Vladimir Kazakov jedan je od najznačajnijih predstavnika ruske avangarde između 60-ih i 70-ih godina minulog stoljeća; zapravo on predstavlja završnu fazu tzv. klasičnog (neo)futurističkog projekta, nakon koje je ruska avangardna književnost i općenito umjetnost krenula nekakvim novim, neutabanim stazama, a velike zasluge za to imao je upravo ovaj »začudni i zaumni« pisac koji se svojom poetikom (po)stavio kao most, poveznica između »stare« i »nove« ruske avangarde. Svekoliki njegov život, kao i književno stvaralaštvo, nalik su svojevrsnom performansu i to se iz ove naše, suvremene perspektive ne čini nimalo slučajno; naime, za Kazakova nije postojala granica između umjetnosti i svakodnevnog života; sve što je radio, bilo je usmjereno stvaralačkom (pre)oblikovanju; svaka (ne)napisana ili (ne)izgovorena riječ imala je svoje značenje, svoj(u) (s)misao. Kazakov je bio perfekcionist slutnje, beskonačnosti, nadahnuća, svega duhovnog na (svom) putu (p)ostvarenja. U autorskom predgovoru romana »Život proze« (tradicionalne pojmove književnih vrsta i rodova kod njega treba krajnje uvjetno shvatiti) on je zapisao credo svog svekolikog stvaralaštva: »Kratkoća je samo jedan od junaka ovog romana, toliko kratkog da briše sam pojam kratkoće i zajedno s beskonačnošću me očarava svojim crnohumornim iskrenjem. Cilj moga rada je rad«.

Ruski futurizam

Kazakov nastavlja tamo gdje su stali Vladimir Hlebnjikov, Vladimir Majakovski ili Danil Harms, s tim da je na tragu Benedikta Lifšica, nesumnjivo najznačajnijeg teoretičara i kroničara ruskog futurizma, poetski doradio, proširio i »čvrsto« obrazložio stvaralačke postulate i porive svojih prethodnika/istomišljenika. Ruski je futurizam prije svega vezan za »slikarsku revoluciju« iz 1910. godine koju su pokrenula braća David i Vladimir (Davidovič) Burljuk (treći brat Nikolaj posvetio se isključivo poeziji) i upravo su oni svojim nepresušnim aktivizmom »natjerali« Lifšica da formulira svoju središnju temu o »graničnom odrazu umjetnosti«, što je onda presudno utjecalo na Kazakova čija je svekolika literarna tvorba svojevrstan pledoaje za »novo« poimanje Umjetnosti kao sinteze svega što (ne)postoji. Jer sve postoji, ako nikako drukčije, onda kroz svoje nepostojanje.

Nešto nalik Lifšicovom kapitalnom djelu »Jednoipooki strijelac«, zapravo njegovim »teorijskim memoarima o ruskoj avangardi«, u nas je napravio Aleksandar Flaker, sredinom 80-ih godina minulog stoljeća objavivši fascinantnu dvotomnu studiju »Ruska avangarda«, ali s nešto proširenijom perspektivom (što je i razumljivo s obzirom na vremenski odmak kada je (na)pisana). A Kazakov je upravo na temelju zaključaka o međusobnoj povezanosti i međuovisnosti umjetnosti, posebice prožimanju literature i slikarstva (riječi i boja), čemu kasnije pridružuje i zvuk/glazbu, čija se ekspresija najupečatljivije prepoznaje u baletu (prema motivima njegova djela 1998. u njemačkom Bremenu, na koreografiju Urs Dietricha, te uz glazbu Meredith Monk i slavnog Arva Pärta izvedena je baletna predstava), u svom spisateljskom laboratoriju postavio temelje nove estetike koja je za mnoge (još uvijek) prerevolucionarna, supraavangardna i »briše razlike« tradicionalnog poimanja umjetnosti, a upravo je to i bila intencija Kazakova. Međutim, nije to ništa posebno novo, ruski su avangardisti, primjerice grupa Hileja (iz koje je ponikao i Lifšic) ispisali niz manifesta/teorijskih koncepcija i objava, koje su krenule tim stazama, a potom zastale na pola puta, tako da je Kazakov samo dovršio već započeto.

