Senka Bulić i teatar dva su lica iste kovanice.

Riječ je o svestranoj umjetnici, ali i kazališnoj poduzetnici koja se, tijekom čitave svoje višedesetljetne karijere, nije libila ‘talasati’ te nam i dan-danas pokazuje da, kada je to potrebno, čovjek treba ići protiv struje. To je jedini put koji vodi k boljoj i kvalitetnijoj svakodnevici.

Senka Bulić, nova intendantica HNK Varaždin, Foto: Josip Mišković

Simbol je dramske dive, a kao redateljica ostvarila je iznimna kazališna ostvarenja te se čini da je jedna od rijetkih kojoj su noge na zemlji, a glava u oblacima. Takav životni princip sa sobom nosi mnoge blagodati po umjetnika, ali i društvo u kojem umjetnik stvara. Rođena Splićanka, zagrebačka studentica, od lani je intendantica Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.

Nerijetko vas nazivaju ‘nacionalnom prvakinjom nezavisne kazališne scene’. Kako gledate na tu ‘titulu’? Koje su dobre, a koje loše strane statusa samostalne umjetnice?

“Najveći dio karijere provela sam u nezavisnim uvjetima, iako sam bila i članica ansambala u nekoliko navrata. Ali zbog dugotrajnog statusa slobodne umjetnice doživljavaju me kao prepoznatljivu osobu nezavisne scene.

Radila sam gotovo u svim kazalištima u Hrvatskoj, od splitskog HNK-a, ZKM-a, Teatra &TD, Gavelle, Komedije, riječkog HNK-a, pulskog INK-a, u kazalištima u Sloveniji, Mađarskoj, Belgiji, Francuskoj…

Uz glumačke i redateljske angažmane utemeljila sam i Scenu Gorica, vodila multimedijalni centar, bila sam ravnateljica drame Splitskog ljeta i pomoćnica ravnatelja maestra Bareze. U nezavisnim uvjetima je puno teže raditi, ali sam imala sreću da sam mogla ostvarivati svoje umjetničke ambicije.

Taj status je tražio izniman angažman. Istovremeno je egzistencijalni pritisak, ali i neizmjerno iskustvo i zadovoljstvo umjetničkim izborima koje u tom području možete postići.

Zakon o kazalištima

U prosincu se, na tren, digla prašina po pitanju koeficijenta za izračun mirovina samostalnim umjetnicima. Općenito, kako komentirate novi Zakon o kazalištima?

“Zakon je prošao prvo čitanje, pratila sam raspravu i primjedbe koje su bile upućivane. Drugo čitanje je predviđeno u ovoj godini. Nadam se da će novi zakon biti pomak u odnosu na probleme koji se već dugo navode kao kočnica za razvoj scene.

Što se tiče koeficijenata za izračun mirovina, taj problem je zbilja dugotrajan, ponekad se čini da je nerješiv. Period čekanja povećanja za mnoge kolege je značio nedostojanstvenu mirovinu, mnogi su završili život u takvim uvjetima.

To je pitanje koje se treba riješiti jer se mora osigurati dignitet umjetničkom radu, ali što je najvažnije – uvažiti da umjetnici moraju biti ravnopravni s drugim kategorijama umirovljenika”.

Koje ste boljke u hrvatskom teatru detektirali te koje su nam promjene nužne?

“Mislim da nam je nužan izlazak iz poznatih okvira, otvorenost prema novim mogućnostima. Treba se što više više uključiti u europska kretanja, da ne ostajemo u svojim granicama i da povećamo vlastita očekivanja, razmjenu umjetnika, ideja. Nužno je da naša kazališta budu propulzivna mjesta u kojima se stvaraju uvjeti za velike teme, autore, umjetnike i tako dalje”.

Kada ste izabrani za intendanticu HNK-a Varaždin, u kulturnoj je javnosti taj čin dočekan s pljeskom. U kakvom ste stanju dočekali varaždinski HNK-a te koje ste promjene uveli od ožujka prošle godine naovamo?

“Dočekao me niz problema, u organizacijskom i financijskom smislu, ali i niz pozitivnih okolnosti. Preuzimanje tako kompleksne institucije u kratkom periodu je nezahvalno, ali sam brzo identificirala probleme i tražila rješenja za što brži početak uspješnog funkcioniranja.

