U predvorju Teatra &TD nekoliko je stolaca, lampi, boa, disko kugli, boca i stolova. Atmosfera opuštenog domaćinstva koje ni u čemu ne oskudijeva (posebno ne u kičastim detaljima).

Pred nama je par koji će turistički bezbrižno utoliti svaki svoj hir, ali velikim se dijelom svog »opuštenog« vremena ipak maestralno dosađuje. Do te mjere da ljudi ljudima postaju igračke. Dočekujući publiku na sceni u svjesno insceniranim, ironičnim pozama dokone buržoazije, Jelena Miholjević zamolit će Bornu Baletića da je zabavi čitanjem Krležine proze, u čemu izbor pada na pripovijetku o Marcelu Faberu i njegovoj mladenačkoj fascinaciji rođakinjom Laurom, kasnije udanom za Lenbacha te glavnom junakinjom Krležine drame »U agoniji«. U Krležinom proznom ciklusu i adaptaciji Saše Božića (ovo je drugi nastavak očekivanog sedmodijelnog niza predstava »čitanja proze o Glembajevima«), Laura je samo jedna dokona damica u koju se zaljubljuje njezin nešto mlađi kuzen (bratić), a erotika koja se plete oko njezine tinejdžerski nedodirljive ljepote ujedno je i mali esej o tome zašto je zaljubljenost bez stvarnog međusobnog upoznavanja tek psihotična projekcija, potpuno odvojena od mogućnosti stvarnog približavanja.

Foto Luka Dubroja

Kič-mladenci

Na sceni tako gledamo sredovječni par koji svojim egzotičnim trenirkama, tenisicama, štitnicima za koljena i cvjetnim naušnicama simulira neku neodređenu mladost i međusobnu povezanost, ali zapravo mnogo više komunicira dosadu, učmalost i međusobnu prezasićenost. Namjerno ironičan odnos glumaca prema jahaču i jahačici erotskih fantazija prati pripovijedanje o Marcelovoj fiksnoj ideji koja se zove Laura. Iz pripovijetke je eliminirana politička kritika opsesivnog hrvatstva (vezana za lik Marcela koji žestoko hrvatuje jer ima austrijske korijene, čime Krleža povlači vezu između opsesivnog domoljublja upravo kod ljudi heterogenog porijekla), inače po fantazmagoričnosti slična i Marcelovoj zatravljenosti dalekom Laurom. Miholjević i Baletić zapravo se čitavo vrijeme bave podtekstom izvedbe: iako čitaju priču o erosu kao optičkoj varci, njihov odnos na sceni pun je isprepletanja nogu, milovanja, namjernog oslonca u fizičkom, partnerskom kontaktu. Sve to se čini kao pokušaj da jedan drugome budu malo stvarniji, ali bez željenog rezultata. Oni igraju »vječne mladence« s neke imaginarne ružičaste torte, ali u grotesknom ključu. Iako jedan drugome ostvaruju svaki hir, smiješeći se neprekidno i opresivno kao u kakvoj reklami, među protagonistima zapravo nema intimnosti. Takva dinamika pokazuje kamo bi dovele strasti Krležina Marcela da su se kojim slučajem ostvarile: melodrama je prikazana kao zagušljiva soba, iz koje ni On ni Ona nemaju kamo iskoračiti. Svoj su svijet suzili na karaoke, u kojima dominira pjesmica »Malaika«, inače riječ za anđela i prekrasnu djevojku na afričkom swahili jeziku: to je doista i središnja fantazma Krležine priče. Kako je samo otužna ta romansa bez pokrića, ali zato s mnogo srčeka na pozlaćenim zastorima. Glumci su vrlo nemilosrdni u seciranju mitološke formule zaljubljenosti, odnosno struganja po praznini njezine površine. Baletić je izvedbeno jednako predan ironičnom stilu izvedbe kao i Miholjević, iako ne vlada glasom kao glumica. No, upravo škripavost i neravnine Baletićeva glasa u čitanju Krleže uspostavljaju sloj prljave neposrednosti, koje nema u savršenoj kontroli kojom scenom upravlja Miholjević. U drugom dijelu izvedbe, glumica izlazi iz garda »razmažene mačke«, postajući u jednakoj mjeri izgubljeni i bijesni pas. Jer taman kad pomislimo da je Krleža smatrao da su žene previše frivolne, kao u tekstu o Marcelu Faberu, pokaže se da su sposobne za herojsku epiku ljubavne tragike, kao u slučaju Laure Lenbach.

