ZAGREB – Pojmom »nježna stvorenja« jedan od glavnih likova ovog romana – zamjenik direktora – naziva dvadesetak žena koje su njihovi partneri negdje na Dalekom istoku za nevjeru ili neki sličan prekršaj kaznili tako što su im u lice bacili solnu kiselinu unakazivši ih do neprepoznatjivosti za cijeli život. Saznavši putem interneta za njihovu sudbinu, zamjenik direktora nabavlja fotografije njihovih unakaženih lica, izrađuje ih u velikom formatu te organizira humanitarnu izložbu s koje će prihod ići tim nesretnim ženama.

Sve to djeluje humano, pozitivno i lijepo pa on dobiva pohvale. No, iza tog svake hvale vrijednog čina je obiteljski život u kojem više nema gotovo nimalo empatije ni prema ženi, ni prema kćeri, a slične priče slušamo i kad je riječ o njegovom ocu, njihovom podstanaru, odnosno mladiću njegove kćeri. Jednom riječju, emocije kod njih moguće su »na daljinu« prema nekome tko nije tu kraj njih, a prema osobama iz svoga životnog kruga, posebno ženama, odnose se mahom kao prema objektima.

Žene kao objekti

Zamjenik direktora odavno već ne voli svoju suprugu i mijenja ljubavnicu za ljubavnicom; njegov otac živi u sjećanjima na mladost i brojne erotske veze koje je snimao videokamerom nakon što mu je žena neobjašnjivo nestala iz života ostavivši ga sa sinom; njihov mladi podstanar nesposoban je za ozbiljniji društveni kontakt, a mladić kćeri zamjenika direktora odrastao je na internetskim pornografskim filmovima i za njega su žene zaista samo seksualni objekti, pri čemu i djevojku bira jer sliči jednoj pornoglumici koja se njemu jako sviđa.

Više od 80 posto romana vezano je uz seks, pri čemu prevladava masturbacija, dakle ne direktni, već indirektni seks s maštanjem ili uz pomoć ekrana, a sve to u funkciji je temeljne ideje cijelog romana – isticanja otuđenosti, osamljenosti i izdvojenosti suvremenog čovjeka, napose muškarca. Svi glavni likovi ovog romana komuniciraju malo, neki čak i nikako (podstanar, starac koji nikome u obitelji ne kaže da mu je ustanovljen rak), a kad te komunikacije i ima, onda je ona, kao kod studenta, rezervirana za pomalo nastrane seksualne zahtjeve.

Vrsni pripovjedač

»Nakon što ljepota i bliskost minu, često ostane samo hladnoća«, jedna je od rečenica ovog romana koja uspješno pogađa srž Vulićeve ideje o suvremenom svijetu kao dolini očaja, suza, egoizma i emicionalne hladnoće. Vulić piše kvalitetnim i izgrađenim stilom vrsnog pripovjedača dijeleći roman na niz cjelina od kojih je svaka vezana uz opis ponašanja nekoga od četiri glavna lika priče. Svoju nedvojbeno kvalitetnu dramu o suvremenom čovjeku autor je izradio kroz prikaz likova kojima namjerno ne daje ime, a kroz to poopćavanje (zamjenik direktora, starac, podstanar, student) nedvosmisleno poručuje ne samo kako likove o kojima govori ne smatra kvalitetnim osobama, već sugerira kako u svima nama ima mnogo toga što karakterizira njihov život i odnos prema ljudima i društvu u kojem žive.

»Nježna stvorenja« su, u stvari, roman o suvremenom društvu i svoj silnoj bešćutnosti koju je stvorilo na svom putu prema digitalizaciji svega i svakoga. Život »na daljinu«, život uz ekrane i očiti nedostatak prave verbalne i osobne komunikacije stvara emocionalne invalide koji nisu u stanju vidjeti, prepoznati i shvatiti ni svoje, a kamoli tuđe osjećaje. Upravo stoga njihovo je ponašanje u svojoj osnovi, isto onome koje ljubomorni mužjaci s Dalekog istoka iskazuju prema ženama koje su ih povrijedile, iznevjerile ili bile nevjerne. Oni ih unakazuju kiselinom, a suvremeni čovjek Zapada čini to isto, ali ponajprije na polju emocija i psihe. Te se rane ne vide, ali su tu i gotovo su jednako razorne poput onih fizičkih vidljivih na unakaženim licima »nježnih stvorenja«.