ZAGREB – Kazalište Gavella u nastavku svoje sada već jednogodišnje bezdomne faze (zgrada u Frankopanskoj oštećena potresom još uvijek nije obnovljena) našlo je podršku u mnogim gradskim kazalištima koja su Gavellinim repertoarnim predstavama privremeno ustupila vlastite pozornice, a najnoviju premijeru »Posjeta stare dame« u režiji Dore Ruždjak Podolski lutajući gavellijanci izvode u Centru za kulturu Travno. Naličje ove nevolje revitalizacija je teatra u Novom Zagrebu, sa živim građanskim komentarima o predstavama po autobusima i kafićima, zbog čega vrijedi Ministarstvu kulture predložiti da sva gradska kazališta povremeno »prošeću« rubnim scenama metropole ili bar »zamijene mjesta« sa srodnim institucijama.

Tema opustošenog svijeta švicarskog apsurdista Friedricha Dürrenmatta i njegove drame »Posjet stare dame« (1956.) otvara problem ne samo lokacija koje imaju status provincije i/ili periferije, nego i lokacija koje u svojoj »mirnoj izolaciji« provode političko i pravno nasilje. U slučaju Dürrenmattove protagonistice Klare, ispad nasilja prema njoj kao trudnoj mladoj ženi, nepravedno optuženoj za promiskuitet, nije se ohladio ni nakon nekoliko dekada.

Žena koja hoće pravdu

E sad, zašto se nije ohladio? Napomenimo da je Dürrenmattova domovina Švicarska ženama dozvolila pravo glasa među najkasnijima u Europi, 1971. godine, u usporedbi s Finskom gdje su žene dobile politička prava 1906. godine. To znači da je i u vrijeme nastanka drame bilo provokativno tražiti prava za junakinju koja je otišla iz grada osramoćena i lažno optužena, s bebom u trbuhu, kao što je i njen povratak u grad iz pozicije svjetske bogatašice (moćnije i od samoga gradonačelnika) pljuska patrijarhalnom moralu. Klarin plan osvete glavnom lažljivcu i nekadašnjem ljubavnom partneru Illu (Sven Medvešek) ujedno je i način da se mimo disfunkcionalnih institucija barem vladavinom novca postigne prepoznavanje nekadašnje i sadašnje komunalne bezdušnosti.

Jelena Miholjević igra glavnu junakinju Klaru kao razmaženu i kapricioznu bogatašicu, povremeno i Medeju/osvetnicu, tek u drugom dijelu dvosatne izvedbe dopuštajući mogućnost da ju je smrt vlastita djeteta tijekom progona iz grada zbilja pogodila. Miholjević u posljednje vrijeme s lakoćom glamurizira i statuizira svoje role, gotovo si na sceni ne dopuštajući ranjivost (samo ironiju i podrugljivu okrutnost), što svakako vješto izvodi, ali pomalo imam dojam kao da gledam galeriju istih diva. Veličanstvenih i plošnih u svojim velikim gestama i ekscentričnostima. Tome nasuprot, Sven Medvešek napravio je ulogu neočekivano senzibilnog, iscrpljenog, pronicljivog i slojevitog Illa.

To jest drama naknadnog i okrutnog progona njegova lika, u kojoj dramaturg Tomislav Zajec daje naslutiti kako je Ill nekoć bio ucijenjen da donese odluku o izdaji svoje tadašnje ljubavnice Klare, ali to je i drama sagledavanja golemih razmjera izdaje koju Ill prolazi od strane svih svojih sugrađana. Predstava prelazi na teren apsurda onog trena kad Klara proglasi da će građani dobiti »milijardu za pravdu«, bolje rečeno za ubojstvo Illa. I robovi učas navlače uniformu fašista, najprije odlučno izjavivši kako nikad ne bi uzeli novac za tako prljavu narudžbu, ali kasnije bezbrižno trošeći obećani novac i to znajući da će netko već dokrajčiti Illa, čime ga emocionalno muče, ponižavaju i slamaju. Osobito je užasno što se svi nastavljaju pretvarati kao da su im namjere čiste. Ill je tim laganjem u oči sve ozbiljnije pogođen, a u Zajecovoj interpretaciji nema nikakve sumnje da su ga sugrađani najprije natjerali da poludi, a zatim i fizički zatukli.

Zanimljivost nove dramaturške verzije Dürrenmatta, međutim, sastoji se u proširivanju i nadopisivanju glavnog lika, u izgradnji svojevrsne nepokorive figure Illa, recimo nalik na Bess u Von Trierovu filmu »Lomeći valove«, odnosno u Tillovu završnom odbijanju da nasilnicima na bilo koji način bilo izađe u susret, bilo emocionalno podlegne. Zajec je Tillu bitno dodao na kompleksnom dostojanstvu progonjene figure, što Sven Medvešek igra s uzornom bistrinom okružene životinje i opipljivom ljudskom boli zbog nepravednosti svog stradanja. Nova nepravda ubojstva, naime, nikako ne može zaliječiti staru nepravdu krivokletstva.