Mislim da se varaždinski HNK u kratkom periodu pozicionirao kao mjesto koje je doživjelo prelazak u novu stvaralačku i organizacijsku fazu. Najvažniji mi je veliki interes publike za sve naše programe”.

Kada već govorimo o interesu publike, mnoge predstave za čitavi su siječanj već rasprodane. Pospješili ste prodaju?

“To mi je bio primarni cilj, odmah sam po dolasku povećala ulaganja u marketing i predložila repertoar koji se obraća različitim publikama. To je bio i period otvaranja kazališta nakon pandemije pa se bilo potrebno maksimalno angažirati na privlačenju publike.

Jako smo povećali prodajne rezultate, uspostavili suradnje s obrazovnim institucijama ne samo varaždinskog područja nego i okolnih županija koje gravitiraju ovom prostoru. Među publikom je i visok udio novih gledatelja, što me posebno veseli.

»Bogovi« Dalibora Matanića su izazvali veliki interes, zatim »Buba u uhu« koju je režirala nagrađivana srpska redateljica Snežana Trišić, premijerno smo izveli opernu produkciju »Životi i smrti Isabelle Eberhardt« u režiji Livije Pandur sa senzacionalnom Korom Pavelić, Varaždinkom međunarodne karijere, »Orašara« (Hoffman /Kaštelan), dramsko plesnu predstavu u režiji Paola Tišljarića koju zbog velikog interesa igramo i u siječnju.

Na »Orašaru« smo ostvarili suradnju s Udrugom klasičnog baleta Vindija… Za sve se predstave na kraju tražila karta više. Naš Kazališni studio mladih, u kojem rade odlični pedagozi, ove je godine imao rekordan broj upisanih”.

Umjetnici i publika

Čini mi se da ste tip intendantice koja se drži sa strane i koja, u prvi plan, stavlja kazalište i ansambl?

“Mene zanima puni umjetnički angažman i sav moj napor je usmjeren na stvaranje uvjeta da kazalište funkcionira kao inspirativni prostor. Umjetnici i publika u središtu, to je moja ideja.

Vrlo sam brzo povećala i broj oglašivačkih mjesta, htjela sam da glumci i motivi iz predstava budu prepoznatljivi građanima; nisam htjela skrivati ljude koji stvaraju identitet kazališta. Građani kazalište trebaju doživjeti svojim mjestom izbora. Zasad nam to uspijeva i usmjerava nas za buduće planiranje”.

Kakvim uopće ocjenjujete ustrojstva nacionalnih kazališta u Hrvatskoj? Je li nam nužno toliko HNK-ova te, ako jest, koja je njihova svrha u današnjem društvu?

“Postojali su različiti prijedlozi oko načina na koji bi nacionalna kazališta trebala biti ustrojena, rasprave u vezi opravdanosti broja nacionalnih kazališta. Mislim da je bitno da svako naše nacionalno kazalište postavlja visoke standarde u postavljanju repertoara u području u kojem djeluje, a da zauzme i mjesto na nacionalnoj razini i šire.

Bitno je imati ustanove koje održavaju naš odnos s tradicijom na živ način, koje propituju, koje nas povezuju sa suvremenošću. U tom se slučaju radi o potrebnim institucijama.

Ono što mislim da nedostaje je još čvršća povezanost kazališta. To se sad mijenja uvođenjem konzorcija HNK koji osigurava razmjenu predstava, ali i mogućnost koprodukcija koje stvaraju nove umjetničke izazove i za umjetnike, ali i za publiku”.

Drago mi je da ste spomenuli konzorcij nacionalnih kazališnih kuća. U studenom je, već spomenuta, predstava varaždinskog HNK-a »Bogovi« u Matanićevoj režiji gostovala u HNK-u Ivana pl. Zajca, a krajem siječnja u Rijeci gostuje i »Buba u uhu«.

“To je zbilja odličan projekt. Kao što sam prije istaknula, otvara se prostor za osiguranje još veće važnosti nacionalnih kazališta. On je prilika za iniciranje novih suradnji i garancija kontinuiteta programa.

