ZAGREB – Iako u početku tako ne djeluje, »Doručak«, drugi roman mladog hrvatskog književnika Dinka Mihovilovića (Zagreb, 1986.), u konačnici je za čitatelje jačih živaca. Naime, završna tragična scena teško koga može ostaviti ravnodušnim, a po svojoj istodobnoj mirnoći i snazi nedvojbeno spada u najdojmljivije trenutke novije hrvatske književnosti. Naravno, ne bi bilo pošteno reći o čemu je riječ, tim više što je cijeli ovaj kratki roman – a ne samo ta upečatljiva završna scena – vrijedan svake pažnje te, naravno, čitanja.

Priča o obitelji

Mihovilović je roman sagradio na priči o mladoj zagrebačkoj obitelji koju čine uspješni i cijenjeni liječnici Mia i Boris Elez te njihova djeca – u ranoj tinejdžerskoj dobi zatočen sin Damjan te nekoliko godina mlađi blizanci, osnovci Filip i Gabi. Mia je od rane mladosti zbog nikad razjašnjenog suicida roditelja odrasla u Dječjem selu Lekenik koje je napustila kad je postala punoljetna. Boris dolazi iz Zagrebu nedaleke provincije, a Miju upoznaje tijekom studiranja i nakon dvije-tri godine veze odluče stupiti u brak. Sreća traje četiri-pet godina, točnije do rođenja blizanaca. Prvog dana njihova života, dok je Mia s njima u rodilištu, Boris i Damjan odlaze u zoološki vrt gdje na igralištu dječak doživi iznimno tešku ozljedu gležnja koju liječnici ne mogu kvalitetno obraditi pa je prognoza da će Damjan cijeli život imati određen oblik invaliditeta, odnosno šepati.

To, uz rođenje blizanaca koji su odjednom u središtu pažnje roditelja, negativno djeluje na dječaka koji postaje usamljen, pomalo čudan i, svima osim majci, nepristupačan. Da stvar bude gora, vremenom ga i blizanci, dostatni sami sebi, počinju izbjegavati, a slično se ponaša i otac. Takvo odbacivanje izaziva negativne reakcije Damjana pa dolazi do incidenta u kojem zamalo strada mala Gabi. To je pak ocu dovoljno (!) da supruzi predloži da najstarijeg sina neko vrijeme smjeste u popravni dom. Mia, samo naizgled, pristaje…

Odlično oslikani likovi

Što je bilo dalje, otkrijte sami i to kroz 160-ak stranica ovog kratkog i na pitak i jednostavan način pisanog romana, koji predstavlja idealan scenarij za sjajnu psihološku i obiteljsku mračnu dramu. Mihovilović nam priču pripovijeda s gledišta Mije, dakle u prvom licu ženskog roda, uspijevajući čitatelju prenijeti emocionalni i psihički svijet žene koja zbog djetinjstva provedenog kao siroče želi pod svaku cijenu svoju obitelj održati što normalnijom, odnosno ne dozvoliti da bilo tko od njezinih pati. No, to je, s obzirom na sve što se događalo, jednostavno nemoguće pa se mračan i težak kraj sluti i, nažalost, i ostvaruje. Uz njezin lik i svi su ostali likovi – iako im je posvećeno, što je i logično, puno manje pažnje – odlično oslikani, životni i uvjerljivi.

Radnja je iznesena kroz 23 epizode u kojima je slika stvarnosti i aktualnih zbivanja nadopunjena sjećanjima Mije na djetinjstvo u sirotištu, studentske dane i ljubav s Borisom te prve dane braka. Začin svemu tome je pokušaj Mije da kroz seanse s tajnovitom psihoterapeutkinjom Tisom pokuša steći psihičku i duševnu snagu koja joj je, ona to dobro zna, narušena i ugrožena zbog traumatičnog djetinjstva. Kroz te seanse čitatelj svjedoči prisjećanju Mije na najbitnije trenutke njezinog djetinjstva u domu za napuštenu djecu, ali se istodobno i upoznaje s njom kao mladom majkom. Svim tim postupcima Mihovilović uspješno gradi lik mlade, psihički opterećene žene čiji su postupci, ma kako teški i mučni bili, logični i, nažalost, očekivani.

Krik i bijes

Baš ta logičnost, kao i dobra priča koja teče bez zastoja i nepotrebnih skretanja u nebitne rukavce, najjača je strana ovog kratkog romana koji bi, da je objavljen na engleskom jezičnom području, zasigurno već privukao pažnju svjetskih filmaša, posebno autora kao što je primjerice M. Night Shyamalan čijoj filmskoj poetici ovaj roman idealno odgovara jer nudi buru i oluju, krik i bijes, ispod naizgled mirnog i izgleda ni po čemu neobičnog obiteljskog života. Stvari su, nažalost, potpuno drukčije, a njihove težine čitatelj postaje svijestan baš onako kako treba – postupno i polako. S izuzetkom već spomenute mračne i teške završne epizode koja, uz to što pojašnjava naslov romana, nudi i briljantni horor trenutak realiziran bez ijedne kapi krvi, ali itekako smrtonosan.