I on je to »pošteno« prizna(va)o. Slično kao Lifšic nastojao je pokazati (s)vezu između »burljukizma u ruskom modernom slikarstvu i hlebnjikovštine u ruskoj modernoj poeziji«, odnosno pokazati u kojoj je mjeri Hlebnjikov bio »prevratnički« pjesnik koji je svojim zaumnim stihovima (iz)gradio jedan posvema novi univerzum, koji do danas »klasična« teorija književnosti nije na pravi način shvatila niti valorizirala. Ali, još je jedan razlog (od)igrao važnu ulogu u tome zašto je Kazakov obožavao Hlebnjikova; posebnu je vezu pronalazio u porijeklu sa slavnim futurističkim bardom: u njihovim je venama »kolala« ruska, armenska i poljska krv. U sličnom je tonu pisao i Lifšic, naglašavajući kako je »poetski učinak« Hlebnjikova prožet idejama suvremenika, imao presudan značaj za razvijanje novih principa u poeziji, a koje su u modernom slikarstvu već bili formulirali Pablo Picasso, Georges Braque i Fernand Leger.

Zaumni jezik

Ruski su futuristi, na neki »svoj izvrnut način« baštinili poetiku Arthura Rimbauda i Stephanea Mallarmea, pokušavali su ih objediniti, sintetizirati, pa i poistovjetiti s radovima »ukletih pjesnika« poput Tristana Corbierea i Mauricea Rollinata i sve to uskladiti s kanonima francuskog avangardnog slikarstva. Za futuriste, ništa nemoguće nije bilo nemoguće, a to je geslo možda najbolje svojom literaturom iskazao Vladimir Kazakov koji je slično Hlebnjikovu, stvorio unikatni »poetski sustav«, svoj zaumni jezik, neku varijantu miksa ruskog kubizma i nešto kasnije oformljenog akmeizma; dakle fiktivno mitologizirani sustav, ali u biti racionaliziran svojom unutrašnjom, skrivenom logikom i pravilima »kretanja pjesničkog mišljenja«, oslonjen na čitav civilizacijsko-kulturološki lanac »iz kojeg neprestano ispadaju sve spojive karike«, ali upravo stoga i funkcionira. Svaki je slom početak nečeg nepredvidivo novog i u toj igri Kazakov se pokazao suverenim (vele)majstorom, zapravo osobom bez premca u novodobnoj svjetskoj literaturi.

Na takvoj je konstrukciji (iz)građena i čitava »babilonska« koncepcija/iluzija zaumlja; kretanje nema smisla po sebi, već je upravo besmisao kretanja draž koja nam pruža nesagledive stvaralačke intervencije i to je vječna »igra života i smrti«, kojoj krajnji ishod ne znamo, jer smrt je samo konvencionalna izvjesnost. Istina, Lifšic je tvrdio da je prestankom rada grupe Hileja (1914.) došlo i do »smrti futurizma«, odbijajući sve kasnije pokušaje LEF-a (Lijeva fronta umjetnosti, marksistička književna skupina nastala 1922. u Moskvi, koju su činili nekadašnji futuristi, a pripadao im je uz Vladimira Majakovskog i Aleksej Kručonih, pjesnik koji je »sudbonosno« utjecao na Kazakova) i Obeiruta (udruga realne umjetnosti koja je u razdoblju 1920./30., promovirajući jedinstvo književnosti, slikarstva, glazbe, arhitekture, zagovarala obnovu umjetnosti i to tako da se ona parodijskim sredstvima »izvuče« iz kanona/ralja realizma, a između ostalih u njoj su djelovali/participirali Nikolaj Zabolocki i Danil Harms) da »reinkarnira« te ideje, ali tome se oštro suprotstavio Majakovski koji taj »prekid« nije prihvaćao i neprestano je tražio nove form(ul)e međusobnog povezivanja. Jedino na toj točki Kazakov se udaljio od Lifšica, iako mu Majakovski, »oblak u pantalonama« nije svojom poetikom bio isuviše blizak.