Proba predstave “Bakhe”, Foto: Sandra Šimunović/Pixell

Publici različitih sredina omogućuje se uvid u najbolje produkcije iz drugih gradova koje bi bez ovog projekta ostale vidljive manjem broju ljudi. Na ovaj način uloženi umjetnički rad i financije dobivaju puni smisao”.

Prije, sad već 13 godina, bili ste predloženi i za ravnateljicu HNK-a Šibenik. Nije prošlo, dapače, uzdrmali ste tamošnju političku scenu.

“Svaki izbor za vodeću poziciju u instituciji u kulturi je politički izbor. Kazališta su javne ustanove, gradovi ili država su im osnivači i nije moguće preskočiti političku razinu koja je odgovorna za postojanje i funkcioniranje institucija.

U nas se dosta smanjio broj prijava jer većina kolega smatra da su izbori unaprijed određeni i da se ne isplati ulagati vrijeme u pisanje prijava. U slučaju HNK-a u Varaždinu za koji sam se prijavila bilo je više prijava, osjećala se konkurencija programa. Nisam bila kandidatkinja niti jedne opcije, odabrana sam i potvrđena zahvaljujući svojoj biografiji“.

Grad po mjeri čovjeka

Varaždinski HNK prošle je godine izašao s čitavim nizom premijera. Što je u planu za 2023. godinu?

“Pripremamo puno predstava. Krešo Dolenčić je počeo raditi »Majku Hrabrost«, slavni Brechtov antiratni komad s Ljiljanom Bogojević u glavnoj ulozi. U podjeli su, osim varaždinskih glumaca, i dva dubrovačka – Branimir Vidić Flika i Zdeslav Čotić, jer se radi o koprodukciji s dubrovačkim kazalištem Marina Držića. Premijera je 24. veljače, a nakon varaždinske premijere odlazimo u Dubrovnik gdje će predstava također igrati.

Nakon toga dolazi moj omiljeni, veliki redatelj Paolo Magelli. Pripremamo još niz predstava, autorski projekt prema Krležinom tekstu »Legenda«, lutkarski projekt »Šapat duše« koji će raditi Tamara Kučinović.

Praizvest ćemo novi tekst Kristiana Novaka »Znaš da nema bliže«, mjuzikl Aleksandra Antića iz The Beet Fleeta, Barbara Rocco režirat će tekst »Art« u vrlo zanimljivom konceptu, nagrađivane i izvođene francuske dramatičarke Yasmine Reze.

Bojan Đorđev režirat će »Režim iscjeljenja« o postpandemijskoj, distopijskoj budućnosti. Bit ćemo koproducenti baleta »Grand finale« s HNK-om Ivana pl. Zajca i jako mi je drago što ćemo surađivati s Mašom Kolar i riječkim ansamblom.

Varaždinski folklorni ansambl će surađivati s Damirom Martinovićem Mrletom u projektu u kojem povezujemo tradiciju i suvremeno na više razina”.

Valja naglasiti da HNK u Varaždinu ove godine slavi 150 godina postojanja.

“Čitava godina će biti u znaku proslave 150 godina otvorenja kazališta. Zbog toga sam predložila ambiciozan program kojim ćemo publici predstaviti sve naše potencijale.

Osim programa na Velikoj sceni, otvaramo i Scenu Rogoz koja ima kultno mjesto među Varaždincima. Taj obnovljeni prostor će, osim manjih dramskih formi, biti i prostor koncerata, stand up programa, radionica…

Dogovaramo više koncerata, već je najavljen jedinstveni Barcelona Gipsy balKan Orchestra koji dolazi 26. svibnja.

Pripremamo monografiju kazališta, a kroz više događaja tijekom godine građanima ćemo otvoriti mogućnost susreta s prošlošću i sadašnjošću ovog kazališta”.

Kako se vi, kao temperamentna Dalmatinka, rođena Splićanka, osjećate u Varaždinu?

“Meni se oduvijek sviđao Varaždin, a sad ga imam priliku sve više otkrivati. Jasno mi je zbog čega je postao odabir za život mnogim mojim kolegama. Po mjeri je čovjeka. A i grad velike umjetničke energije, to se baš jako osjeća”.

Riječki projekti

Nedostaje li vam gluma, režija? Koliko se stignete baviti umjetnošću pored sve birokracije koju intendantska pozicija sa sobom nosi?

