Osvrt

“Aproprijacije: teritorij”: Slojevita i višeznačna predstava Marte Rak

Ervin Pavleković

Marta Rak u svojem prvom autorskom projektu / Foto SERGEJ DRECHSLER

Marta Rak u svojem prvom autorskom projektu / Foto SERGEJ DRECHSLER

Marta Rak u svojem prvome autorskom projektu analitički (dekonstrukcijski) pristupa razgraničenju pojmova teritorija i okoline s ciljem njihova pojašnjenja



 


RIJEKA – Riječkim kulturnjacima, no i publici, napose onima koji su plesno orijentirani, ime Marte Rak nije nepoznato. Radi se, naime, o osobi koja pleše od malih nogu, vodila je više godina i grupu »Rotondo« u kojoj je i sama plesački stasala, a ljubav prema plesu usmjerila je i njezine obrazovne puteve, pa nakon završenih kulturalnih studija završava i plesnu pedagogiju u Njemačkoj. Upravo takva obrazovna okosnica, te promišljanje o plesu i tijelu, doveli su umjetnicu s njemačkom adresom s prvim autorskim projektom »Aproprijacije: teritorij« u rodni grad.


Projekt je to iniciran stipendijom Bayern Innovativa: Junge Kunst und Neue Wege, koji je podržao i Grad Rijeka kroz svoj program potpore javnim potrebama u kulturi. Kako sugerira i sama naslovna sintagma – koja se sastoji od kasnolatinske riječi »appropriatrio«, što u slobodnome shvaćanju označava prisvajanje čega u privatno vlasništvo, te riječi teritorij, koja označava da se radi o teritorijalnom, odnosno prostornom prisvajanju – radi se o poistovjećivanju s prostorom.


Poistovjećivanje s prostorom




Sama predstava održana u prizemnim prostorijama Exportdrva, koja traje nešto manje od jednog sata, ponudila je jednu multimedijsku i multidisciplinarnu izvedbu koja se temelji i na samome plesu, no i na projekcijama videozapisa koji također igraju važnu ulogu u njezinome idejnome zakruživanju. Što se tiče poistovjećivanja s prostorom, ono je na nekoliko razina – performerice/plesačice s mjestima na kojima su snimani videozapisi, perfomerice s novim prostorom, to jest prostorom izvođenja (Exportdrvo), kao i same publike u performativnome činu koja se recepcijskom ulogom također poistovjećuje s izvedbenim prostorom. Na kraju, i publika biva u dijelu predstave dio same izvedbe, jer biva izdvojena crveno-bijelom trakom, čime je definitivno potvrđena uloga onih koji su došli nešto pogledati, a ovim su činom i sudjelovali, te imerzivno bivali uronjeni u idejne preokupacije koje su signalizirane u svakome dijelu.


Prizor iz videozapisa u predstavi


Prizemlje Exportdrva značilo je tako jednu okomitu bijelo označenu podlogu ponad koje je bila pregrada iste boje koja se nakon vrlo kratkog vremena u donjem dijelu podignula te ostala takva cijelo vrijeme, dajući dojam dubine koju je dodatno potvrđivao mračan prostor nekoć industrijske hale. Uz tako obilježenu pozornicu, izvedbeni prostor koji nije bio strogo omeđen i određen (osim dijelovima na označenom izvedbenom prostoru) imao je razna platna s obje strane (desno i lijevo), a podizanje pregrade otkrilo je i stari automobil koji je stajao dijagonalno.


Uz naziv same predstave koji djelomično (raz)otkriva o čemu bi moglo biti riječ, prvi dio prije podizanja pregrade koji je na neki način svojevrstan uvod u ono što će se zbivati, kratko čitanje teksta predstave koju idemo pogledati, jasno određuje smjer kretanja predstave, barem u tematsko-idejnom smislu. A uvod i muški narator koji je u uvodniku ukazao na pojedinca (u okviru današnjice), te dao naznake jedne šire problematike, jasno je dao do znanja kako je svemu onome što će uslijediti fokus na upravo na pojedincu i njegovoj interakciji s prostorom – i tjelesnoj i iskustvenoj.


Naravno, tu dolazimo do nužnosti razgraničenja pojma teritorija i okoline, jer prvo se nerijetko koristi za označavanje područja (geografsko, kulturološko, društveno) koje se smatra čijim vlasništvom, a nedvojbeno ima ulogu u oblikovanju mnijenja, odnosno identiteta i pojedinca i veće grupe, dok se drugi pojam odnosi na sve ono što okružuje koji objekt (pa i tijelo). A samo tijelo svakako reagira i interagira s okolinom, pa tako naša percepcija prostora (uz tijelo kao bitan element) oblikuje razumijevanje svega/svijeta oko nas.


Imerzivnost predstave


Upravo tako i autorica, posredstvom performansa koji uključuje i projekcije vizualnih reprezentacija poistovjećivanja s prostorom (videozapise), još jednom i publiku upućuje na propitivanje i značenja teritorija, okoline, tijela i njihova suodnosa, a u sukusu performativnog trenutka, općenito gledano, i publika koja je izložena kreativnom procesu koji uključuje entitetsko razlaganje, ili njegovo presvlačenje, također (nesvjesno) sudjeluje u svojevrsnom poistovjećivanju sa samim prostorom te velike i »hladne« hale. Publika stoga kruži oko označena performerskog dijela, obilazi ga s raznih strana, ide naprijed i vraća se na početak, iz raznih kuteva promatra izvedbu, projekcije, a u jednome dijelu i dio publike biva izdvojen. Publika tako imerzivno sudjeluje u umjetničkom činu, reagira i na teritorij i na okolinu, jer ples se zbiva u prostoru publike (koji je prostor publike?), no i sama publika u jednome dijelu sudjeluje u dovršavanju umjetničkog čina, čime u konačnici i samoj predstavi, ovisno o doslovnome i simboličnome kutu iz kojega se gleda, upisuje novo (vlastito) značenje.


