Julijana Matanović ima novu knjigu: »Kombinirani prašak – zapisi širokog spektra« ukoričeni su tekstovi koje autorica objavljuje na svojoj stranici na Facebooku. »Kombinirani prašak« donosi osvrte na društvene i osobne događaje, a ime je odabrano po prašku koji se nekada spravljao u svim ljekarnama i mogao se dobiti bez recepta. Služio je za borbu protiv bolova i vrućice te drugih narušenosti zdravlja. No uz dijagnozu autorica nastoji predložiti i lijek, pa je i ime knjige konsekventno. Nije to jedina novost, na 28. danima Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima Julijana Matanović primila je nagradu za životno djelo, a i njena umjetnička organizacija Lađa od vode već broji dvije i pol godine te je objavila osam naslova, tri vlastita i pet supruga Pavla Pavličića. Nedavno je Lađa od vode organizirala i treću humanitarnu akciju pa je dio od prodaje njihovih izdanja doniran Vukovarskim iskricama, udruzi za pomoć osobama s intelektualnim teškoćama. O novostima, ali i o hrvatskoj književnosti i književnoj kritici, pisanju, pitamo književnicu, kritičarku, urednicu, umirovljenu sveučilišnu profesoricu Julijanu Matanović.

Ponajprije čestitamo na Nagradi za životno djelo. Ako se ne varam, i prvu književnu nagradu primili ste u Vinkovcima, 1997. na Kozarčevim danima za knjigu »Zašto sam vam lagala«. Kako ste doživjeli ovu najnoviju nagradu?

– Da, prvu nagradu za književni tekst dobila sam prije četvrt stoljeća baš u Vinkovcima, ako ne računam Nagradu Sedam sekretara SKOJA-a koju sam godine 1989. »dijelila« s generacijskim kolegama; Krešimirom Bagićem, Vlahom Bogišićem i Miroslavom Mićanovićem. Ne bi bilo dobro da se sad krug zatvara. Ostavljam mali prolaz koji će mi dopustiti da još napišem ono što planiram. Nagrada za životno djelo, iskreno, razveseli, ali u isto vrijeme i malo zabrine. Nekako smo naučili da ona dolazi na kraju, kao nekakav završni račun. Ali kad krenem razmišljati u tom smjeru, utješim se činjenicom da je Pavao (Pavličić) tu istu nagradu dobio još 1996., da je tada bio trinaest godina mlađi nego što sam ja danas, i da je nakon toga objavio još šezdeset knjiga. Ne moram šezdeset, bit će mi dovoljno samo šest.

Druženje s likovima

Neki dan čitao sam vaš zapis o pitanju »kako ste?«, ali ipak bih ga volio postaviti. Iako vas vaše čitateljice i čitatelji prate na Facebooku, pa i tako saznaju novosti, ipak bih volio jednostavno pitati: Kako ste?

– Rijetko me pitaju kako sam. Naučila sam sve oko sebe da mogu i da moram biti dobro. Čak i kad se pojavi i ozbiljna dijagnoza, uslijedi ono: »Ma, J, lako će to ona«. I kad cvilim, ništa od toga. Sjećam se trenutka kad sam utrčala na faks, nakon što su mi u Vinogradskoj bolnici priopćili da je stigao nalaz, i da se radi o melanomu, jedna mi je starija kolegica, vidjevši me uplakanu, rekla: »To nije niš, kaj se brineš, to se lako liječi.« Sad kad bih nastavila dalje, da sam ja istu tu kolegicu samo nekoliko dana prije uvjeravala da će njezin kućni ljubimac biti dobro, svi bi pomislili da sam napustila prostor zbilje i krenula ponovno u fikciju. Navikla sam se na to. Uostalom, i kad sam jednom prilikom rođenom ćaći, a bila sam tad jako, jako mlada, priznala da se ne osjećam dobro, on je, umjesto savjeta, brige, komentara, ispalio: »Ja sam samo jednom u životu rekao da mi nije dobro, i tad me odvukla hitna i jedva sam ostao živ.« Iskreno, ovih sam dana jako, jako umorna. Maštam o trenutku kad ću sjesti za računalo i početi se družiti sa svojim likovima. Zamalo bih izgovorila rečenicu one Fabrijeve junakinje koja mladim ljudima kaže: »Ali, djeco mene ne zanima pravda, mene zanima mir.«

Dvije i pol godine ima vaša umjetnička organizacija Lađa od vode. Uređivali ste Biblioteku Hit i izdanja Matice hrvatske, a kako je biti u izdavačkoj ulozi?

