Nova ravnateljica Kazališta Komedija, Uršula Cetinski, pokrenula je i repertoarne i režijske i ideologijske promjene, u kojima se sluti dugo iščekivano oslobađanje Komedije od pompe, kiča i razvodnjene brodvejštine, otvarajući put prema kazalištu koje misli svoj kulturni prostor bez šalabahtera i sa što manje šablona. Prvi naslov je Buljanova režija Krležina romana »Na rubu pameti« u adaptaciji Viktora Ivančića, autora koga javnost opravdano smatra Krležinim pandanom u kritici političkog i socijalnog licemjerja, kao i u snazi esejističkog stila. No, od prve predstave koja probija stari dispozitiv ili ideologijsku mrežu nekog teatra ne treba ni očekivati maksimalne rezultate. Već je puno što se krenulo u novom smjeru. A da bi se nekamo i stiglo, potrebno je o predstavi misliti kritički.

Okvir groteske-mjuzikla

Skladatelj Mitja Vrhovnik Smrekar novim je songovima primaknuo izvedbu grotesknom mjuziklu (možda bliskom nekadašnjem Komedijinu »Gubec-begu«), dok je dramaturg Vid Adam Hribar pojačao momente suvremenog apsurda. Sve to donekle funkcionira, a onda krenu koreografske dionice Ivane Mesec i Romana Vrančića i odjednom smo u dobro poznatom grotlu Komedijinih patetičnih banalnosti ili plesa koji vječno ostaje u estradiziranom baletu ili glamuroznom televizijskom kiču plesnih emisija iz osamdesetih godina prošlog stoljeća (vapajni pokreti, podignute brade, bacanje na koljena, hodanje kao na modnoj pisti, grčevitost i slično). Zašto to Buljan redateljski tolerira posve mi je nepronično. Zašto se Komediji kao instituciji još uvijek (ni u jednoj produkciji posljednjih nekoliko dekada) nije dogodio suvremeni ples – još mi je manje jasno. Ipak, velik dio Komedijinih glumaca ovom se izvedbom uspješno izvukao iz tamošnje šprance ispraznog pjevačkog glumatanja.

Neki čak briljiraju i u dramskoj i u glazbenoj groteski: Dubravka Ostojić kao lucidno topla, blaga i nesmiljena Valentina Žganec, Jasna Bilušić kao gotovo vampirska Psihijatrica, Ružica Maurus u roli razorno gorke Jadvige Jesenske, Damian Humski i kao pas i kao policajac, Ivan Magud kao gnjevni Sveti Petar u šumi. Naslovnu ulogu Doktora s puno rezignacije pa onda naglim i kratkim provalama strasti zanimljivo nosi Dražen Bratulić, koncipiran kao »spavač« koji se samo povremeno budi da kaže popu pop, a bobu bob, no onda nastavi politički drijemati. Nema grozničavosti koju Krležin tekst poklanja svom protagonistu, a ni empatije prema sirotinji. Više gledamo jednog poluživog intelektualca kojem je građanska hrabrost povremeni tik. Doktorov dramski antagonist i lice koje roman optužuje za potpuni manjak savjesti je beskrupulozni šef domaće ekonomske mafije Domaćinski, u blijedoj, pomalo zastrašenoj glumačkoj izvedbi Ognjena Milovanovića. Viktor Ivančić je Domaćinskog – politički posve opravdano – pretvorio u hrvatskog tajkuna i ratnog profitera, ali osim deklarativnog nabrajanja kako suvremeni Domaćinski muči Nepalce neadekvatnim smještajem u svojim barakama i koliko je zaradio na prodavanju nafte agresorskim vojskama zapravo mu scenski nije otvorio prostor. Domaćinski tako ispada neki neodređeni Veliki Brat, praznosimbolička funkcija, lišena specifičnih detalja, veliki meštar sviju hulja. A zlikovci su obično vrlo konkretni. I idealni za demitologizaciju. Ivančić inače izvrsno poznaje Krležin opus pa tako u predstavu uvodi i lik Sjene (preuzet iz »Legende«), u izvedbi Roka Sikavice. Frajerska, ulična samouvjerenost kao način na koji Sikavica igra rolu prigovarača savjesti djeluje kao karikatura. Pogotovo kad se sjetimo kako je Sjenu odigrao »Gavellin« glumac Franjo Dijak.

