Pod znakom ironije napravljena je kompletna Medvešekova trilogija u ZeKaeM-u. Problem je, međutim, u tome što ironija definitivno nije jaka scenska figura i na pozornici više ne pokriva ni naš očaj, ni našu sposobnost radovanja
Predstava posebno dobro funkcionira kao komedija običaja, a prvenstveno je na udaru televizija i njezin stil “senzacionalnog izvještavanja uživo”
Glazbeni sastav »Cinkuši« uživo prati izvedbu, koreograf Rajko Pavlić podučio je glumce tradicionalnim narodnim plesovima, scenografkinja Tanja Lacko također nas bombardira turističko-etnografskim citatima nizozemske baštine (tulipani, vjetrenjače, kanali itd), čija se kombinacija domoljublja i ksenofobije navodno može pročitati u posve hrvatskom ključu.
Medvešekov ansambl ismijava i eurofiliju i hrvatsko domoljublje, tvrdeći da nam nema spasa od globalne bedastoće i njezine emocionalne plićine.
Neumjesne figure
I dok Šoljan, citiram, poziva na pojedinačno »blistanje unatoč svim sranjima koja nas okružuju«, predstava »Čovjek koji je spasio Europu« više je sklona rezigniranom slijeganju ramenima te kabaretskim gegovima, u kojima je figura Prometeja ili Krista na kraju balade jednostavno proglašena »neumjesnom« i istjerana sa stadiona.Žao mi je, ali ne mogu se složiti s tezom o progonu Krista s javne pozornice (recimo, još uvijek je previše prisutan u svjetovnom rasporedu državnih škola), kao ni s tezom o propasti altruizma. Možda nismo vjernici službenih spasitelja, ali nismo ni isključivo gomila nogometnih razbijača (lišena vjere u bližnjega).
Štoviše, čini se da Šeparović prema tim istim nogometnim marionetama ima više empatije od Medvešeka. Moje glavno pitanje stoga glasi: gdje je nestao redateljev idealizam?
Zar ga zbilja mogu poraziti konkretne političke okolnosti? Meni svakako nedostaje Medvešekov pogled uprt prema krijesovima nemogućeg, nezamislivog i nečuveno nestvarnog.