– Izdavačka uloga je jedina uloga koju još nisam bila »iskusila«. Sve druge točke na putu, od rukopisa do nagrade i ulaska u književnu enciklopediju, imala sam priliku proučiti. Sad sam naučila neke tehničke stvari. Prije sam, kao urednica, morala odgovarati nakladnicima, pojašnjavati razloge zbog kojih bih rado neki naslov objavila i prognozirati hoće li on biti isplativ. Sada odgovaram sebi i važno mi je da se zadržim na desnoj strani brojevnog pravca. Može biti blizu nuli, samo da ne ode ulijevo od nje. Objavljivanje u našoj umjetničkoj organizaciji omogućuje mi i poseban kontakt s čitateljima, pokretanje nekih humanitarnih akcija… Istina je da to zahtijeva cijelog čovjeka, jer sve radim sama; od odluke što tiskati do kontakta s tiskarom, podizanja knjiga, slanja obavijesti knjižnicama, kontakta s knjižarama, pa do odlazaka na promocije i susrete. Samo mi još treba neki kombi na koji ću ispisati sva područja svojih djelovanja. Ili bolje brodić…

Ludost, jalovost i smrt

Nedavno ste sudjelovali na Interliberu, kako je bilo?

– Odlično. Bili smo najmanji izdavač, i po kvadraturi i po broju naslova. I kad bi se sve unijelo u jednadžbu i upisao broj prodanih knjiga, uvjerena sam da bismo bili najuspješniji. Vidjela sam svoje bivše studente, upoznala njihovu djecu, pružila ruku čitateljicama, Facebook prijateljstva pretvorila u prava. Jako, jako sam bila dobro tih interliberskih dana.

Po dojmovima s Interliberima, i dalje stojite uz Šenoinu kako se danas čita više nego prije? No s druge strane i danas se često čuje kako se sve manje čita, a pogotovo mladi?

– Volim tu Šenoinu rečenicu, iz Vijenca 1878. Bio je baš ljut na one koji su neprestano prozivali hrvatsku književnost i hrvatsko čitateljstvo. Interliber mi je pokazao da nisam u krivu kad sumnjam u statistike. Toliko mladih ljudi, toliko njihove sreće kad uspiju pronaći naslov po koji su došli. A kad je riječ o mladima, nepravedno je podsjećati kako je nekad bilo. Bilo je isto. I u mom gimnazijskom razredu nisu svi čitali lektiru, a nije ni bilo, što bi političari rekli, nikakvih posebnih izazova. Nije bilo igara, društvenih mreža, virtualnih svjetova. Nije bilo ni radnih bilježnica iz likovnog, biologije i tehničkog. Nije bilo ni nasilja 5,00. Kad bismo mladima povijest književnosti prezentirali baš kao povijest, a za čitanje im nudili tekstove bliske njima i njihovim problemima, stvar bi izgledala drukčije.

U zapisima ukoričenima u »Kombiniranom prašku« kritički ste se osvrtali na djelovanje javnih osoba u protekle dvije godine zbog koronavirusa, a donosite i svoje bolno iskustvo. Mediji koji su u cijeloj situaciji imali svoju ulogu, danas pišu drukčije pa se sada o prosvjedima protiv lockdowna u Kini ne piše onako kako se o lockdownu pisalo ranije. Što zaključiti iz toga? I danas je Fabrijeva misao o povijesti aktualna…?

– Da, ludost, jalovost i smrt, tako bi rekao Fabrio. Nisam u knjizi naznačavala datume kad je pojedini tekst napisan. Nisam upravo zbog toga što u našem prostoru to i nije važno. Sve se ponavlja. Živimo u tim kratkim razmacima, u međuvremenu. Teško je bilo živjeti u posljednje dvije godine, godine u kojima je suspendirano pravo na zdravi razum, u kojem su se riječi vadile iz konteksta, u kojem razumijevanje teksta nije bilo važno, u kojem zaključci nisu imali veze s prethodnim tvrdnjama, u kojem je nedosljednost bila, kao u grčkim tragedijama, jedina dosljednost i u kojem su analogije bile nepoželjne. Nije bilo nikoga tko bi mirio uplašeni narod, samo prozivke i inzistiranje na podjelama. I nakon toga, danas nitko nema snage reći da je možda ipak u nečem pogriješio, a pogriješio je, jer se nije znalo, nije bilo analiza, nije bilo ranijeg iskustva. Veliki priznaju pogreške, veliki žele u svojoj blizini imati darovite ljude. I što sad? Lako je s njima, uvjereni su oni kojima smo povjerili svoje živote, da u naše ime dižu ruke i predlažu zakone. Ako smo išta izvježbali kroz povijest, izvježbali smo shvaćanje zaborava kao najbolje zaštite. Ali došli smo do toga da više ni u što ne vjerujemo, nema tog moralnog, znanstvenog, političkog, novinarskog uzora uz kojeg danas ne bih stavila upitnik. Masniji, ili sasvim blijed, ali bih stavila. Samo »naši« i »vaši«; i kad je cjepivo u pitanju, i kad je obnova u pitanju, i kad su književne vrijednosti u pitanju, i kad su strahovi od novog rata u pitanju…

