U povodu večerašnje premijere predstave »Last Shelter« u HNK-u Ivana pl. Zajca razgovarali smo s Giorgiom Otrantom, solistom riječkog Baleta.

Kakvo vam je iskustvo donijelo sudjelovanje u produkciji »Last Shelter« i rad s koreografom Sergeom Aiméom Coulibalyjem? Po čemu se ono razlikuje od vaših dosadašnjih iskustava na sceni HNK-a Ivana pl. Zajca?

– Jako sam sretan što sam imao priliku raditi sa Sergeom Aiméom Coulibalyjem i njegovim asistentom Sayoubom Sigueom. Ovo nam je kazalište još jednom pružilo priliku da pomaknemo vlastite granice istražujući novi koreografski jezik. Teško je uspoređivati ovo iskustvo s prethodnim produkcijama jer svaka od njih ima vlastiti identitet i stilske nijanse. Riječki Balet ima vrlo raznolik repertoar, a suvremeni ples obuhvaća širok raspon pristupa, pri čemu svaki koreograf donosi svoj prepoznatljiv koreografski jezik. Rad sa Sergeom proširio je moje umjetničke vidike i upoznao me s pristupom utemeljenim na autentičnosti i instinktu. Od samog početka poticao nas je da prepustimo vodstvo tijelu, umjesto da svjesno kontroliramo svaki pokret, vodeći se motom: »Moje tijelo je moj mozak.« Nije od nas tražio da stvaramo lijepe plesne korake, nego da pronađemo pokret koji je iskren, instinktivan i spontan.

Naše posljednje utočište

Svakoga dana dobivali smo nove poticaje u obliku pitanja i razmišljanja na koja smo trebali odgovoriti tijelom, bez pretjeranog promišljanja. Serge nas je pozivao da si dopustimo biti ranjivi. Istraživali smo različite emocije i intenzivno radili, fizički i mentalno, kako bismo razumjeli njegove namjere i povezali se s njegovim koreografskim jezikom. Bio je to zahtjevan proces jer kao plesači često imamo tendenciju usredotočiti se na to kako pokret izgleda prije nego što istražimo osjećaj koji se krije iza njega. U predstavi »Last Shelter« taj je proces obrnut: emocija i fizički impuls dolaze prvi. Sve što stvaramo mora djelovati autentično, duboko tjelesno i spontano.

Kako biste opisali predstavu? Kako biste je predstavili publici?

– »Last Shelter« ne slijedi linearnu narativnu strukturu. Istražuje naša svakodnevna iskustva kroz emocije koje se tijekom izvedbe neprestano mijenjaju. Kako reagiramo na ono što se događa oko nas? Što možemo učiniti, a što zapravo činimo? Kako se zbog toga osjećamo i na koji način želimo pridonijeti? Nadam se da će se publika prepustiti ovom instinktivnom putovanju koje mi, kao plesači, proživljavamo iz prve ruke. Gotovo smo uvijek svi zajedno na pozornici i unutar tog našeg posljednjeg utočišta susrećemo se i rastajemo, volimo se i mrzimo, zajedno se borimo, dijelimo, sukobljavamo, slušamo jedni druge pogledima i pružamo si podršku. Svaka je izvedba drukčija jer se svakoga dana osjećamo drukčije i na pozornicu donosimo nešto novo. Predstava je fizički iznimno iscrpljujuća i zahtijeva sve više energije, uz emocionalnu uključenost koja se neprestano produbljuje i poprima nove oblike.

Uloga Diega Rivere

Naslov predstave sugerira potragu za sigurnim utočištem u današnjem svijetu. Koje mjesto, stvarno ili zamišljeno, za vas predstavlja utočište?

– Nemam samo jedno utočište, imam ih nekoliko, a kako odrastam, neprestano tražim nova. Moj odnos prema tim sigurnim mjestima mijenja se i razvija. Utočište pronalazim u svom umu, srcu i najinstinktivnijim osjećajima; u melodiji pjesme, pokretu, tekstu, zagrljaju ili uspomeni. Ponekad čak i u odsutnosti nekoga koga volim, a tko je daleko ili više nije s nama. Pronalazim ga i u nadi za budućnost, u borbi za vlastite snove, svakodnevnim izazovima i ciljevima ili jednostavno u osmijehu. To su neka od utočišta kojima se okrećem, ovisno o tome što mi je u određenom trenutku potrebno. No, ja sam taj koji u njima obitava. Zato nikada ne prestajem raditi na sebi – kako bi svako utočište moglo postati dom.

Iza sebe već imate niz zapaženih uloga u riječkom Baletu. Postoji li neka koja je posebno obilježila prekretnicu u vašoj karijeri ili za vas ima osobito značenje?

– Otkako sam se pridružio riječkom Baletu, neprestano prihvaćam nove izazove i postavljam si nove ciljeve. Svaka uloga koju dobijem prilika je da otkrijem još jednu stranu sebe. Izvođenje različitih uloga pomaže mi da iz dana u dan bolje razumijem tko sam, što želim unaprijediti, kakva osoba želim postati i što trebam učiniti da bih to postigao. Svakoj ulozi pristupam s potpunom predanošću i poštovanjem, svjestan da je koreograf u meni prepoznao nešto što možda ni sam još nisam otkrio. Dio je pustolovine pronaći način kako to izvući na površinu. Želim da me svaka predstava obogati i da me svaki kreativni proces nečemu nauči.

Nastojim dopustiti da energija rada prolazi kroz mene. Vjerujem da, želimo li biti dirnuti, moramo ostati otvoreni i u potpunosti doživjeti ono što radimo, dopuštajući čak i stvarima koje nam se u početku čine dalekima da nas dotaknu.