Lifšic se nakon objave svog »Jednoipookog strijelca« (1933.), svjestan da u uvjetima Staljinova represivnog režima nema što »ponuditi« partijskim »kulturtregerima«, povukao sa sovjetske društvene scene, okrenuo se istraživanjima tradicionalne umjetnosti, ali »obilježen« građanskim, napose židovskim, »kozmopolitskim« podrijetlom, 1939. sovjetska ga je tajna služba uhitila i po brzom postupku streljala kao »narodnog neprijatelja«. Naravno, bez ikakvih dokaza optužbe, ali to je bilo doba masovnih »čistki« kada se malo tko usuđivao propitivati za poteze vlasti. Lifšic je tako za dugo vremena pao u zaborav, dok ga svojom literaturom nije (re)aktivirao Vladimir Kazakov, također jedan marginalac, ličnost odbačena od društva i u svakodnevnom životu »skrajnuta«, gotovo pa nepostojeća. Naravno, veliku je ulogu odigralo i poznanstvo s A. Kručonihom (1966.), još jedinim živim »sudionikom i svjedokom tih herojskih vremena«, kao i s teoretičarom književnosti Nikolajem Hardžijevim koji mu je skrenuo pozornost na »ludističko« stvaralaštvo »obeirutovaca«, posebice Harmsa i njegove tzv. kvaziromane (koji stanu na jednu stranicu teksta i predstavljaju alegorijsku ruinu romaneskne forme), kao i na harmsovski »cisfinitum«, točku u kojoj se spajaju kraj i početak, i u kojoj se krije potencijal neprekidnog preporoda u vječnosti, ali i Aleksandra Vvedenskog, koji je svojim avangardnim idejama »smjerokazno« djelovao na Kazakova.

Ali razgovori s Kručonihom, koji su ustvari bili »susret s čitavom tom epohom«, čemu je Kazakov posvetio sjajnu »crticu« naslovljenu »Zudesnik«, uvjerili su ga kako »njegova poezija ima ukus svježe, tek zaklane vječnosti« i da treba i dalje ići tim putem.

Jedinstvena poetika

Hlebnjikov je svoja djela »sklapao« od malih fragmenata, a kasnije je tu metodu »pjesmotvorne montaže«, originalno i s puno duha i lucidnosti, primjenjivao i sam Kazakov. Hlebnjikov je već u zborniku ruske avangarde »Ričući Parnas« (siječanj, 1914.), koji je ubrzo, zbog navodno pornografskih crteža Pavela Filonova (kojeg je Hlebnjikov iznimno visoko cijenio) bio zabranjen, naznačio kako vidi funkciju umjetnosti. Ali ovaj almanah nije bio prvi zbornik tekstova ruske avangarde, već »Ribnjak sudaca« 1910. (a ubrzo je uslijedio i drugi »Šamar društvenom ukusu«,1912.), koji je također imao velik značaj u formiranju poetike Kazakova, posebice zbog objave manifesta na kojem se (u)temeljio rad futurističke grupe Hileja, a sličan je značaj imao i drugi tom »Ribnjaka sudaca« (1913.) u kojem su svoje poetske »eksperimente« predstavili Nikolaj i David Burljuk, Benedikt Lifšic, Aleksej Kručonih, Jelena Guro, Igor Severjanin (pravim imenom Igor Lotarev), a likovno ih opremili Ivan Puni, Olga Rozanova i Pavel Filonov. Dakle, tu su sva imena koja je Kazakov cijenio, duboko respektirao i na njima učio, odnosno razvijao svoj ogroman, ali i po mnogočemu neobičan »zaumni« talent zahvaljujući kojem je ispisao jedinstvenu i originalnu poetiku koja ga svrstava u same vrhove ruske, pa i svjetske književnosti, ali ga i čini zasebnim, neusporedivim s bilo kojim literatom novodobne epohe.

Složena poetična arhitektura fragmentarnog kulturno-povijesnog prostora i vremena, montaža stilski, tematski i genološki različitih fragmenata, taj »zaumni jezik i moza(i)k misli i osjećaja«, plijeni svojom moćnom ironijom, čudesno duhovitim, crnohumornim šalama, komikom, nezaboravnim »kalamburima« i sve to čini »sukus« spisateljskog genija Vladimira Kazakova. Uz pomoć Hlebnjikova, on je otkrivao »novi poredak stvari« uvijek u »pomaknutoj« formi, ili kako je pisao Jurij Tinjanov za Hlebnjikova, što se s punim pravom može primijeniti i na Kazakova: »On nije otkrivao male nedostatke u starim sustavima, već je otkrivao novi poredak, polazeći od slučajnih pomaka«.