Knjigu je lako proizvesti

No riječju se može ostaviti svjedočanstvo, podići glas…

– Ponovno je, dragi Jakove, važno tko podiže glas, točnije na čije se podizanje usmjeravaju kamere. Neka istu rečenicu na određenu aktualnu društvenu temu izgovore dvije osobe sa suprotnih strana političkog spektra, ta će ista rečenica doživjeti potpuno suprotne komentare. Meni je bilo važno, kad sam bilježila svoje rečenice, posebno iz prvog dijela knjige, Grlobolja ili Povreda poslovnika, da sebe mogu pogledati u ogledalo. Oni koji su pročitali knjigu, prilaze mi i kažu da su se i sami osjećali baš isto tako. I zahvaljuju.

»Kombinirani prašak« donosi tekst u kojem spominjete »pisanje prave priče o sebi«, a o tome smo govorili i u prošlom intervjuu. Je li vam to još uvijek želja, plan?

– Nisam još odustala. Kad se četvrt stoljeća susrećete s rečenicom da pišete samo o sebi, onda osjetite potrebu da stvarno napišete nešto pravo o sebi. Meni na naplatu dolazi moje prvo lice jednine. Zbog njega se, u mom slučaju, zacementirao znak jednakosti između autorice i pripovjedačice. Stavljaju ga i oni koji znaju da bi zbog toga pali na prvom kolokviju iz teorije književnosti. Sad imam toliko godina da stvarno više ne moram voditi računa o tome hoću li se svidjeti i onima koji su mi zbog svojih interesa i pogodovanja jako zakomplicirali život.

Uređujete Republiku Društva hrvatskih književnika s Mariom Kolarom u kojoj se objavljuje i suvremena hrvatska književnost. Koliko vam se novih ili mladih autora javlja za objavu u Republici?

– Javljaju se, ali nije to neki velik broj. Mislim da i samo pojavljivanje u književnom časopisu danas mladima ne znači ni približno ono što je značilo nama prije dvadesetak, trideset godina. U svakoj bilješci o piscu mogli ste naći podatak o tome u kojim je časopisima autor do tada objavljivao. Časopisi su bili prostor pripreme i dokazivanja vrijednosti. Prvo oni, pa onda tek knjiga. Danas je knjigu lako proizvesti, i nerijetko knjiga predstavlja prvo pojavljivanje. Radosna sam što smo Mario i ja u prvom našem broju objavili ulomak iz romana Danijele Crljen »Strah od kupine«. Kasnije se rukopis pojavio i kao knjiga. Osvojio je čitatelje. Split, tri generacije žena…I da je taj isti roman potpisala »već dokazana« autorica, o njemu bi struka daleko više govorila.

Imamo odličnu književnost

Dosljedno branite hrvatsku književnost, a u kakvom je stanju hrvatska književna kritika? Na koji način ona oblikuje, i koliko ima utjecaja danas, na književni ukus?

– Imamo odličnu književnost. To može zaključiti netko tko čita i »naše« i »njihove«, tko prati i društvene mreže i specijalizirana glasila za književnost. Jer ne možete u glasilima naći baš sve pisce. Meni nedostaje kritičarski autoritet, ali samu sebe uvjeravam da je uzaludno kukati nad stanjem književne kritike. Više nema povratka. Da bismo ipak upozorili na njezinu važnost, u Republici smo oživjeli rubriku Kritičarev izbor. Kažem oživjeli, jer je ona postojala u vrijeme Maleševa uređivanja Republike. A da je lako naći stručnog čitatelja koji će biti spreman napisati od šest do osam osvrta, e nije.

Postmoderna u nas i predugo traje, rekli ste nam u prošlom intervjuu. U nastavku te misli rekli ste kako su čitatelji pokazali da su željni prave tradicionalne priče. Dvije i pol godine doista nisu puno u književno-povijesnom smislu, no dolazi li do većeg pomaka k tradicionalnoj priči, u hrvatskoj književnosti, ali i šire?

– Kad sam to rekla, mislila sam i na preuzimanje tuđih tema, tuđih naslova, sve ono što postmoderna dopušta, ali dopušta sa sviješću da je to bilo prije nas. Ne da dopušta, temelji se na tome. Mislim da smo se malo umorili od »začuđivanja« i da ono književno-povijesno klatno ide prema klasičnijim načinima pripovijedanja.

Pišete li još uvijek rukom ili samo na računalu?

– Pišem na računalu, samo neke bilješke na papir. I vidim koliko mi se rukopis promijenio. Nagore. U kući svjedočim pisanje rukom. I pomalo zavidim da se i tako još može.