju, ali Zagajewski tvrdi upravo suprotno: »I danas se na konopcima suši veš i čuje se smijeh malog djeteta… Zbog tog smatram da i poslije »smaka svijeta« treba živjeti onako kako se i prije toga živjelo. Naravno, pamtiti što se dogodilo, ali i pored toga živjeti kako se živjelo. Ići u duge šetnje. Promatrati zalazak sunca. Vjerovati u Boga. Čitati poeziju. Pisati stihove. Slušati glazbu. Pomagati drugima. Smetati tiranima i ismijavati ih. Strahovati od smrti, ali se prije i iznad svega radovati ljubavi. Kao i uvijek.« Stoga, kako bi preživjeli moramo uvijek zavarati povijest (koja je gotovo uvijek totalitarna), a istinu je moguće dosegnuti posredovanjem Boga (lakša varijanta), ali recimo i moćima jezika, što je uvijek i zahtjevnija varijanta. Ali utoliko istinitija. Svaka velika promjena za nas pojedince uvijek dolazi prekasno i mi je zapravo za svog života i ne primjećujemo. Ne shvaćamo razmjere njena značaja. »Za mene je totalitarizam bio košmar«, piše Zagajewski, ali »kako ne priznati da me je i nepozvan formirao, ma koliko se ja trudio i pokušavao pobjeći od njega«.

Njegov se genijalni osjećaj za iznijansiranost misli i riječi možda najbolje ogleda u kratkom zapisu o »Tri povijesti«: »Postoje najmanje tri povijesti čovječanstva: povijest nasilja, povijest lijepog i povijest patnje. Samo su prve dvije katalogizirane i opisane, imaju svoje profesore i udžbenike. Patnja, međutim, ne ostavlja nikakve tragove ona je nijema, odnosno povijesno nijema. Krik ne traje dugo i nijedan notni zapis nije u stanju učiniti ga trajnim. Na žalost, povijest patnje nije i nikada neće biti napisana. Blato i barake Auschwitza nisu staze kojima Orfej ide u šetnju…dakle, mi ne znamo što je poezija, ne znamo što je patnja, ne znamo što je smrt. Znamo samo što je tajna, a ona je sve i ništa«.