Kada je Hlebnjikov (o)poručio kako misli zaokružiti svoje djelo, kao da je predvidio da će se tih uputstava i više nego dosljedno držati Kazakov, a potom ih maestralno dograditi i proširiti u jedan zaseban kozmos, kojem je i Hlebnjikov težio, ali ga nije uspio do kraja istražiti i dosegnuti. Prostori beskonačnosti izazova i pitanja ukorijenjeni su (i) u tradiciji, ali nesvakidašnja vještina i velika, razorna snaga imaginacije su potrebni kako bi se iz te (za)danosti znalo i moglo iskoračiti. U »Vidrinoj djeci« Hlebnjikov je zapisao: »Došli smo ozariti kozmos. Nepobjedivi smo. Kao val ne može nas se uloviti nikakvom mrežom odluka. Tamo gdje smo mi, tamo se uvijek oko nas zrakasto prostire prijestolnica«.

Kockar i književnik

Vladimir Vasiljevič Kazakov rođen je 29. kolovoza 1938. godine u Moskvi, a budući da je bio rođen u rusko-armensko-poljskoj obitelji, dobro je (o)vladao svim trima jezicima i upravo ta raznorodnost jezika, moć riječi, od djetinjstva ga je fascinirala, pa tako i kasnije i u literaturi koju je dijelom i (iz)gradio na morfološkim i sintaktičkim vratolomijama. Kazakov je u biti uveliko bio »samouk«; nikada nije svršio (niti jedan) fakultet; istina upisivao je vojnu školu, potom fakultet humanističkih znanosti, ali sa svih su ga sveučilišta izbaci(va)li zbog »neposluha, kršenja discipline, ismijavanja domovinskih i socijalističkih vrijednosti«. Optuživali su ga za skaradno ponašanje, širenje antikomunističkih ideja i gdje god bi se pojavio, unosio je nemir i bunt. Kako bi izmaknuo kontroli policije koja ga je često privodila na »odgojne« razgovore, uputio se u Sibir i tri godine je tražio, »ispirao« zlato, zatim je postao učitelj u školi tamošnjih domorodaca Čukča, a kada mu je i to bilo zabranjeno, radio je razne manualne poslove: kao ložač, tesar, drvosječa, mornar, dok se nije specijalizirao za rukovanje eksplozivom i tako si osigurao pristojan dohodak. Na koncu, uspio je ishoditi pravo na povratak u Moskvu, ali budući da se nigdje nije mogao zaposliti, postao je (i to legenda kaže odličan) kockar.

Po tvrdnjama njegovog njemačkog biografa Bertrama Müllera, u kartaškim se igrama odlikovao fantastičnom hladnokrvnošću i koncentracijom, tako da je, iako bez posla, enormno zarađivao. Ali, dok je noću kockao, preko dana se bavio književnošću, a pod uplivom Nikolaja Ivanoviča Hardžijeva, s kojim se upoznao 1965. i koji je prepoznao talent Kazakova, odlučio se posvema posvetiti pisanju. Prve je pjesme, »apsurdne poeme« napisao 1961. godine, ali interesantno je napomenuti da za njegova života niti jedna knjiga mu nije bila tiskana u SSSR-u; često se navodi citat kako je »uglavnom bio jedini čitatelj svojih tekstova«; zapravo u svojoj domovini objavio je svega pet novinskih članaka (u Literaturnoj gazeti 1966./7.) i to je bilo sve.

