Ovih dana mediji su donijeli vijest da će jedanaest dosad neobjavljenih pisama Charlesa Dickensa biti prvi put izloženo u Muzeju Charlesa Dickensa u Londonu.

Kako javlja Hina, pisma pružaju uvid u autorove navike čitanja i pisanje projekata, kao i pojedinosti o putovanju u Švicarsku opisivane prijatelju. Tako se u pismu od 10. veljače 1866. Dickens žali na ukidanje dostave pošte nedjeljom i prijeti da će se odseliti: »Moram reći da se odlučno i oštro protivim da mi se nanese takva neugodnost. Ima mnogo ljudi u ovom selu Highamu, vjerojatno, koji u godinu dana ne prime ili ne pošalju onoliko pisama koliko ja obično primim i pošaljem u jednom danu… U najboljim sam odnosima sa svojim susjedima, siromašnima i bogatima, i vjerujem da bi im bilo žao da me izgube. Ali bio bih toliko sputan predloženim ograničenjem i mislim da bi me to prisililo da prodam svoju imovinu i napustim ovaj dio zemlje«, stoji u pismu.

Pisma su među više od 300 predmeta koje je Muzej Charlesa Dickensa u Londonu 2020. otkupio od američkog kolekcionara, uključujući osobne predmete, portrete, skice, plakate i knjige. Cijelu zbirku, vrijednu 1,8 milijuna funti, muzej je kupio uz pomoć Memorijalnog fonda nacionalne baštine, Art Funda, Prijatelja nacionalnih knjižnica i Dickensove stipendije. Emily Dunbar, kustosica u muzeju Charlesa Dickensa, ističe da je jedna od najboljih stvari u ovoj zbirci pisama to što pruža uvid u Dickensovo pisanje u njegovim 30-im, 40-im i 50-im godinama te u niz tema koje su ga zaokupljale. Dunbar smatra da je pismo u kojem se žali zbog gubitka nedjeljne poštanske dostave izvrstan primjer Dickensova iskazivanja samovažnosti, pri čemu dolazi do izražaja njegova svijest o vlastitoj velikoj slavi i položaju u društvu.

Ove godine navršila se i 210. godišnjica rođenja velikog engleskog književnika Charlesa Dickensa – rođen je u Portsmouthu 7. veljače 1812., a preminuo je u Gad’s Hillu 9. lipnja 1870. godine. Bio je drugo od osmero djece. Dok je još bio dijete, otac mu je zbog dugova dospio u londonski dužnički zatvor, pa je Dickens u dvanaestoj godini prekinuo redovno školovanje. Kako bi platio smještaj i pomogao obitelji, bio je primoran raditi po 10 sati na dan u tvornici lijepeći naljepnice na posude crnila za cipele, za 6 šilinga tjedno. Teški, a često i okrutni radni uvjeti, ostavili su trajan trag na Dickensu, što je kasnije utjecalo na njegove romane i eseje, te postalo osnova za njegov interes u socioekonomsku reformu i uvjete rada. U osamnaestoj godini počinje njegova naobrazba, često posjećuje Britanski muzej i puno čita. Pisati je počeo kao novinar. Njegov rođak Thomas Charlton bio je izvjestitelj na građanskom sudu te je Dickens s njime dijelio mjesto i pisao četiri godine izvještaje sa suda. Ova iskustva prenio je u svojim djelima kao što su »Nicholas Nickleby« te »Dombey i sin«, prikazavši u njima makinacije i birokraciju pravnog sustava te prenijevši svoje stavove o teškom teretu koji čeka siromašne ljude ako su primorani ići na sud.

Kasnije je postao novinar koji prati politiku, izvještavajući s parlamentarnih rasprava i putujući Britanijom prateći izborne kampanje za novine Morning Chronicle. Godina 1836. značajna je u piščevu životu: početkom godine izlazi mu prva knjiga, »Bozove skice«, u kojoj je sabrao sve književne tekstove što ih je do tada napisao. Iste godine ženi se Catherinom Hogarth, kćerkom svoga prijatelja i novinskoga kolege. Izašao mu je i prvi mjesečni sveščić »Posmrtnih spisa Pickwickova kluba«, izvanrednog humorističnog romana koji je nastao kada je Dickens pristao napisati tekstove uz crteže karikaturista Seymoura o zgodama i nezgodama jednog sportskog kluba. Ovaj će roman u nastavcima autoru donijeti slavu (Dickensa se naziva i pionirom romana u nastavcima).

