Balet HNK-a Ivana pl. Zajca izveo je prvu ovosezonsku premijeru – plesnu predstavu »Last Shelter« (»Posljednje utočište«) u režiji i koreografiji međunarodno priznatog Sergea Aiméa Coulibalyja. Predstava je nastala kao koprodukcija s Hrvatskim narodnim kazalištem u Varaždinu u sklopu K-HNK – Konzorcija hrvatskih nacionalnih kazališta. Za riječku publiku ovo je prilika za susret s drukčijim koreografskim rukopisom, u kojemu je prisutan utjecaj afričke kulture i tradicije.

Serge Aimé Coulibaly, naime, rođen je u Burkini Faso, razvivši umjetničku praksu duboko ukorijenjenu u afričkoj stvarnosti. Posebnosti uprizorenja u Rijeci pridonijela je i glazba skladatelja Yvana Talbota, čija se glazba naslanja na ritmičku tradiciju kulture Mandinka. Kad je otkrio elektroničku glazbu, u tom je žanru pronašao snagu i energiju koje su se izravno nadovezale na sve što je naučio kroz afričku glazbu. I u njegovoj glazbi za »Last Shelter« prisutni su etnoelementi, a u sinergiji sa suvremenim zvukovljem kreirana je dinamična, ritmična i precizna glazbena dramaturgija.

Motiv preokrenute planine

Predstava, ukoliko nismo upoznati s njezinom pozadinom, u prvi mah djeluje apstraktno. No, ona ima svoju priču. Naslov »Posljednje utočište« upućuje na izdvojeno sklonište u kojem se skupina ljudi izolira od svijeta u raspadu. Pozornica je pritom prazna, a kao jedini scenografski element pojavljuje se detalj komada stijene (scenografkinja je Aleksandra Ana Buković), što je u programskoj knjižici predstave objašnjeno kao preokrenuta planina, inspirirana krajolikom koji upućuje na Rijeku i ovaj kraj. Motiv preokrenute planine povezan je i sa svijetom predstave »Last Shelter«, u kojem se poznati orijentiri okreću naglavačke, a odnos između čovjeka i njegova okoliša djeluje sve krhkije. Od početka do kraja predstave svi plesači i plesačice gotovo su uvijek zajedno na pozornici predstavljajući kolektiv. Ali, kako je objasnio koreograf, jedna od glavnih proturječnosti uprizorenja proizlazi upravo iz napetosti pojedinca i kolektiva. Iz tog kolektivnog plesnog tijela, naime, izdvajaju se pojedinačna tijela koja je kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović difrencirala različitim, raznobojnim i vremenski nedefiniranim kostimima.

Foto Nikola Blagojević

Unutar tog krhkog prostora tijela, kako je navedeno u opisu predstave, »sjećanja i ispovijesti izranjaju kroz ples, tišinu i kolektivne rituale, dok vijesti iz vanjskog svijeta polako prodiru unutra«. »Ono što se nekoć činilo dalekim iznenada postaje intimno. Utemeljeno u emocionalnom krajoliku našeg vremena – od pandemije do ratova u Ukrajini i Gazi, porasta autoritarizma, ekološke tjeskobe i globalne nestabilnosti – djelo istražuje kako strah, preživljavanje i nada preoblikuju ljudsko ponašanje«, tumači se u opisu predstave »Last Shelter«. I riječka predstava pokazuje da je za Sergea Aiméa Coulibalyja ples oblik društvene angažiranosti. Propitivanjem iluzije zaštite, on istražuje kako nastavljamo graditi solidarnost i čovječnost dok sama budućnost djeluje neizvjesno. U tom smislu, naše »posljednje utočište« mogao bi biti i ples, u kojem su članovi riječkog baletnog ansambla Yurika Kimura, Ksenija Krutova, Tea Rušin, Alessia Tacchini, Isabelle Zabot, Alessio Alfonsi, Jody Bet, Simon Boley, Benjamin Cockwell, Giovanni Liverani, Giorgio Otranto i Samuele Taccone (Sephora Ferrillo i Federico Rubisse nastupit će kao alternacije) našli svoje sigurno imaginarno sklonište.

Plesačka izvrsnost

I u kolektivnim i u pojedinačnim izvedbama svi oni pokazali su plesnu virtuoznost, preciznost te izvrstan osjećaj za dinamiku i ritam. Osim plesačke izvrsnosti, u pojedinim prizorima iskazali su i glumačku ekspresivnost, primjerice u sekvencama pljeskanja kojim se izravno obraćaju publici, ispuštanjem uzvika i krikova. U koreografskom povezivanju suvremenog plesa i folklornih elemenata dojmljivi su prizori kružnog plesanja i trčanja u smjerovima naprijed-nazad. Izdvojimo i dijelove u kojima plešu samo ženski i samo muški članovi ansambla, kao i plesne duete u kojima se emotivni momenti izmjenjuju s prizorima nasilja.

Dojmljivosti uprizorenja pridonijelo je i oblikovanje svjetla Dalibora Fugošića, koje je dodatno naglasilo dinamične i furiozne pokrete, kao i kostime u živim bojama. Svoj doprinos dali su i asistent koreografa Sayouba Sigue te baletni majstori Daniele Romeo i Paula Rus. Premijerna publika ispratila je plesače i autorsku ekipu dugim pljeskom i povicima odobravanja.