U početku je pisao uglavnom poeziju, ali nakon što mu je Kručonih savjetovao da se prihvati proze, počeo je nizati drame, romane, priče, ali su to zapravo bili tekstovi sa prefiksom »anti«, jer su posvema odudarali od uobičajnih teorijskih »normativa« i standarda. Sve je svoje radove kucao na pisaćoj mašini, kako bi ih mogao distribuirati u samizdatu, a često ih je, s mlađim bratom Aleksejom, »ukrašavao« raznim kolažima i crtežima, jer je bio svestrano nadaren i za glazbu i slikarstvo. Ali njegovi su tekstovi posredovanjem njemačkih slavista koji su se stručno usavršavali u Rusiji, dospjeli u Zapadnu Njemačku, gdje je Kazakov doživio priznanje i međunarodnu slavu. Nakon toga, djela su mu se počela tiskati i u tamizdatu, to jest kod ruskih egzilnih izdavača, naravno na ruskom jeziku, i posredno su tako dospjela, dakako ilegalnim putevima, i u Sovjetski Savez, tako da je postao ikonom tamošnjeg dissenta, iako se on od svih antisovjetskih političkih i ideoloških pokreta i grupa u zemlji sklonio u anonimnost, ne želeći se baviti pitanjima koja je smatrao bespredmetnim, iako je iz dna duše prezirao aktualnu socijalističku vlast, ali ništa manje i njezine oponente u kojima je vidio samo »prerušene«, beskrupulozne karijeriste koji su »uložili na pogrešan loz«, a sada na drugoj strani love u mutnom, kako bi ostvarili svoje ambicije i pred svijetom igraju lažne uloge kako bi na sebe svratili pozornost.

Roman »Greška živih«

Nije pristajao niti uz jednu književnu grupu svoga vremena, iako su mu bili bliski konceptualisti i lijanozovci. Kazakov je tu svakako bio preoštar i nepravedan, ali govorio je iz »prakse« koju je sam iskusio; ali on, za razliku od brojnih disidenata, nikada nije pripadao partijskoj nomenklaturi, nije bio »preobraćenik«, na koncu, kada je to bilo krajnje nepopularno (1972.) krstio s po obredu Ruske pravoslavne crkve, a kada je postao poznat u inozemstvu, odbijao je sve ponude vodećih zapadnih medija za razgovore političke vrste, želeći samo da ga se jedino i isključivo percipira kao književnika.

Prva knjiga koju je napisao (1967./8.), a potom i objavio u Njemačkoj (1972.) bila je »Moj susret s Vladimirom Kazakovim«; zapravo se radilo o zbirci kratkih proznih scena, protkanih dijalozima iz svakodnevnog života. Dakako, bila je »oslonjena« na futuristička izvorišta, a upravo se tih godina u SSSR-u počeo ponovo buditi interes za avangardne tendencije, preciznije rečeno, cenzura je prešutno dopustila da se o njima može raspravljati i na javnoj, a ne samo alternativnoj sceni. A nakon što je 1972. godine počeo objavljivati knjige u Zapadnoj Njemačkoj (do 1982. tiskano mu je pet naslova), počela su se njegova djela prevoditi i na švedski, francuski, engleski, a u vrijeme glasnosti i perestrojke, te nakon raspada sovjetskog kolonijalnog imperija uslijedila je prava poplava prijevoda: na latvijski, poljski, estonski, armenski, češki, slovački, srpski…

Roman »Greška živih« (napisan 1970. a tiskan 1976.) mnogi kritičari smatraju njegovim najboljim djelom, u kojem defilira čitava galerija »jurodivih« likova, prepuna je apsurda, ne poštuje se logična povezanost, niti kronologija događaja, a sam naslov romana svojevrsna je parafraza/replika djela »Greška smrti« Vladimira Hlebnjikova, tako da ovo djelo Vladimira Kazakova možemo i shvatiti kao hommage njegovom velikom uzoru i »učitelju avangarde«. »Greška živih« nije čak ni tipičan avangardni roman, isprekidano povezan ubačenim fragmentima, slučajnim slikama, nevezanim monolozima i dijalozima, stvari ne teku po uzročno-posljedičnom redu, već se stalnim ponavljanjima mijenja situacija, a pritom se Kazakov služi stilski apsurdnim tehnikama, stalno se zamjenjuju subjekt i objekt (i obratno), a specifičnost trenutka se bilježi s nekoliko ključnih pojmova, poput ogledala, sata, svjetla… kojima pokušava zahvatiti »totalitet« vremena i prostora, kaos našeg kozmosa, beskraja u nama samima i oko nas. Pokušava »zahvatiti« stvari u dinamici života, bez ikakvog »literarnog uljepšavanja« dovesti ga nekakvom izokrenutom skladu, harmoniji koju još uvijek ljudski (raz)um nije posvema u stanju pojmiti, ali nagovještava put »iskupljenja«.

