Budući da ste zajedno sa studentima preveli Tapinarovih »Pet gradova«, možete li nam približiti tog pisca?

    – Ahmed Hamdi Tanpinar je turski klasik koji je dugo vremena bio poprilično zapostavljen. Umro je 1962., a pravu popularnost u Turskoj i, nakon toga, povećan interes u svijetu dobio je tek početkom 2000-ih, kad ga je objavila i ispromovirala turska izdavačka kuća YKY. Tako je njegova sudbina donekle slična i njegovu spisateljskom stilu, virtuoznom i lucidnom, ali bez trunke nametljivosti i nastojanja na samopromociji. U knjizi »Pet gradova« on krajnje galantno rasipa svoje enciklopedijsko znanje o gradovima koje opisuje, o neobičnim likovima iz osmanske i seldžučke povijesti i o atmosferi ranih godina republikanskog razdoblja te sve to zaokružuje neprikosnovenim pjesničkim darom. Ta je knjiga prava riznica Istoka, koji je on jako dobro poznavao. U svome romanu »Spokoj« u dvije rečenice dao je možda i jedan od ponajboljih opisa istočnjačkog mentaliteta: »Istok je mjesto čekanja. Ako se malo strpite i pričekate, sve vam dođe samo od sebe«. I mi smo, pomalo u tom istočnjačkom duhu, dočekali priliku da prevedemo tu knjigu, i to zajedno s našim studenima. Tako smo zajedno proživjeli i iskustvo prevođenja, i sve ono o čemu Tanpinar govori. Studenti su se pokazali kao sjajni prevoditelji i nadamo se da je to samo početak njihove prevoditeljske karijere.

    – Pamukova Nobelova nagrada posvuda je, pa i kod nas, pobudila veći interes za tursku književnost. Time se napokon pojavila prilika da se predstave i turski klasici, kao što je na primjer Tanpinar, kao i mlađa književna scena. 

    Na sajam će doći Ece Temelkuran, mlada spisateljica koja je vrlo aktivna i na području borbe za ženska i manjinska prava, a zanimljiva je i po tome što je dosta putovala po Bliskom istoku, o čemu govori i u svojim romanima. Murata Uyurkulaka mnogi danas smatraju najjačim piscem mlađe generacije, odnedavno se prevodi na veće svjetske jezike, a na sajmu će biti više govora o njegovim romanima. Emrah Serbes je također pisac mlađe generacije, poznat posebno po kriminalističkim romanima, kao i po tome što je scenarist kriminalističke serije »Behzat Ç.«, trenutno iznimno popularne u Turskoj. Ti pisci dosad kod nas nisu prevođeni. 

    Uz njih, doći će i Ayfer Tunç, spisateljica na liniji A. H. Tanpinara koja je u Turskoj dobila već brojne nagrade, i Nedim Gürsel čije su knjige prevedene na dvadesetak jezika, a zbog romana »Allahove kćeri« bio je osuđen za vrijeđanje islama. I Ayferini i Nedimovi romani već su prevođeni na hrvatski, srpski i bosanski. 

    Između ostalog, preveli ste Pamukov roman »Snijeg« – kako krećete u prevođenje tako važnog autora kao što je nobelovac Pamuk? Je li breme odgovornosti zaista teško?

    – Odgovornost je, naravno, vrlo velika. Imala sam sreće da sam u književno prevođenje krenula uz prof. Čauševića: još dok sam bila studentica, zajedno smo preveli Pamukov roman »Zovem se Crvena«. I kad sam se kasnije sama upustila u prevođenje, znala sam da mogu računati na profesorovu pomoć; k tome, studij turkologije daje zaista dobre temelje u poznavanju jezika i vrlo širok uvod u tursku povijest i kulturu, što je za prijevod neophodno. I, konačno, kad se upustite u prijevod, samo prevođenje ili, bolje rečeno, užitak prevođenja, nasreću, uglavnom uspješno potisne strah od odgovornosti. Tako da se vremena koje provedem prevodeći na kraju najčešće sjećam po oduševljenju s manje-više svakom rečenicom kroz koju sam prevodeći prošla i divljenju onome što se u njoj nalazilo.    

    Naravno, velika je stvar i u tome koga se prevodi, a meni je sreća i tu bila sklona: počela sam s Pamukom i s njim nastavila, a zadnji prevodilački pothvat bila je redaktura Tanpinarovih »Pet gradova«, nenadmašnih eseja o turskim gradovima. 

    Suvremena Turska u hrvatske je domove ušla putem TV ekrana – kako objašnjavate fenomen turskih sapunica te koliko stvarnu sliku turske sadašnjosti i prošlosti prenose?

    – Sapunice vjerojatno nikada i nigdje ne prenose stvarnu sliku; ista je stvar i s turskim. Sigurno je da su one u odnosu na one južnoameričke koje su se ranije vrtjele na ekranima neusporedivo kvalitetnije. A koji su sve razlozi da naše društvo ima toliko jaku potrebu za sapunicama, to je vrlo široko pitanje i radije se ne bih upuštala u analizu. 

    No, turske su sapunice u svakom slučaju donijele jednu jako dobru stvar, a to je da smo napokon pokazali više interesa za tu zemlju za koju smo, valjda zato što se nalazi istočnije od nas, poprilično složno mislili da je samim time od nas i neizbježno lošija; tako smo ujedno uvidjeli i to da Turci više nisu Osmanlije čija nam se slika – uglavnom negativna, s neizostavnim čadorjem, konjima, sabljama, nabijanjem na kolje i slično – tako duboko urezala u pamćenje, nego da se radi o ekonomski vrlo razvijenom, šarolikom i zanimljivom društvu.   

Izgubljeni turcizmi

S druge strane, o Turskoj zadnje vrijeme najviše doznajemo od novinarke i aktivistice Vicdan Özerdem. Koliko je važan i velik problem slobode govora u Turskoj. Koliko situacija u zemlji utječe na autocenzuru autora te tko su književni borci za slobodu riječi u Turskoj?

    – Da, aktualna vlada primjenjuje poprilično grube mjere nad neistomišljenicima. Tome su posebno izloženi novinari i aktivisti. Turska je ogromna zemlja, a tursko društvo prepuno suprotnosti koje je teško pomiriti. Ece Temelkuran i Murat Uyurkulak su među književnicima koji su bez ustezanja aktivni na tome području, pa ćemo na sajmu o tome imati prilike više govoriti. 

    Koliki je interes za studij turkologije u Hrvatskoj?

    – Interes je velik. Svake godine primamo 30 studenata i imamo popunjenu kvotu. Uz to, studenti su vrlo zainteresirani za studij i pravi je užitak raditi s njima. 

  Što radi i gdje se zapošljava turkolog?

    – Studij turkologije osnovan je relativno nedavno, 1994. godine, pa je to zanimanje vrlo atraktivno. Turkolozi se zapošljavaju u znanosti, diplomaciji, kao prevoditelji na raznim područjima (u turizmu, ekonomiji, književnosti, na televiziji…). Kako se Turska ubrzano ekonomski razvija i kako raste broj turskih investitora u Hrvatskoj, tako je potreba za turkolozima sve veća.