Prvi apsurd: lakoća linča

Veoma je važno kako su u ovoj ambiciozno koncipiranoj redateljskoj predstavi postavljeni građani, jer oni ovdje imaju glavnu ulogu i progonjenih i progonitelja. U njihov su kor uključeni: Amar Bukvić (Gradonačelnik), Sven Šestak (Župnik), Hrvoje Klobučar (Učitelj), Ana Kvrgić (Liječnica), Janko Rakoš (Policajac), Andrej Dojkić (Željezničar), Nenad Cvetko (Slikar), Natalija Đorđević (Clodette), Anica Kovačević (Marie), Barbara Nola (Illova supruga) i Anja Đurinović (Illova kći). Problem predstave je što ne uspijeva uspostaviti kreativnu suradnju na razini ansambla: grupa izložena pogledima nema zajednički izvedbeni jezik, nije spremna na kompleksniju međusobnu glumačku suradnju, ne gradi kolektivnog protagonista koji bi zbilja funkcionirao kao jedno skupno lice (zajednički grad i šuma u kojoj su likovi ujedno i stabla i prikaze i građani, kako je zadano tekstom – i kako pokušava voditi predstavu koreografkinja Petra Hrašćanec).

Recimo, u trenutku kad drama započinje, likovi građana nalaze se u strahu i neimaštini, ali taj zajednički afekt zgnječene egzistencije ne izbija s pozornice, jer je svaki glumac u nekom svom sitnom i relativno bezbrižnom bavljenju likom, često samo na razini fizionomije. Zatim su u drugom dijelu izvedbe (novom tekstu koji originalnoj drami nadopisuje Tomislav Zajec), isti ti »slomljeni« likovi u nekoj vrsti obijesnog orgijanja, što je također izvedeno emocionalno odsutno, bez toga da im iz gledališta povjerujemo da su se svi još jednom našli u istoj kaši (očaja, ali i nekog povišeno autodestruktivnog oduška).
Redateljica Ruždjak Podolski i scenograf Stefano Katunar odmah na početku izvedbe dojmljivo probiju stražnji zid pozornice »njuškom« ogromne lokomotive koja sruši scenografski zid, no kasnije nema razrade tog proboja poludjelog vlaka (i njegove ljudske kompozicije).

I pratnja bogatašice, koja uključuje Andreja Kopčoka (igra muževe od sedmog do devetog), dvoje veselih egzekutora i robova po imenu Koby i Loby u izvedbi Ivana Grčića i Nikole Baće te Sinišu Ružića u roli batlera, podešena je prema groteski, ali onoj ispod koje ne proviruje tragika dugotrajne propasti grada. Stječe se dojam da je predstava u cjelini mnogo rezerviranije temperature no što bi trebala i mogla biti, odnosno da je puno energije ukrašeno u razne kostimografske dosjetke tipa zlatnih cipela s elaboriranim ukrasima (potpisuje ih Manuela Paladin Šabanović), a premalo u emocionalnu razradu i produbljivanje glumačke izvedbe. Iznimka je Sven Medvešek, koji se u ovoj predstavi zbilja oslobodio svake izvanjske glumačke dekorativnosti i autorski zagrebao po dnu izloženosti tijela odredu za strijeljanje, zbog čega oblikuje i vrlo jako emocionalno središte komada.

Bilo bi važno na razini Gavellina ansambla uspostaviti kriterije kora i zajedničke igre, a da oni ne glase: »slučajno smo zajedno na pozornici«. Ovako se stalno iznova ponavlja isti problem: gdje je kazališna kuća iznutra razjedinjena, nema ni ansambl-predstava. Što se režije tiče, odličan izbor repertoarnog naslova; svakako i hrabrost u mišljenju referenci na suvremenost. Ali propušten je seriozniji izvedbeni ulazak u zadanu, mnogo dublju temu Dürrenmattove drame, toliko slične Stanfordskom zatvorskom pokusu (po kojem znamo za kakvo su nasilje ljudi spremni kad im se samo pruži prilika). Zlo grupe kao tema traži znatno dublje kopanje; veći glumački angažman.