Tijelo pak zadobiva entitetske konotacije koje mogu biti locirane na platnima, odnosno u videozapisima, a autorica ih (ne uvijek i ne sve) dodatno razlaže ispred publike i kontekstualizira, od onog osobnog, kolektivnog religioznog, navijačkog, do tradicionalnog (pučkog), popularnozabavnog (party), a u suglasju s time je i kostimografsko obilježje koje svojom bojom upućuje na naš najveći organ – kožu. No, dakako, sve te sastavnice, možemo ustvrditi, unekoliko imaju i crtu autobiografskog, što posebice prepoznaju oni koji znaju više o životu same autorice.


Predstava, dakako, uključuje prvi dio koji predstavu kontekstualizira kao nešto aktualno, suvremeno, nešto što rezonira s današnjim tematsko-problemskim preokupacijama (no nikako ne potpuno doslovno), da bi u svojim kasni(ji)m dijelovima posve prešla u dijelove koji postaju apstraktniji, manje doslovni, gotovo poetski, emocionalnog tonusa. Posebno se u potonjem ističu dijelovi s krabuljom te podvojenost tijela i uma (ili glave i tijela), simbolična smrt na sceni, dizanje, transcendirajuće poetske linije na platnu, a napose impresivan dio s automobilom u čiji prednji dio perfomerica u »figuri visokoga mosta« doslovno ulazi na sve četiri, elegantno i mistično prekoračuje oštri lim, da bi potom, samo nekoliko trenutaka kasnije, na čuđenje sviju samo glavom unatraške odvukla taj isti automobil naprijed. Naravno, nije tu kraj, podvlačila se ispod njega, gurala ga je s otvorenim vratima, samo s jednom rukom, te ga, opet posve neočekivano, dovela do treske o gredu prostorije, da bi kasnije pak bila na njegovu krovu.


Marta Rak u predstavi »Aproprijacije: teritorij« / Foto SERGEJ DRECHSLER


Glazbena podloga


Nakon uvodnog upućivačkog dijela koji je karakterizirala suvremena glazbena nota elektroničke naravi (koja se i kasnije pojavljivala u međudijelovima) zatim dijela s krabuljom te glazbe koja je svojom mističnošću i neodredivošću uputila na ono tradicionalno, pučko, uz primjese zlokobnoga, uslijedio je zvuk rocka 1970-ih godina u pjesmi »Ego Is Not A Dirty Word« grupe Skyhooks, zatim industrial-metal zvuk Rammsteina u pjesmi »Ausländer«, potom i klasična »Life and Death« Balanescu Quarteta te na kraju »Ima jedna duga cesta« u »a cappella« izvedbi djevojčice kojoj se pridružuju zvukovi navijačkoga kolektiva. Uz te pjesme koje su poslužile kao glazbena podloga, bilo je i onih neodređenih koji upućuju općenito na životnu prolaznost, kontemplaciju, a i sama je perfomerica u jednome dijelu zatvorenih ustiju puštala plitke glasove koji se na prvu čine kao da su dopirali iz dubine.


S obzirom na ideju predstave, i koncept je bio podijeljen u više dijelova koji su međusobno povezani, no koreografski se razlikuju. Ono što ih povezuje jest dakako spojnica i simbioza ideje, teme, pokreta i glazbe, kao i videa kao smjerkokaza, što uravnoteženošću (a prije svega mišlju/idejom) medijatorski obavija perfomerica.


Na tragu svih onih koji promišljaju o prostoru i tijelu, od Roberta Irwina, Sashe Waltz, Pine Bausch, Mercea Cunninghama te drugih, i Marta Rak u svojem prvome autorskom projektu analitički (dekonstrukcijski) pristupa razgraničenju pojmova teritorija i okoline s ciljem njihova pojašnjenja, rekontekstualiziranja i problematiziranja, pritom djelujući multidisciplinarno i multimedijski te nudeći jedno imerzivno iskustvo koje nameće promišljanje, i o samoj slojevitoj i višeznačnoj predstavi, i o onome na što nas ona usmjerava.


Vraćanje umjetnika (no i drugih pojedinaca) koji djeluju u inozemstvu čin je koji traži pažnju i potporu, jer takvi zasigurno mogu obogatiti našu kulturnu scenu, te ponuditi nešto novo, svježe, aktualno, što je proizašlo iz druge kulturološke sredine u kojoj djeluju, iz drukčijih principa, iskustva, te drukčijeg umjetničkog trenutka. Na kraju, potpuno nedvosmisleno, takvi djeluju posve neopterećeno, isključivo vođeni umjetničkim ambicijama, otvorena srca, što i sama publika nerijetko prepoznaje. Vrijeme je da se u našemu društvu, u svakom smislu, da više prostora onima koji to zaslužuju – svojim znanjem, kompetencijama i zalaganjem – jer više nije dovoljno samo djelovati; treba djelovati vizionarski!