Jedna od devet izložbi ovogodišnjeg međunarodnog festivala fotografije »Organ Vida« je i »Zemlja sjena« velikana suvremene svjetske fotografije Rogera Ballena (1950.), postavljena u Muzeju za suvremenu umjetnost do 22. rujna. Amerikanac, kojega je geologija osamdesetih godina odvela u Južnoafričku Republiku gdje i danas živi, priznaje da iako strastveno fotografira već pedeset godina, fotografijom se profesionalno počeo baviti tek u svom šestom desetljeću. Negdje oko 2000. godine, izlaskom knjige »Outland«, njegove su se slike počele prodavati i tada stječe međunarodno priznanje i svjetsku slavu. Bizarno, jedan od najvažnijih suvremenih majstora fotografije, profesionalno se fotografijom počeo baviti tek u svojoj 58. godini.

U razgovoru za naš list priznaje da mu je žao što je bio spriječen prisustvovati otvorenju izložbe u Zagrebu, no prošle je godine posjetio Muzej suvremene umjetnosti i taj ga je prostor fascinirao baš kao i izložbe fotografija koje je tada tamo pogledao.

– Poznat mi je taj prostor i mislim da će moje fotografije odlično komunicirati s njime. Osim toga, imam povjerenje u oko i ruku kustosice Leile Topić i sasvim sam siguran da je napravila dobar posao. Ostalo je na na oku promatrača. Nije tajna da moje fotografije izazivaju šok i uznemirenost, no gledatelji katkad pronađu neki sasvim drugi pristup unutrašnjem svijetu mojih fotografija – sugerira indirektno Ballen neopterećen i individualiziran pristup njegovim djelima i njihovo tumačenje.

Uznemirenost je možda riječ koja najčešće opisuje reakcije ljudi na Ballenove fotografije, no on samo konstatira – pa i život je uznemirujuć sam po sebi. Ne vidi u tome problem.

Marginalizirani i hendikepirani

– Moj eksplicitan cilj nije da uznemirim ljude, ali moja je namjera da proširim i transformiram njihov način razmišljanja, da oni koji gledaju moje slike postanu svjesniji svojih identiteta. Moje su fotografije psihološke prirode, ne političke ili kulturološke, i nadam se da one dopiru do gledatelja i na pozitivan način mijenjaju njihovu svijest – kaže Ballen.

On to čini fotografiranjem marginaliziranih skupina, često mentalno nestabilnih i hendikepiranih ljudi, njegova kamera bilježi život južnoafričke bijele sirotinje na posebno sugestivan i potresan način.

– Ljudi na mojim fotografijama metafore su ljudskih stanja na koje se referiram. Prema mome mišljenju, svi smo mi marginalizirani našom nesposobnošću da odgovorimo na fundamentalna pitanja ljudskoga života. Zašto smo ovdje, što se događa kada umremo… – naglašava autor čije su fotografije devedesetih izazivale negativne kritike. Zamjerali su mu da iskorištava te jadne ljude za svoju umjetničku promociju. No Ballen naglašava da je sa svim svojim »modelima« razvio blisku vezu i zadobio njihovo povjerenje, jer kako bi ih inače uopće mogao fotografirati.

– Istina je, kada je moj rad prvi put objavljen 1990-ih doživio sam val negativne kritike, ali tijekom proteklog desetljeća vrlo sam rijetko kritiziran na taj način, jer ljudi koji ozbiljno shvaćaju fotografiju i njome se profesionalno bave uviđaju da je moj rad iznad pojedinih okolnosti, mjesta i vremena fotografije. Sugerirao bih stoga svakom koga zanima moj rad da pogleda na YouTubeu videe »Roger Ballen’s Outland« i »Asylum of the Birds«, kako bi bolje razumio moju vezu sa subjektima fotografije i načina na koji razmišljam o njima. Moram naglasiti da sam imao duge bliske veze s većinom ljudi iz mog fotografskog svijeta. Oni me doživljavaju kao očinsku figuru, prijatelja, kao osobu na koju se mogu osloniti kad treba. Da nisam imao snažnu naklonost tih ljudi, bilo bi nemoguće kamerom uhvatiti sve te trenutke njihove ranjivosti – ponavlja fotograf koji je 1993. putovao Zapadnim Transvaalom Južne Afrike (državna upravna jedinica) kad je sreo Dresieja, jednog od divovskih blizanaca koji će mu tada pozirati za jednu od njegovih antologijskih, najupečatljivijih fotografija.