Apsurd i unutarnje usavršavanje

Iako naizgled ležerna te opremljena čak i glazbicom najbanalnijeg popularnog karaktera, predstava »Vic o Sizifu« redatelja Ivana Planinića i autorice Ivane Vuković predstava je koja vuče tradiciju iz satiričkog Lukijana i njegovih »Razgovora bogova«, koji su u drugom stoljeću prvog milenija bili jednako tako bezobrazni prema idejama službenih religija kao što su to i u 21. stoljeću drugog milenija. Vuković je, istina, uštogljenija i dramaturški šturija od Lukijana, ali namjera im je ista: iskoristiti priču o bogovima da bi se usporedno pokazale ljudske prednosti. U Kunst Teatru ima taman dovoljno fizičkog mjesta za jednog impozantnog glumca, Karla Mrkšu, čiji je zadatak utjeloviti Sizifa kao marvelovskog superheroja snažnih ramena i (jastučićem potpomognute) isturene stražnjice, kako bismo shvatili da mu ništa na cijelom svijetu nije draže od guranja kamena.

Mrkša je kamijevski Sizif koji ne samo da je sretan sa svojim kamenom, nego ga smatra najboljom vrstom fizičkog i psihičkog usavršavanja koja je uopće moguća. Karakterizira ga manična idealizacija lukavosti i bezgranične snage, a prikazan je i kao smrtnik koji vrti oko malog prsta i bogove i boginje. U konvencionalnoj animaciji kamena na pozadini mjesečeva pejzaža vizualnog autora Mire Manojlovića, Sizif postaje performer, likovni umjetnik (kipar kamena u pokretu) i čuvar vlastite tajne o kažnjeničkoj besmrtnosti koju je transformirao u osobni raj. Posebno je šarmantno što ova predstava igra u oskudnim uvjetima iz večeri u večer rasprodanog teatra/sobice, u kojem Mrkša na trenutke odaje i tamno i melankolično Sizifovo lice, a ne samo ono famozno i mitologizirano. Planinić lucidno radi s afektivnom paletom i prkosa i parodije, zbog čega je njegov apsurd osnažujuć i po gledatelje.

Apsurd haračenja tuđih kuća

I treća zanimljiva predstava koja je ovih dana nastala u okviru istraživanja novomilenijskog apsurda oblikovana je izvan svojih prvotnih žanrovskih zadanosti: riječ je o diplomskom ispitu glume u klasi profesora Krešimira Dolenčića, uz stručnu suradnju ZKM-ova glumca Dade Ćosića. Istaknula bih da je čitava glumačka ekipa okupljena na ovom diplomskom ispitu generacija koja zaslužuje i veliku pozornost i neki zajednički prostor za nastavak rada. Njihov »Tartuffe« definitivno nije vjerski fanatik, niti je u Orgonovoj kući zato što je Orgon naglo postao fanatično bogobojazan. Toma Medvešek vrlo je lukavo postavio »japanski« borbenu žestinu i oštrinu kućedomaćina Orgona kao princa do ušiju zaljubljenog u bitangu Tartuffea. Kao i svaki princ, Orgon Tome Medvešeka divi se onome čega nema: pomanjkanju svakog odgoja. Beskrupuloznosti. Sirovosti.

Izvrstan je i Rok Juričić kao kalkulantski Tartuffe, za koga je čitava situacija gazdine zaljubljenosti višekratno »zabavna«, dok je s druge strane njegov seksualni interes za gazdaricu i Orgonovu suprugu (igra je Rea Kamenski Bačun nizom emocionalnih implozija) onoliko stvaran koliko je to i njegov interes za čokoladice ili neki drugi fizički kapric. Juričić igra Tartuffea gotovo muzički precizno, kao sociopatsku osobnost lišenu empatije, ali zato veoma vještu u manipulaciji. Tu je i odlično odigrana nepokoriva sluškinja Dorina u interpretaciji Dee Presečki: glumica kojoj polazi za rukom posve mirno, upravo stameno suprotstavljanje volji gospodara. Jedina primjedba na ovu predstavu je dramaturško uvrštavanje nevješto napisanog i srcedrapateljnog materijala za rolu kćeri Mariane (igra je Danijela Evđenić), ali čak je i to glumački odigrano s točnom patetikom. Kako mnogi naši etablirani redatelji imaju velikih problema s isforsiranim i k tome statičnim mišljenjem prostora, ovdje je također za pohvaliti način na koji glumci vrlo dinamično otvaraju i zatvaraju prostor izvedbe, svaki put iz samih situacija, tako da u konačnici imamo dojam da se prostor stalno mijenja oko njih, iako su intervencije minimalne. Apsurd koji dotiču ponovo je lakoća laganja i rutina uništavanja ljudskih egzistencija, po čemu predstava ima i politički naboj sličan »Posjetu stare dame«.
U sve tri predstave pojavljuje se i nova kazališna kvaliteta apsurda: neobična žilavost likova suvremenih stradalnika u nošenju s radikalnom nepravdom. Možda i zato što je u uvjetima epidemije toliko otežano raditi u teatru, ljudi od pozornice razvili su neke nove vrste izdržljivosti i strukovne borbenosti.