Patrick Cotter je utemeljitelj Međunarodne nagrade »Frank O'Connor« za kratku priču. Poezija mu je uvrštena u više antologija irskog i britanskog pjesništva
RIJEKA » Prsti jedne ruke bili su dovoljni da bi se nabrojalo posjetitelje gostovanja irskog pjesnika Patricka Cottera u riječkoj knjižari Ribook. Šteta, jer kako i priliči irskom gostovanju, bilo je viskija, a autor se osim sugestivnog čitanja vlastite poezije pokazao iznimno zahvalnim sugovornikom voditeljice Kristine Posilović i malobrojne publike.
Zaposlen kao ravnatelj Književnog centra irskog grada Corka, u kojem je i rođen, Cotter je govorio i o svom rodnom gradu kao Europskoj prijestolnici kulture 2005. godine, pa ne bi bilo naodmet da je riječki Odjel za kulturu poslušao što netko s iskustvom o tome ima reći. Prema njegovu kazivanju, za Cork je to bilo dobro iskustvo, iako je postojalo glasova onih kojima cijela ta priča nije najbolje sjela. Prvenstveno su to oni koji su po prirodi stvari ostali isključeni iz nje, a budući da je najveći dio financiranja morala podnijeti lokalna zajednica, takvih je na lokanoj razini moralo biti.
U govoru o svojem pjesnikovanju, Cotter je naveo da je nekoć mislio da se poezija može pisati samo na način na koji ju je pisao Paul Celan, no da je brzo otkrio da nema smisla stremiti pisati kao pjesnici koje voli, već da mora naći svoj vlastiti glas. A to nije mogao biti drugi glas nego apsurdistički u njegovu slučaju. O suvremenoj pjesničkoj sceni u Irskoj rekao je da je danas fragmentarizirana, a da su prve suvremene glasove, odnosno odmak od paternalističke poezije, pisale žene 90-ih, otvarajući nove putove svim pjesnicima.