Estetska transformacija

– Ugledao sam Dresieja kako radi na polju ispred kuće. Njegova mi je majka dopustila da ga slikam. Nikada neću zaboraviti trenutak dok sam ga namještao uza zid kada se na kućnom pragu ukazao njegov brat blizanac Casie. Snimio sam ih tada oboje, jednog u čistoj bijeloj košulji, drugog prljavog od poljskog rada – priča fotograf jednu od presudnih epizoda svoje karijere.

Crno-bijela fotografija dvojice gorostasa opasnoga pogleda djeluje zastrašujuće, no to je daleko od istine o ovim ljudima. I to je možda bit fotografije Rogera Ballena – jednostavno rečeno – slamanje predrasuda. Stvari naprosto često nisu onakve kakvima nam se čine. I to treba imati na umu. Riječ je u ovom slučaju o dobrodušnim ograničenim ljudima. Casie i Drasie od 2010. žive u domu za ljude s mentalnim poteškoćama i iako ne govore i imaju intelektualni kapacitet petogodišnjaka, blizanci su omiljeni u ustanovi.

Govoreći o utjecajima na njegov rad ne možemo izbjeći česte Ballenove usporedbe s Diane Arbus, slavnom američkom fotografkinjom koja je bilježila marginalce, divove, nudiste, transrodone osobe, cirkuske artiste… Ballen taj utjecaj ne priznaje. Pomalo ga nervraju ustrajne komparacije na kojima novinari zavedeni dezinformacijama inzistiraju.

– Kada se sagledava moj opus od krucijalne je važnosti da se naglasi estetska transformacija koja mi se dogodila 2000. godine, kada su crteži, slike, kolaži i instalacije postali važan dio moje estetike. Kao što sam rekao, nikada mi namjera nije bila prikazivati pojedine elemente kulture nekoga društva poput Diane Arbus, nego otkriti određene aspekte ljudskog stanja baš kao što je to u svojim dramama radio Samuel Beckett. Zato priznajem njegov utjecaj na moju poetiku koju ipak najbolje opisuje kovanica »baleneskna«. To je najpreciznije rečeno, baleneskna estetika – naglašava autor svoj individualni pristup fotografiji i njezinom subjektu bez obzira na utjecaje koji su nužni i neizostavni u radu svakoga umjetnika.

Psihološka putovanja

A na Balllenov rad i način razmišljanja snažno je utjecala i njegova sklonost psihologiji kao i njegova potkovanost na tom području. Često svoje fotografije naziva psihološkim putovanjima, a isto tako često citira i Jungovo snažno vjerovanje u koncept arhetipa.

– Oduvijek sam vjerovao da moje antologijske slike imaju veze s arhetipima ljudskoga uma. Kako bilo, psihologija je vrlo široko i varljivo polje i svi aspekti moga imaginarija od animalne psihologije do frojdovskog razmišljanja mogu se koristiti kako bi se dešifrirale moje slike – tumači Ballen i dodaje da nema određenu formulu na koji način svojom kamerom ulazi u dubinu ljudske svijesti.

– Ne planiram svoje fotografije i nikada ne definiram svoj rad riječima. Moje su slike višeslojne, katkad sadrže i kontradikcije, odnosno oprečna značenja, a takva je i ljudska egzistencija – kaže.

Time Ballen psihološkoj kvalifikaciji svojih radova dodaje i onu egzistencijalnu. S druge strane, Ballen priznaje da je teško povezati fotografije s nekim određenim društvom; njegove su slike krajolici unutarnjeg uma.

– Moj rad se kontinuirano mijenja, nastavljam tragati za novim prostorima. Prostorima koji će meni i mojoj publici iznova otkrivati mjesta za koja nikada nismo vjerovali da postoje – zaključuje Ballen razgovor, ali nikako i svoju umjetničku misiju.