Poezija i drame

Knjigu poezije (pjesme su pisane od 1961. do 1976.) i šest kratkih drama (napisanih u razdoblju od 1961. do 1976.) objavio je u Njemačkoj 1978. godine pod zajedničkim naslovom »Slučajni vojnik«, a karakterizira je posvemašnje odsustvo, ignoriranje, čak »ništenje« logičke povezanosti misli i rečenica, a to se posebno ističe u eseju/crtici posvećenom A. Kručonihu koji je (od)igrao nesumnjivo veliku i važnu ulogu u stvaralačkom sazrijevanju, ali i »duhovnoj i životnoj orijentaciji« Vladimira Kazakova. Tijekom 1982. godine tiskana su mu još dva djela: »Život proze« i »Od glave do zvijezda« (oba pisana od 1972. do 1974.); slične su strukture i »sadržaja«, radnja se odlikuje slobodnom, paradoksalnom igrom riječi, Kazakov uživa dovoditi čitatelja u zabludu, i to prije svega izvođenjem antiteza i negacijiom svega prethodno (iz)rečenog, nedorečenog, prešućenog.

Pauza i šutnja bitni su dijelovi njegova »narativa«. U romanu »Greška živih« na jednom mjestu piše: »Čitajte, čitajte dok šute ulične svjetiljke!/Čitajte, čitajte dok mi šutimo/Zaglušite nas svojom šutnjom«. Valja istaknuti da su se drame Kazakova izvodile (od 1974.) na njemačkom radiju, u režiji Heinza von Cramera i prijevodu Petera Urbana i Wolfganga Kazaka, koji je ujedno bio i izdavač njegovih knjiga, a 90-ih godina prošlog stoljeća drame su mu bile postavljene u kazalištima Hamburga, Berlina, Frankfurta, Göttingena, a redatelji su bili Birgitta Linde, Peter Schottle i Oliver Gehrke. Za života, Kazakov je priredio još dvije knjige za objavljivanje (»Produženi zrak« i »Vrlina vremena«), ali one su bile publicirane puno kasnije nakon njegove smrti (umro je 23. lipnja 1988. u Moskvi); zapravo gotovo čitav njegov opus počeo se tiskati u Rusiji (u izdanju Hileje) od 1993. godine, a zatim su se u moskovskim i petrogradskim teatrima počele izvoditi njegove drame, da bi se s tom praksom nastavilo i u ruskoj provinciji (Saratov, Jaroslav…).

Tijekom 1995. izašla su tri toma njegove proze i lirike, a od 2014. godine na red su došla i neobjavljena djela, a posljednje što je tiskano (2018.) je knjiga drama »Tko će se prvi slomiti«, među kojima se nalaze neke tek djelimice objavljene (samo) u Njemačkoj, a većina prvi put tiskana. Karakterizira ih kratka, čvrsto zbijena rečenica, kao i odabir riječi kojima se opetovano služi; zapravo radi se o reakciji na sustav koji vjeruje u logički smisao svijeta i u kojem nema mjesta za transcendentalno, a u čemu se, po Kazakovu, skriva bit čovjeka i svijeta. Naravno, Kazakov je pomalo ironizirao lakonski tvrdeći: lakše je ići tragom logike, negoli »kopati« po zaumnim, kozmičkim prostranstvima, nepredvidivim izvorištima našeg bića i bivanja i utoliko je svekolika naša povijest civilizacije, ma koliko veličanstvena (a ujedno i zastrašujuća) bila, zapravo krajnje upitna i treba je iz temelja preispitati, pa ako treba i (s)rušiti, ukoliko se pokaže da nas i »prerađena« iznova vodi »novom srednjovjekovlju«, kako je to svojedobno definirao Nikolaj Berđajev. U tom je smislu avangarda nadomjestak tzv. tradicionalnoj metodologiji koja, a to se višekratno pokazalo, nije sposobna učiniti iskorak iz zadanih dogmi i kanona.