U sljedećih je 30 godina napisao 12 velikih romana, uređivao je i časopise i pisao mnoge članke, novele i drame. Godine 1846. pokrenuo je vlastite novine Daily News, koje su opstale nešto manje od godinu dana. Godine 1857. Dickens je unajmio profesionalne glumice za predstavu »The Frozen Deep«, koju je napisao njegov štićenik Wilkie Collins. Dickens se zaljubio u jednu od glumica – ljubav prema Ellen Ternan trajala je do kraja njegova života. Dickens je bio u dobi od 45 godina, dok je Ternan imala 18 kad se Dickens 1858. odlučio odvojiti od supruge, koja mu je rodila desetero djece, što je po tadašnjim viktorijanskim konvencijama bilo vrlo neprimjereno, dok je razvod bio nezamisliv. Kada je Catherine otišla iz doma, povela je jedno dijete, supruga nije više nikada vidjela, a djecu je povjerila sestri Georgini. Dickens je pokopan u Pjesničkom kutu u Westministerskoj opatiji.

Charlesa Dickensa opisuju kao »slikara engleskog srednjeg i nižeg građanskog staleža« te osnivača socijalnog romana. S 26 godina već je poznati romanopisac i piše po narudžbi, a istodobno je rukovodio organizacijama koje se bore za socijalne reforme. U njegovim maestralnim proznim djelima odražava se socijalna problematika vremena u kojem je živio. Zanimljiv podatak iz njegova života je da je u svibnju 1846. Angela Burdett Coutts, nasljednica bogatstva bankarske obitelji Coutts, predložila Dickensu izgradnju prihvatilišta za »posrnule žene« iz radničke klase. Iako je prvotno odbio, Dickens je osnovao utočište »Urania Cottage« kojim je upravljao deset godina.

Roman »Oliver Twist«, objavljen 1838. godine, postao je jedna od bolje poznatih Dickensovih priča, koja je uspješno adaptirana za kazalište, te je bila prvi viktorijanski roman u kojem je dijete bilo glavni lik. To je njegov prvi roman u kojem kritizira društvo, sudbinu napuštene djece i kriminal u Londonu. U sličnom su stilu i »Nicholas Nickleby«, osuda brutalne školske prakse, te »Stari dućan rijetkosti«, nova varijacija teme ugnjetavanja djece. »Barnaby Rudge« njegov je prvi povijesni roman, dok je »Martin Chuzzlewit« analiza gramzivosti, a dijelom i satira američkog načina života. »Dombey i sin«, roman o poslovnim krugovima londonskoga Cityja, uz zaokupljenost socijalnim problemom, uvodi i osjećaj nelagode u suvremenom društvu uopće. »David Copperfield« je izrazito autobiografsko djelo optimistična duha, a sljedeća su mu djela mračnija i sklonija simboličkim strukturama, s manje komike i oštrijom satirom. »Sumorna kuća« kritizira sudsku praksu, »Teška vremena« su osuda industrijalizacije i utilitarizma, a »Mala Dorrit« kritika je zatvorskih uvjeta. Nakon povijesnog romana »Priča o dva grada«, s radnjom iz doba Francuske revolucije, Dickens piše svoje najzaokruženije djelo, »Velika očekivanja«. Taj je odgojno-razvojni roman, ispripovijedan u prvome licu, ironična vizija ambicija, bez panoramičnosti ranijih djela, ali s razrađenom temom odnosa moralnosti i društvenog položaja. Romani su mu najčešće oblikovani u složenim fabulama s mnoštvom likova i obratima u zapletima, redovito su prožeti osjećajem sućuti i razumijevanja za nesretne, siromašne i potlačene, a u temeljnoj kompoziciji slijede model romana realizma. Veliku su popularnost stekle i njegove optimistične božićne pripovijetke, od kojih je najpoznatija »Božićna pjesma«.

Kako je navedeno u natuknici mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije, »najistaknutiji i najčitaniji pisac viktorijanskoga razdoblja, Dickens je značajke epohe realizma (uklopljenost likova u socijalnu sredinu, vjerodostojan prikaz materijalnih činjenica i psiholoških procesa) nadopunio karikaturalnošću u prikazivanju komično-grotesknih likova, slikovitošću uzbudljivih prizora podignutih iznad iskustvene zbilje te nazočnošću jezovitoga i užasnoga u likovima i prostorima. Dvojstvo komičnoga i jezovitoga stalna je značajka Dickensova djela, jedinstvenoga među engleskim piscima 19. stoljeća po osjećaju za društvene i moralne probleme i njihovo uobličavanje kroz likove i radnju.

Dugo je bio smatran piscem za široko čitateljstvo; do potpunog kritičkog vrjednovanja njegova djela došlo je 1950-ih.«

Kako čitamo u knjizi »Velike ideje – književnost« u izdanju Školske knjige, čitatelji su s obje strane Atlantskog oceana nestrpljivo iščekivali objavljivanje posljednjeg nastavka djela Charlesa Dickensa »Stari dućan rijetkosti« – uzbuđenje je bilo toliko da su, kad je brod koji ga je prevozio napokon uplovio u njujoršku luku 1841. godine, čitatelji pojurili na pristanište u očajničkoj želji da što prije doznaju je li protagonistica Mala Nell preminula.