ZAGREB – Svršetak proteklog tjedna u Zagrebu označio je početak 21. Festivala europske kratke priče. Ovim povodom je Hanif Kureishi, kultni pisac, filmaš i britki komentator britanskog društva kojem po rođenju pripada, zagrebačkoj publici nizom duhovitih odgovora omogućio uvid u početke i izvorišta motivacije vlastitog stvaralaštva, kao i prozor u svijet vlastitih unutarnjih proživljavanja koja su dijelom i reakcija na aktualno stanje svijeta.

Festival današnjim gostovanjem priznatog Kureishija otpočinje i u Zadru te će u oba grada trajati do petka.

Hanif Kureishi je rođen 1954. u Bromleyju kao sin doseljenog Pakistanca i majke Engleskinje koji ne krije da je čitavog života na vlastitoj koži osjećao društvene razlike koje su se manifestirale kroz rasne, etničke, klasne, religijske i mnoge druge predrasude zbog kojih i kroz svoja djela progovara iz perspektive marginalca, što bi se u duhu njegova jezika reklo: outsidera.

Školski drugovi Bowie i Idol

»Često sam mislio o tome kako još nitko nije pisao o odrastanju pola bijelog, a pola crnog dječaka u Londonu. I eto, baš tu mi se ukazala velika sreća jer sam pronašao temu koja mi odgovara, otkrio sam vlastiti književni svijet«, kazao je Kureishi odgovarajući na pitanje o pronalasku vlastitog glasa u književnosti, a koje mu je, kao i brojna druga, tijekom iznimno opuštenog razgovora uz pokoju čašicu vina postavljao hrvatski kolega, višestruko nagrađivani domaći pisac Roman Simić.

Još prije tri desetljeća kad je Kureishi objavio roman »Buddha iz predgrađa«, a čiji je ulomak na opće oduševljenje publike pročitao i na ovom gostovanju, britansku je književnu scenu zadesio tektonski poremećaj koji se odrazio na mnoge glasove književnika mlađe generacije. Međutim, zahvaljujući Simićevim pronicljivim pitanjima, pisac je progovorio i o utjecajima koji su drugi slavni umjetnici ostvarili na nj.

«Odrastanje u britanskom predgrađu sedamdesetih mi se tada činilo dosadno, sve je frustrirajuće kad si tinejdžer«, ustvrdio je Kureishi načinivši svojevrsnu uvertiru za prepričavanje anegdota iz srednje škole koju je pohađao zajedno s Davidom Bowiejem i Billyjem Idolom. Svakako jedan od najupečatljivijih piščevih trenutaka života, a okupljenima u najmanju ruku najduhovitiji, bio je Kureishijev nastavak priče o srednjoškolskom putovanju prilikom kojeg ga je Billy Idol natjerao da baci sat kroz prozor vlaka govoreći: »Tamo gdje idemo, vrijeme nije bitno!’, a poveo ga je u prvo psihodelično iskustvo koje se okončalo idućeg jutra na javnoj površini nepoznatog grada, bijesnim prizorom policajca.

Posao pisca

Još kao adolescent Kureishi je počeo pisati, odlučan da će od toga zanata i živjeti, usprkos podsmjehivanju okoline. Stoga je napunivši 18 godina počeo naukovati u kazalištu, a danas tvrdi kako mu je upravo taj prvi posao promijenio život. »U predgrađu me čekala poznata sudbina: s 22 godine već imaš djecu pa ti s 50 preostaje jedino se umiroviti. Nisam pristajao na takav tijek sudbine, već sam se odselio i počeo upoznavati ljude koji su živjeli od režiranja, pisanja scenarija. One ljude kojima su kazalište, gluma i pisanje, kao i seksualna sloboda, bile teme oko kojih se vrtio život«. Zahvaljujući iskustvu formativnih godina provedenih među radničkom klasom i gay klubovima koje drži najuzbudljivijim izvorištima kulture, u Kureishijevim djelima pronalazimo puno glazbe, mode, seksa, droge i humora.

«Kad mi je bilo ponuđeno da se po mom romanu uradi serija, htio sam Bowieja zamoliti da mi besplatno omogući prava na svoju glazbu. Međutim, on me preduhitrio sam se ponudivši, i to riječima: »Bojao sam se da nikad nećeš pitati! Eto, tako sam, bez da sam ga i pitao, s velikim Bowiejem ostvario suradnju«.

Razgovorom skrećući na temu samog pisanja Kureishi se pozvao na rezultate jednog od istraživanja koje tvrdi kako se oko 20 posto svjetske populacije bavi pisanjem. Iz navedenog je izveo zaključak da je barem jednak postotak pisaca i među okupljenom zagrebačkom publikom dupkom punog Petog kupea. »Ako itko od vas želi biti pisac, odmah vam govorim, težak je to posao. Teško je biti umjetnik i plaćati stanarinu. Osobno obožavam kratke priče, ali od toga se ne može živjeti. Ako doista želiš biti pisac, moraš prihvaćati i druge zadatke, pisati druge forme. Ja sam svoj balans pronašao pišući filmove, romane, eseje…«

Rasa i religija

Zanimljivo je kako je Kureishi otac trojice sinova, od čega su čak dvojica također pisci te je jedan od njih, Karlo od kojeg je čuo puno lijepog o Hrvatskoj, upravo bio u njegovoj pratnji. Uzevši u obzir da su mu i pretci, otac i stric, također pisali, Kureishi se osvrnuo na suradnju unutar obitelji govoreći kako je to, unatoč svim neslaganjima i prepirkama, ipak, jedan od najvećih životnih poklona. »Za vrijeme pandemije smo puno vremena provodili pišući, škrabajući svi zajedno. To mi je bilo veliko zadovoljstvo«, kazao je autor te zaključio: »Pisanje omogućava putovanja kojima se nikad nisi nadao!«.

Nakon što je utvrdio da su rasa i religija ključni elementi kreiranja budućnosti čitavog čovječanstva, autor je izrazio mišljenje o važnosti desetljeća koje slijedi: »Bit će zanimljivo vidjeti hoćemo li se boriti za prave stvari, hoćemo li se ujediniti ili će zapad nastaviti ovom inidividualiziranom paradigmom«. Ova autorova razmišljanja svakako je potrebno staviti u kontekst njegove nereligioznosti, ali i kako poznatnog tako i intrigantnog citata koji kaže: »Narcisoidnost je naša religija, a štap za selfie je križ koji nosimo.«