“Sad sam koncentrirana na organizacijski posao. Najsretnija sam kad vodim umjetničke razgovore, kad se dogovaram za nove tekstove, režije. U ovom periodu sama obavljam puno poslova, ali ću u nastavku mandata imati sve potrebne suradnike.

Veliki projekt posvećen Antoninu Artaudu u riječkoj Energani, Foto: Sergej Drechsler

Kako gledate na festivalsku kazališnu scenu u Hrvatskoj danas?

“Mislim da imamo velik broj kazališnih festivala od kojih dobar broj nažalost nema financijska sredstva kojima može osigurati najbolje uvjete za rad. To nas gura u jednoobraznost i prosječnost. Bez financijskih sredstava nije moguće osigurati uvjete koji nude slobodnije selektorske izbore i pomake po uzoru na velike europske festivalske modele”.

Kakve vas uspomene vežu uz Rijeku?

“Uz Rijeku me veže sjećanje na mnoge projekte u kojima sam radila kao glumica, redateljica, producentica.

»Damu s kamelijama« sam režirala u Rijeci, zatim veliki projekt posvećen Antoninu Artaudu koji sam radila u Energani s Mrletom, Ivanom Jozić, Markom Cindrićem, Stipom Kostanićem, Ivankom Mazurkijević, Tomislavom Ćurkovićem, Oliverom Jularićem…

U predstavi “Snježna kraljica”, Foto: Jurica Galoić/Pixsell

Igrala sam u nekoliko predstava u, gostovala s vlastitim produkcijama na Riječkim ljetnim noćima i u Hrvatskom domu na Sušaku. Rijeku pamtim po najboljim osjećajima“.

Tema vaših interesa oduvijek su bile žene i njihova pozicija u društvu. Hrvatska jako loše stoji po pitanju, primjerice, femicida.

“Čini mi se da se taj zastrašujući broj nasilnih slučajeva ne smanjuje. To su šokantni podaci koji traže najveće kazne, ali i promjenu uvjeta koji dovode do stavova, ponašanja muškaraca koji završavaju ubojstvima žena.

Pokušavam se angažirati i kroz građanske inicijative, prosvjede za ženska prava. Bitno je što više raditi na uklanjanju uzroka zbog kojih žene završe u neravnopravnim položajima, a često i s brutalnim posljedicama.

U više sam se predstava bavila ženskom problematikom na različite načine, od »Nore«, »Lampeduse Beach«, »Hedde Gabler«, »Kurlana«, »Živjet ćemo bolje« pa do »Ljubavnice«, sve su to predstave o ženskim pozicijama u društvu”.

Lani ste najavili i pripremu monografije svoga teatra »Hotel Bulić«. Kako napreduje rad na istoj?

“Priprema je gotova, u idućoj godini će biti tiskana. To je pregled prvih dvadeset godina s osvrtima koji rad kazališta Hotel Bulić smještaju u društveni i umjetnički kontekst u kojem su nastajale predstave.

Promovirali smo tekstove i autore koji su bili neuobičajeni ili rjeđe izvođeni kod nas i izborili se za umjetnički prostor rizika, istraživanja, slobode. Bilo je teško opstati u različitim fazama, ali je to ipak ostvareno uz respektabilan broj suradnika, glumaca, performera, glazbenika, kostimografa, scenografa, tehničara i tako dalje. To je veliki poduhvat koji je trebalo rezimirati prije nove faze”.

Istina o onom svijetu

Kako ste dočekali novu godinu?

“Najuzbudljivije mi je bilo tijekom dana, u Zagrebu sam bila s prijateljima po centru. Bilo je izvrsno vrijeme, zabavno, s puno prostora za sve ukuse. Novu godinu sam dočekala doma, puno mirnije.”

Koga biste rado ‘digli iz groba’ kako biste s tom osobom popili piće i što biste ga/ju prvo priupitali?

“Igora Mandića. Od njega bih željela saznati istinu o onom svijetu”.

Što ste dobili pod bor?

“Dobila sam nekoliko poklona, naručenih… Nije bilo iznenađenja”.

Koje vlastito umijeće, odnosno talent smatrate najneobičnijim?

“Od ranog djetinjstva sam opčinjena morem, plivanjem, skokovima u vodu”.

Što Senka Bulić želi biti kada odraste?

“Patti Smith”.