Zato svaka uloga i svaka predstava koju sam otplesao zauzimaju posebno mjesto u mom srcu. Svaka mi je dala nešto vrijedno i duboko me dirnula, ponekad i iznimnim intenzitetom. Nijedna me nije ostavila ravnodušnim.

U popularnoj predstavi »Fridin svijet« nakon uloge Alejandra Gómeza sada plešete ulogu Diega Rivere. Kakve je promjene i prilagodbe zahtijevao taj prijelaz, s obzirom na to da su te dvije uloge vrlo različite?

– Alejandro i Diego vrlo su različite uloge, i dramski i koreografski. Uživao sam plešući Alejandra. Svježina i energija mladenačke ljubavi između njega i Fride omogućile su mi da na pozornici budem zaigran i bezbrižan. On je mlad i neiskusan, dok je Frida već samouvjerena i dominantna figura u njihovu odnosu. Plesanje s Isabelle Zabot, čija je interpretacija Fride bila izvanredna, omogućilo mi je da u potpunosti istražim lik, oslanjajući se na zaigranu i dinamičnu povezanost koju imamo i izvan pozornice, kao kolege i prijatelji. Alejandro je bio Fridina prva ljubav. Nakon nesreće u kojoj su oboje sudjelovali, a u kojoj je on prošao neozlijeđeno, fizički su se razdvojili, ali su ostali povezani pismima i prijateljstvom koje je trajalo cijeli život. Ulogu sam gradio s radošću zaljubljenog, poletnog i neiskusnog tinejdžera.

Diego je dramski mnogo složeniji lik. Njegov odnos s Fridom beskrajan je ciklus ljubavi i mržnje. Umjetnost, uspjeh, žene i nevjera sastavni su dio njegova svijeta, a sve te različite strane njegova karaktera dolaze do izražaja tijekom predstave, zbog čega je uloga emocionalno mnogo zahtjevnija. Duet s Fridom zasigurno je vrhunac predstave: dug je, fizički intenzivan i emocionalno snažan. Duet s Fridinom mlađom sestrom Kristinom, s kojom Diego ima ljubavnu aferu, potpuno je drukčijeg karaktera. Izvodim ga sa svojom divnom kolegicom Teom Rušin. Riječ je o energičnom, erotičnom, senzualnom i strastvenom susretu, smještenom u razigranu atmosferu prožetu crvenom bojom. Ta crvena boja ne simbolizira samo ljubav nego i Fridinu bol zbog izdaje koju su joj priredili i suprug i sestra. I ostale scene imaju svoje specifične zahtjeve pa tijekom predstave moram neprestano prilagođavati svoj pristup.

Podučavanje plesa

Što vas najviše motivira kada svakoga dana zakoračite u baletnu dvoranu i nastavite istraživati vlastite mogućnosti i pomicati granice?

– Najviše me motivira želja za napretkom, osobnim rastom, stjecanjem iskustva i neprestanim učenjem. Vjerujem u to da treba dopustiti da se stvari događaju, ali istodobno stvarati uvjete koji će omogućiti da se one ostvare. Vrlo sam discipliniran i zahtjevan prema sebi. Teško se zadovoljavam postignutim i rijetko zastanem kako bih sam sebi čestitao. Uvijek sam usredotočen na nove ciljeve i izazove te imam osjećaj da uvijek postoji prostor za nešto više.

Ne volim gubiti vrijeme: volim planirati, biti koristan i završiti dan sa spoznajom da sam učinio sve što sam mogao. Ne želim se jednoga dana osvrtati i žaliti za propuštenim prilikama, nedovoljno uloženim trudom ili neostvarenim ciljevima.

Uvjeren sam da predan rad, ambicija, ustrajnost i spremnost na kontinuirani trud vode ispunjenju i snažnom osjećaju osobnog postignuća.

Kojim biste se umjetničkim ili profesionalnim izazovima voljeli posvetiti u budućnosti?

– Nadam se da ću plesati što je dulje moguće i trudim se brinuti o svom tijelu imajući tu budućnost na umu. Nedavno sam se počeo baviti i podučavanjem plesa i u tome zaista uživam. Osjećam i odgovornost i motivaciju da svoje znanje i iskustvo prenesem na najbolji mogući način. Istodobno volim s mlađim učenicima dijeliti vlastito neprestano putovanje istraživanja i rasta, kao i sve ono što su meni prenijeli moji učitelji te sve što i sam svakodnevno nastavljam učiti.

Još kao dijete znao sam da želim podučavati, iako tada još nisam znao što. Uz ples, studiram i humanističke znanosti na jednom talijanskom sveučilištu, s naglaskom na izvedbene umjetnosti. Trenutačno njegujem nekoliko strasti, a svaka od njih obogaćuje me i daje mi snagu. Nadam se da ću svakoga dana postajati bolji plesač, razvijati se kao pedagog i nastaviti širiti svoje znanje. Nakon plesa, knjige su moja najveća strast.

Biografija

Giorgio Otranto rođen je u talijanskom gradu Rosano. Diplomirao je na Ateneo Della Danza u Sieni pod umjetničkim vodstvom Marca Battija. Imao je priliku sudjelovati na brojnim natjecanjima i osvajati brojne stipendije. Tijekom svog plesnog školovanja proučavao je repertoar Batshevae, NDT-a, Nacho Duata, Forsytha, Rive i Repele, Kor’sia. Kroz dvije godine bio je pripravnik u Balletto di Siena gdje je plesao koreografije Marca Battija i Camille Granet. Nastupao je i s Maggio Musicale Fiorentino. U rujnu 2023. pridružuje se riječkom Baletu.