Foto Nataša Govedić

Slomljeni mladenci

U bitno tamnijem drugom dijelu predstave Baletić je okrenut od Jelene Miholjević i zagledan u TV prijemnik sa stalnim tehničkim smetnjama, dok nam glumica pripovijeda raspad odnosa Laure i Križovca iz perspektive pripovjetke »Barunica Lenbachova«. Ako je u prvom dijelu predstave prevladavao slatki kič, mjestimično blizak bljutavosti šećerne vodice, ovdje prelazimo na onaj gorki: Laura se pokušava probuditi iz sna o životu s ljubavnikom, ali poput hrvatske Emme Bovary nikako se ne može otrgnuti okovima iluzije kako bi ta veza »ipak« mogla preživjeti međusobnu otuđenost. Miholjević igra snažnu ženu u točki kompletnog emocionalnog bankrota: posve je oblivena suzama, ali nastavlja govoriti kako ima načina da sve ipak bude u redu, ipak je Križovec »još uvijek tu« (publika ga vidi kako netremice zuri u televizor). I ovdje nema mogućnosti da čovjek čovjeku na trenutak ipak bude čovjek. Svi su si projekcijska platna i snoviđenja.

Za ovakvu inscenaciju nalazimo mnoga opravdanja u Krležinu tekstu, eksplicitno kritičnom prema ideji erosa kao utopije. Na glumcima je teret demistifikacije, ali istovremeno i igranja različitih suvremenih fetiša ljubavnog pjeva: odatle inzistiranja na zajedničkom pjevanju šlagera, kao i na tijelu (ženskom i muškom) koje mora biti vječno mlado, plesuckavo, seksualizirano i gladno pozornosti. Mnoga od tih međusobnih zavođenja podsjećaju na promatranja u zrcalu, bez pravog interesa za osobu koja se nalazi s druge strane odnosa.

Hladnoća romanse

Sve do samog kraja predstave glumci ne izlaze iz glavnog problema suvremene drame zaljubljivanja: zajedničkog osjećaja bezvrijednosti, koji se brzo zatrpava riječima, stvarima, pjesmicama, novim odjevnim kombinacijama. Iako se čini da »lako« klize teritorijem »praznog zavođenja«, atmosfera koju predstava stvara izrazito je melankolična, samim čime bliska i Krležinoj prozi o Glembajevima. Dublje pitanje ove adaptacije tiče se razloga zašto se nitko od likova ne usuđuje izaći iz svojevrsnoga glamura socijalne slike; zašto se predstava zatvara u hladnoću stereotipa. U tome je veoma uvjerljiva i sugestivna, tim više jer kratki trenuci u kojima Miholjević očajničkom brzinom i odlučnošću toči svoje piće ili jeca bez glasa, praveći se da je od željeza, ipak otkrivaju da ispod fasada kolaju žive rane. U cjelini, riječ je o izvedbi koja na mnogo izravnih i neizravnih načina proziva ljudsko lažoljublje, pritom jasno signalizirajući njegovo toksično zračenje. Zbog toga bih rekla da je i drugi nastavak čitanja Krležine proze u tandemu Božić i Miholjević uspio: ovaj put bacajući gotovo kirurško svjetlo na plastiku melodrame. Predstava je nastala u produkciji umjetničke organizacije DE FACTO i Teatra &TD.