HNK Ivana pl. Zajca

Šest strastvenih žena: Kazališno-filmski hommage Felliniju

Kim Cuculić

Predstava je većim dijelom postavljena realistično, poput salonskog komada, dok je specifičnu Fellinijevu oniričnost te isprepletanje sna i jave bilo teško transponirati u kazališni medij. Rezultat je uobičajena repertoarna predstava, u granicama komediografskog žanra i realističnog uprizorenja



Talijanska drama HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno je izvela predstavu »Sei donne appassionate/Šest strastvenih žena« Marija Frattija, koja je nastala u koprodukciji s Florian Metateatro iz Pescare. Okosnica ove sezone TD-a je hommage velikim autorima, među kojima se našao i dramaturg Mario Fratti (L’ Aquila, 1927.) – Talijan koji od 1960-ih godina živi u New  Yorku. Komedija »Šest strastvenih žena« napisana je sedamdesetih godina, a na temelju nje nastao je iznimno uspješan mjuzikl »Nine«.


Predstava Talijanske drame inspirirana je životom filmskog redatelja Federica  Fellinija i njegovim filmom »Osam i pol«, u  kojem je slavnog redatelja Guida Anselmija utjelovio Marcello Mastroianni. U tom filmu Guido se budi nakon tjeskobna sna. Oporavlja se pred snimanje novog filma, projekta koji ga ispunjava potpunom nesigurnošću.


 Muško-ženski odnosi


I dok teku završne pripreme za realizaciju filma o čijem sadržaju još uvijek dvoji, njegovo stanje pogoršavaju nerazriješeni odnosi sa ženama – suprugom i brojnim ljubavnicama. Producenti ga požuruju, kritičari ispunjavaju sumnjama, novinari su sve nasrtljiviji, pa se njegov doživljaj stvarnosti sve više prepleće sa snovima i vizijama, a sadašnjost s prošlošću. »Osam i pol« je jedan od najznačajnijih filmova o filmu (metafilm), djelomično je autobiografski, a naslov je izabran prema broju filmova koje je Fellini dotad režirao.


U ovom filmu on rabi vrlo složen postupak prepletanja realističkih pristupa i stilizacije, liričnosti i groteske, prizora iz sadašnjosti i retrospekcijskih reminiscencija, zbiljskih sadržaja i onih u protagonistovoj mašti. Predstava »Šest strastvenih žena« hommage je Frattiju  i Felliniju. U dosta klasičnoj režiji Vincenza Manne, redatelj Guido i sâm postaje likom u »filmu« kojeg  su osmislile i kojim upravljaju žene njegova života. Dio radnje na pozornici se snima i prenosi na filmsko platno, pa se na taj način uspostavlja zanimljiv dijalog između kazališta i filma, fikcije i stvarnosti.

Predstava je većim dijelom postavljena realistično, poput salonskog komada, dok je specifičnu Fellinijevu oniričnost te isprepletanje sna i jave bilo teško transponirati u kazališni medij. Tako je rezultat uobičajena repertoarna predstava, koja ostaje u granicama komediografskog žanra i realističnog uprizorenja. U duhu Fellinija je i glazbena kulisa, a koristi se i isječak iz filma u kojemu glumi Fellinijeva supruga Giulietta Masina.


Nevjera i rovarenje


Redatelja Guida, koji se nalazi usred kreativne krize, solidno tumači Mirko Soldano čiji se lik iscrpljuje u brojnim odnosima sa ženama, pomalo gubeći vlastiti identitet. Njegovu vjernu suprugu Mariannu utjelovila je gostujuća glumica Anna Paola Vellaccio, koja uz pomoć prijateljice Rosselle (Elena Cotugno) polako razotkriva nevjerna supruga. Guido paralelno održava veze s Valiom (Leonora Surian Popov) i Soniom (Ivna Bruck), a iza leđa cijelo mu vrijeme rovari prijatelj William kojega u komičnoj maniri igra Bruno Nacinovich.


Komična je i uloga Guidove tajnice France, koju je utjelovila Giulia Basel. Upečatljivu ulogu američke producentice Mrs. Gunmore ostvarila je Elvia Nacinovich, koja tumači strastvenu feministkinju i mrziteljicu muškaraca. U vrijeme kad je komad napisan, feminizam je bio aktualan, a predstava se usputno dotiče i istospolnih odnosa i seksualnih sloboda. U začudnoj ulozi Marija pojavljuje se Lucio Slama.


Realističnu scenografiju, koja prikazuje različita mjesta zbivanja, osmislio je Anton Plešić, a kostime u stilu sedamdesetih potpisuje Manuela Paladin Šabanović. Oblikovatelj svjetla je Boris Blidar, a asistent redatelja Anthony Tony Jugo.