Nizu u nekoliko posljednjih godina izvrsnih knjiga koje govore o sudbini žena kroz nekoliko generacija (Ena Katarina Haler – »Nadohvat«, Đurđica Stuhlreiter – »Bapske priče«…) svakako treba dodati i roman Marine Horkić, knjigu »Dobre zvijezde Mliječne staze«. Poetski naziv romana čitatelju je pojašnjen na završnim stranicama romana kada Tara, jedna od junakinja, gledajući noćno zvjezdano nebo iznad Visa i razmišljajući o životu svoje majke i bake, odabire nekoliko zvijezda, naziva ih imenima svojih prethodnica i njihovih životnih ljubavi te im na taj način želi odati počast i sačuvati ih za vječnost. No, taj lijepi i romantični trenutak jedan je od rijetkih sretnih u priči o sudbini žena iz tri naraštaja jedne obitelji s neimenovanog dalmatinskog otoka, najvjerojatnije Visa.

Bakina životna priča

Tara, koja nam priču počinje pripovijedati krajem 1980. godine, baš na dan (8. prosinca) kad je ubijen John Lennon, u srednjim je dvadesetima i početkom tog desetljeća u fazi je završavanja školovanja i postavljanja temelja za daljnji obiteljski život. Nakon što su joj pred jedanaest godina u teškoj prometnoj nesreći u Italiji pognuli otac Stijepo i majka Ema, zbližila se s bakom Margaritom saznavši puno o njenim godinama života na otoku prije Drugog svjetskog rata. Nakon smrti voljene bake dobiva priliku, u okviru svog budućeg posla, posjetiti povijesni arhiv na Visu i tu će pronaći podatke koji će zaokružiti bakinu životnu priču.

Margarita, iliti Marga kako je većina zove, rođena je na otoku u dobrostojećoj obitelji i odrasla je uglavnom okružena ženskim društvom jer su muškarci radili u Americi. Još kao tinejdžerica zaljubi se u Gvida, svog rođaka u četvrtom koljenu, ali sreću u braku ipak će pronaći s došljakom Tomom koji gine u jednoj oluji pa ostaje sama s kćerkicom Emom. Ostvaruje potom iznova vezu s Gvidom, ali ih vihori rata razdvajaju pa ona s Emom zavši u zbijegu u El Shattu, a on pobjegne u Italiju. Po završetku rata Marga, budući da se Gvido nije vratio, odluči otići s otoka i seli u Zagreb gdje Ema završava studij te upoznaje Stijepa s kojim ima kći Taru i sina Alana. Zajedno s njima sada živi i starica Marga, a obitelj se počinje raspadati nakon što 1969. u Italiji ginu Ema i Stijepo, umire potom i Marga, Alan seli teti u Trst, Tara prodaje
kuću u Zagrebu…

Marina Horkić: Dobre zvijezde Mliječne staze

Vrsna pripovjedačica

Naravno, ovako nabacane skice samo su temeljni okviri bogate i slojevite obiteljske kronike koju nam razlomljenom linijom pripovijedanja i stilom vrsne pripovjedačice iznosi Marina Horkić. Razdoblje od kraja dvadesetih pa do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća oživljeno je izvrsnim opisima života Marge i Eme, dvije snažne i posebne žene koje su nastojale – usprkos nimalo sklonim im uvjetima i društvenim okvirima oko njih – živjeti što kvalitetnije i intenzivnije te ostati svoje. Protiv Margarite je bila uskogrudnost i zatvorenost otočne sredine, a protiv Eme socijalistički društveni sustav koji je također na jedan način branio slobodu. Sve su se te vanjske okolnosti itekako odrazile i na njihov emocionalni život te brak i obitelj, pa čitatelj svjedoči brojnim emocionalnim brodolomima, pobjedama i porazima.

Margina velika ljubav je Gvido, sin Talijanke i Hrvata koji je uzeo ženino prezime. Gvido je sanjar, »hodač po žici između realnosti i iluzije«, mladić koji se protivi ratu i nikako ne može razumjeti mržnju koja se stvorila između Talijana i Hrvata, mržnju koja mu, između ostalog, priječi i veliku ljubav prema Margi kojoj se, iako ona to nikad nije saznala, pokušao vratiti, ali su ga strijeljali. Ema je, pak, prije svega potpuno samostalna i snažna osoba koja voli Stijepu, ali nema ništa ni protiv veze izvan bračnih okvira što, naravno, nosi svoje opasnosti i draži. Njihovi su životi opisani kroz brojne i vrlo zanimljive epizode kojima je sjajno oživljeno predratno doba i život na dalmatinskom otoku, doba rata puno straha i opasnosti, kao i poratno doba socijalizma i stvaranja novog društvenog sustava.

Upečatljivi likovi

Uz glavne likove autorica je vrlo upješno život udahnula i nizu sporednih, ali vrlo uprečatljivih likova (Alicija, Luca, Ita, Tomo, Jerko…), a posebno je dobra u skiciranju društvenih odnosa koji se, bez obzira o kakvom se društvenom sustavu radilo, najčešće temelje na ljudskim manama i nesavršenostima, zavisti i mržnji, uskogrudnosti i agresivnosti. Naravno, živjeti u takvim društvima nije nimalo lako pa i Marga i Ema trpe i pate zbog tuđih grešaka, mržnji i nesavršenosti. Posebno je pri tome iznimno uspješno oslikan lik Marge čiji život pratimo od njene šesnaeste godine pa do duboke starosti svjedočeći kontrastima koje stvaraju opisi pune snage života u plamtećem okružju mediteranskog otoka, odnosno tuge starosti, nemoći i osamljenosti u velikoj hladnoj kući u Zagrebu.

Kad treba Marina Horkić piše i na otočkoj cakavici stvarajući poseban zavičajni kolorit, a uz klasično pripovijedanje povremeno koristi i druge izvore poput citata iz kronika i povijesnih knjiga, ili periodike tog doba, od predratnog Jutarnjeg lista pa do talijanskog Corriere della Sera. Štoviše, iz popisa na kraju knjige vidljivo je kako je građu za roman autorica temeljila na četrdesetak različitih izvora (kronike, knjige, novinski članci, filmovi), što ovom romanu nedvojbeno daje snažan pečat dokumentarnosti. Ipak, ova knjiga ne bi bila tako dobra da u njoj nema zaista dobrih životnih priča dviju zanimljivih žena što je, prije svega, zasluga imaginacije i literarne nadarenosti Marine Horkić.