Začudne priče o duši čovjeka

Od prve do posljednje knjige Kazakov plete začudne priče o duši čovjeka (slično recimo Alekseju Remizovu ili Andreju Belom), usamljenosti, patologiji svakodnevnog života i stalno ih osvjetljava kroz filtere »crvenila i krvi«, odnosno ideologije i revolucije, pokušavajući odrazom u ogledalu povijesti doprijeti do »odraza ogledala u oku«. Literatura Vladimira Kazakova (p)ostala je kanonom alegorijskih i apsurdističkih pasaža koji se kao na traci nižu na stranicama njegovih knjiga. I u pravu su oni koji tvrde da je Kazakov osebujan pisac koji plijeni čitatelje »bujicom tišine, glasnom šutnjom i neizgovorenim riječima«. Sve je u slutnji, predvečerje bure, stihije, kataklizme, Armagedona koji (svako)dnevno živimo, a da toga nismo ni svjesni. Slutnja vremena nije slutnja budućnosti, jer budućnosti i nema; sve je prošlost, sve je već bilo, osim nas ljudi koji smo prolazni i utoliko imamo taj privilegij da se zanosimo nadama i utopijama. U »Životu proze« Kazakov piše: »Ako o nekom čovjeku ne znate ništa, oslobodite svoju maštu i saznat ćete sve… Omiljena ideja je lijepa samo stoga što je prigodom svakog susreta neprepoznatljiva«.

Stvaralaštvo Kazakova se može promatrati kao jedan tekst, koji ne poznaje početak i kraj; to je najčešće razgovor antijunaka u harmsovskom (be)smislu, nizanju replika, ali i čehovljevska priča o otuđenim bićima koja sudjeluju u razgovoru, ali u biti su nesposobna ostvariti bilo kakav kontakt sa sugovornikom. To su svojevrsni antidijalozi koji se odvijaju u zrakopraznom prostoru i izvan su klasičnog poimanja vremena, na granici života i smrti, i stoga su lišeni smisla. Tekstovi Kazakova su hibridni, neuhvatljivi i izmiču bilo kakvoj književno-teorijskoj analizi. Prisutni su elementi karnevalizacije i teatralizacije, ali odsudstvo jasnih formi potencira »fluidnost« teksta; to su prazne krhotine koje autoru omogućavaju iskazivanje otuđenosti, nepovezanosti i slom svijeta koji ga okružuje. Apsurd je svuda oko nas i stoga tekstovi Kazakova mogu nepodnošljivom lakoćom iz proze »prelaziti« u stih, a ta »kontaminacija žanra« samo dodatno dinamizira besmisao našeg postojanja. Otuđenost, usamljenost i očaj proizlaze iz naše nemoći da prepoznamo sebe same i utoliko je »iskrivljeni, granični svijet« naša realnost u kojoj vladaju posebni zakoni. Naš je problem što je mi vidimo kao jedinu moguću realnost.

U jednom trenutku Kazakov se pita: »Gospode, ta dokle može trajati ovaj samrtnički hropac?« U njegovom/našem svijetu sve boli, iza nas se valja »bezumni strah«, a o tome svjedoči sve što nas okružuje: razlomljeno, ranjeno, napušteno nebo, krvave kiše, olovni krovovi, plač, grč, sjenke, pomahnitala igra kaosa koji se vješto, mefistofelovski skriva iza ponoći, kucanja sata, prolaznosti trenutka… Paralelno odražavanje dvostruke prirode vremena, antinomije sna i jave, metafizika o(p)stanka, sve je to »neuhvatljivi prostor« s onu stranu racionalnosti koji Kazakov »prati tišinom i tamom«. Kazakov je odbacujući zakonitosti logičkog mišljenja i sposobnost objektivne spoznaje razumom, napustio unaprijed zadane okvire stvarnosti i kročio je u jedan novi, naizgled nepostojeći svijet, a zapravo nam je otvorio horizonte koji nas plaše samo stoga što izmiču našem iskustvu, a možda je to, zaključuje Kazakov, upravo onaj put izbavljenja koji tražimo, ali smo ga do sada uvijek tražili na krivom mjestu.