Prvi i drugi dio

Problem samog početka i čitavog prvog dijela predstave je manjak kontinuirane Krležine rečenice, koja nije samo puka informacija o događajima jednog društvenog »skandala«, nego i kompleksni dramaturški organizam, u kojem je jako važno čuti punu, detaljnu Doktorovu optužnicu. Skandal prozivke korumpirane vlasti sastoji se u tome da Krležin lik Doktora prozove na večeri bogatog industrijalca Domaćinskog zbog potpunog manjka empatije u prepričavanju toga kako je ustrijelio četiri nepoznate osobe (gladna i siromašna vojna dezertera) u svom vrtu, proglasivši ih razbojnicima. Domaćinski se Doktoru brutalno osvećuje zbog prozivke, točnije zbog »manjka pristojnosti i poštovanja«, iako nitko (pa ni sam industrijalac) ne dovodi u pitanje istinitost Doktorove perspektive. U predstavi je pred nama sudnica koja više sliči na srednjoškolski razred (scenografi: Robert Fenrich i Kolektiv Kućća). Pratimo kako sudac flertuje sa zapisničarkom i zapravo se posve udaljavamo od prometejske scene prema pučkoj farsi. Komentari o Doktorovoj ženi tipa »On je nju uhvatio s učiteljem pjevanja – ne – s učiteljem jebanja« također su na istoj liniji. U prvom dijelu saznajemo i za zločine u Pakračkoj poljani, srećemo duha ubijene Aleksandre Zec, a spominju se i žrtve režima kao što su Marko Cicvara i Rade Paić. Domaćinski je, dakle, postao »sve najgore« u svim vremenima: u devedesetima nacionalistička vlast koja ubija pripadnike srpske manjine, kao i tajkun koji prodaje oružje vojnom agresoru na Hrvatsku, a danas mučitelj potplaćenih filipinskih i nepalskih radnika.

TONI SOPRANO MENEGLEJTE

U drugom dijelu predstave konačno čujemo i (divno zapjenjenu) Krležinu rečenicu, ali i Ivančićeve bravurozno sarkastične komentare na račun toga kako se pisci uvijek moraju prilagođavati kanonima, a ne kanoni piscima. Proširenje Žganca rečenicom »Nis’ ja Harry Potter« (da znam rješenje za ovu zemlju), također je samo jedan od brojnih duhovitosti Krležina adaptatora Ivančića. Ili recimo stih: »Nigdar ni bilo, da ni nekak bilo, pak nigdar ni nebu, da Hrvati ne najebu.« Drugi dio predstave uspostavio je i prisan odnos s publikom, koja na izvedbi koju sam gledala nije imala obilježja onoga što se u Zagrebu obično naziva »kaptolskom malograđanštinom«. I baš su ti toliko puta podcjenjivani kazališni konzervativci zdušno navijali za predstavu i strpljivo je prolazili kroz puna dva i pol (umjetnički neujednačena) sata. Pojedine glumačke uloge za vrijeme pauze entuzijastično su hvaljene. Sve nam to govori da kazalište sasvim dobro podnosi smijeh nad velikom rakom domoljublja-kao-koristoljublja (dapače profiterstva), koje zajednički prozivaju i Krleža i Ivančić, kao i da publici previše ne smeta ritmična neujednačenost Buljanove predstave. Jer Buljan je i ovaj put sjajan u dramaturškoj ideji, ali puno slabiji u tome kako radi s glumcem na pozornici. Zato izvedba i strada od velikih amplituda i u načinu igre i u »razmatanju« Krležine adaptacije. Sam kraj je za mene i najbolje mjesto predstave u cjelini. »NE ZASPATI. NE NESTATI«, ponavlja Doktor, inzistirajući na neubivosti, na izdržljivosti otpora.

Budnost

Što se tiče podnaslova predstave, »Roll Over Krleža«, on se može prevesti kao »samo se ti koturaj (u grobu)«, dragi Krleža, ali i »malo se pomakni, pokreni, preokreni, prevrni«, dragi narode. Oboje je na razne načine zdravo. Sablažnjavati klasike, drmati uspavanu savjest bližnjeg svoga. Na samom se završetku predstave fokus vraća na zvuk fašističkih parola koje odzvanjaju navijačkim dvorištima, a koje država uporno i bezdušno ne prepoznaje kao nasilje – govoreći o građanskom tijelu o kome ovisi hoće li ih se zaustaviti. Drugi dio predstave mnogo je kompaktniji i intenzivniji od prvog i zato što se tamo Doktor provlači kroz bolnice i kroz nove sudnice, a mi već znamo da je spreman platiti koju god cijenu treba za mir vlastite savjesti. Suprotno Sokratovu suđenju, gdje se zakoni tretiraju kao viši poredak istine, ovdje se čovjekova građanska hrabrost tretira kao svetinja. Da, čista savjest je sigurno najvažnija metoda obnove bilo koje umjetničke kuće, pa tako i kazališta na bogobojaznoj Opatovini, pod nazivom Komedija.