Izniman projekt Hrvatskoga društva pisaca

Ferlighettijem u Zagrebu otvorili "Beatbiblioteku"

Boris Pavelić

Krajolici živih i mrtvih, izabrane pjesme Lawrencea Ferlinghettija u prijevodu Voje Šindolića, prvi je u u nizu prijevoda beat pjesnika, koji će Hrvatsko društvo pisaca objaviti u svojoj posebnoj »Beatbiblioteci« urednika Krune Lokotara



Prošlo je točno desetljeće i pol otkad je iz istoga, feralovskog kruga u južnoslavensku javnost stigao prvi prijevod Lawrencea Ferlighettija, objavljen u biblioteci Feral Tribune pod primjerenim naslovom »Otvorenih očiju, otvorenog srca«.


Sada, evo, stiže nam i drugi, upravo objavljen pod naslovom »Krajolici živih i mrtvih«, i u nakladi Hrvatskoga društva pisaca, s ambicijom da ostvari davnu a neostvarenu nakanu Predraga Lucića, izdavača onoga prvog izdanja, da prijevode beatnika ukoriči u višetomnome izdanju pod zajednički naslovom – »Beat Street«.


Za početak, s Ferlom – kako dobroga starog sanfranciskanca zove cijeli naklonjeni svijet – krenula je HDP-ova »Beatbiblioteka«. No, valja ipak biti precizniji. Istini za volju, nije Feralov Ferlinghetti prvi, nego drugi južnoslavenski prijevod. Njegov autor, dubrovački pjesnik, prevoditelj i slikar Vojo Šindolić, još je osamdesetih svoje prijevode Ferla objavio u vlastitoj nakladi. Premda su ta mala i korisna izdanja, nastala bez sumnje po ugledu na znamenita džepna izdanja Ferlinghettijeve etikete »City lights books«, u ono vrijeme bila itekako popularna – prodavala se k’o alva, za sitne pare – danas su ona široj publici nedostupne bibliofilske poslastice. Zato se Feralova »Otvorenih očiju, otvorenog srca« uistinu može smatrati prvim, danas jedinim dostupnim izdanjem velikog američkog pjesnika.

Profesor beata


Važna je poveznica Feralova i ovoga novog izdanja Hrvatskoga društva pisaca – prevoditelj. Vojo Šindolić autor je oba prijevoda. Dubrovčanin je dugogodišnji Ferlinghettijev prijatelj i suradnik, pa je čitateljima u ovoj knjizi ponudio faksimil Ferlinghettijeve pjesme »I sunce…«, posvećene Šindoliću. Prevoditelj je, kako sam kaže, objašnjenja i informacije o prevedenoj poeziji dobivao »uglavnom od Lawrencea Ferlinghettija osobno, prilikom naših druženja u njegovom domu u San Franciscu, povremenih susreta u Veneciji i drugdje u Italiji, ili u njegovim pismima«.


Nastali, dakle, u bliskoj suradnji s autorom pjesama, Šindolićevi prijevodi prerastaju u neku vrst autorskih prepjeva, nadahnutih kvalitetnim poznanstvom s umjetnikom čiju nam poeziju Šindolić donosi. Ta kvaliteta Šindolićevih prijevoda i jest ponukala Krunu Lokotara, jednoga od najuglednijih ovdašnjih književnih urednika, da pokrene projekt »Beatbiblioteke«.

– Cijele zamisli ne bi bilo bez Voje Šindolića, živog svjedoka i profesora beata. Kada upoznate Voju, njegov opus, prijevode, kontakte, ili njegovu beat arhivu, a urednik ste, ništa vam drugo ne može pasti na pamet nego obaveza da to blago predstavite svijetu. Na sličnu ideju je došao Vojin stari compadros i veliki urednik Predrag Lucić, još u doba Ferala, ali je nije stigao realizirati – kazao je Lokotar za naš list.


Zamisao je ambiciozna. Šindolić nabraja što slijedi: Gary Snyder, Bob Dylan, Allen Ginsberg, Michael McClure, Gregory Corso, Jack Kerouac… Lokotar, oprezni urednik, precizira:


– »Beatblioteka« je zamišljena kao biblioteka u okviru HDP-a koja će, ritmom od jedne do dvije knjige godišnje, predstaviti izabrane pjesme klasika beat poezije. Za iduću godinu planiramo objaviti Garyja Snydera i Boba Dylana. Snyder kod nas nikada nije dobio davno zasluženu knjigu, a za Dylana – koji jest beatnik u širem smislu, pa i po tvrdnjama tvrdog jezgra beatnika – imamo razloge koje zasad ne bih otkrivao. Ideja je da se pokriju beatnici koji su u međuvremenu postali američki i svjetski klasici, pa kada se dovoljno knjiga objavi, da ih upakiramo u Beatbox.


Izostala dvojezična poslastica


»Krajolici živih i mrtvih«, istini za volju, skromniji su nego što je bilo zamišljeno, i nažalost manje reprezentativni nego što Ferlinghettijeva umjetnost zaslužuje. Postojala je, naime, nakana da knjiga bude dvojezična – original plus prijevod.


Objavljen je samo prijevod. »Nažalost, objavljivanje knjiga sada isključivo ovisi o novčanoj potpori Ministarstva kulture, a ti novci jednostavno nisu dovoljni za dvojezično izdanje, premda bih ja to kao prevoditelj veoma volio« – komentira Šindolić.  Uistinu, naklada je tiskana uz smiješnu svotu – pet tisuća kuna od Ministarstva kulture.


– Dvojezično izdanje bilo bi prava poslastica – priznaje Lokotar – ali kako smo za »Beatblioteku« dobili potporu od punih pet tisuća kuna, što nije dovoljno ni za tisak knjižuljka, a kamoli ambicioznije dvojezično izdanje izabranih pjesama klasika, odlučili smo se za jedan jezik.


 Očito je, dakle, da i ovako dobrodošla i kulturološki važna zamisao postaje žrtvom pustoši u hrvatskome izdavaštvu, koja traje već nekoliko godina, i ne čini se da će tako brzo proći. Jer, kako podsjeća Lokotar, utjecaj beatničkih pjesnika daleko je nadmašio uobičajene granice akademske poezije: »Teško je zamisliti i hipi pokret i rock scenu bez njihova otvaranja prema, primjerice, filozofiji i kulturama Istoka, od europskog do dalekog, seksualnim slobodama, građanskim pravima i slobodama, eksperimentiranju sa sviješću, antimilitarizmu…«.



Ne bi li potaknuo prodaju te učinio nešto što bi privuklo čitatelja više Lokotar se, kaže, dosjetio »poteza koji zasad rađa plodom: Vojo je svom prijatelju Ferlu poslao naljepnice na koje se ovaj potpisao – kaligrafskim rukopisom za koji je teško povjerovati da je rukopis čovjeka od 96 godina, pa da je i sto puta slikar«. Lokotar je te naljepnice s potpisom zalijepio na prvu stranicu sto primjeraka »Krajolika živih i mrtvih«, sve ih numerirao pečatom, pa je tako nastalo bibliofilsko izdanje. Štoviše, otkriva Lokotar, neki od tih primjeraka »uskoro bi trebali osvanuti i u izlogu City lights booksa u San Franciscu«. Sjajna i duhovita zamisao, bez sumnje – no valja i ovdje naglasiti kako je žaljenja vrijedno da takvim bibliofilskim doskočicama izdavači i urednici moraju namicati minimum para da objave i najskromnije moguće izdanje tako vrijedne knjige.



Slobodari


Nije bitno drukčije ni u nas: Lokotar kaže da beatnička poezija – uz iznimku Šindolićeva opusa i poneke poeme Marka Tomaša – nije naročito utjecala na ovdašnje pjesnike, ali je zato »neizravan, vjerojatno dobrim dijelom i neosviješten, utjecaj puno veći kroz kulturu, posebno rock, pa i kroz baštinjenje njihovih političko-aktivističkih ideja«. Gdje god se, naime, pojavili – »a primili su se s obje strane Atlantika, beatnici su bili slobodari«, zaključuje urednik »Krajolika živih i mrtvih«. Što se Šindolića tiče, njemu je ovaj projekt i osobno važan: »Iskreno vjerujem da će utjecaj tih knjiga – ostvari li se naša ideja pa Beatbiblioteka zaživi – biti od presudne važnosti za određeni sloj ljudi, kako u hrvatskoj kulturi, ali i mnogo šire. O mnogim beatnicima još uvijek se puno toga ne zna, a još se manje zna o stvarnoj vrijednosti njihove poezije, o kojoj sadašnje generacije mladih Amerikanaca uče na fakultetima« – s nadom govori Vojo Šindolić.