Hrvoje Spudić / Foto Claudia Bošković
Izložba “Slika s konkretnom uputom” sliku stvara na filmskoj traci, na projekcijskoj površini, kod promatrača, a istovremeno se mijenja kroz vrijeme
povezane vijesti
Analogni filmski projektor postao je umjetnički i izvedbeni stroj, a pomalo i skulptura – zagrebački vizualni umjetnik i arhitekt Hrvoje Spudić u Filorammatici je predstavio novu instalaciju zbog koje slika postoji na više razina.
Izložba “Slika s konkretnom uputom” sliku stvara na filmskoj traci, na projekcijskoj površini, kod promatrača, a istovremeno se mijenja kroz vrijeme.
Spudić se i inače bavi istraživanjem analognih uređaja i tehnika, a u ovom radu polazi od ideje, kako je naziva, arheologije medija. S njima eksperimentira, modificira i time otvara prostor novim načinima stvaranja i doživljaja slike i zvuka.
Otvorenju je prethodio razgovor u dvorani Filodrammatice koji je posjetitelje uveo u Spudićev rad i afinitete, ali je bio i svojevrstan uvod u ono što ih očekuje u susjednoj prostoriji. Razgovor je vodila povjesničarka umjetnosti, kustosica i muzeologinja Morana Matković.
Projekti kao programabilni strojevi
Spudić se projektorom kao medijem počeo baviti 2020. godine, čemu je prethodilo otkrivanje svijeta analognog filma i svih pratećih tehnika čiji je život započeo camerom obscurom. Kada je shvatio da osim filma, fotografije i camere obsure postoji i 16-milimetarski film, tada je sve počelo, objašnjava umjetnik.
Središnji tehnički mehanizam izložbe leži u umjetnikovu zahvatu u samu anatomiju analognog medija. Spudić je uzeo dva klasična 16mm filmska projektora te ih preinačio i tehnički modificirao kako bi preuzeo izravnu kontrolu nad parametrima koji su tvornički zaključeni, kao što su brzina kretanja filmske trake, intenzitet svjetlosti te oštrina i fokalna duljina objektiva.
Povezivanjem tako “prepariranih” uređaja s digitalnim naredbama, analogni projektori postali su programabilni strojevi u kojima digitalna uputa uživo upravlja analognom slikom.
Preklapanjem projekcija dvaju filmskih “loopova” vidljivog spektra, sustav stvara neprestano promjenjivu vizualnu kompoziciju varijabilnog kontrasta, boje i treperenja, čime konačna slika prestaje biti unaprijed fiksirani zapis te nastaje u dinamičnom međuprostoru između rada stroja, filmske trake i optičke percepcije promatrača. Oba su projektora međusobno uparena, svjesna jedan drugoga te na svojevrstan način komuniciraju.
U svakom segmentu instalacije
“Mislim da publika nije posve svjesna segmenta da si ti, tvoje istraživanje i tvoje autorstvo, zapravo u svakom segmentu instalacije”, upozorila je Matković i naglasila da su svi elementi instalacije rezultat Spudićevog autorskog rada.
“Da, meni se uvijek čini da, ako se želiš nečime baviti – moraš znati kako to radi i zašto to radi. Od toga krećem”, kaže umjetnik.
Slika koja ovom instalacijom nastaje, s vremenom će se mijenjati, naglašava Matković: “Što duže vrpca bude u projektoru, slika će dobiti nekakve probleme. Naprimjer, prašina će utjecati na nju, ali isto tako, na nju utječe i promatrač.
Dakle, tu instalaciju možemo opisati kao neku vrstu otvorenog projekta”, zaključuje Matković, a Spudić dodaje: “To je instalacija u prostoru u koji uđeš i istražuješ ga kako ti osjećaš da trebaš”.
Instalacija, koja, doduše nenamjerno, malo sliči i na svojevrsnu skulpturu, ima svoj daljnji potencijal i budući život. Umjetnik smatra da se kod svakog rada otvara mnoštvo mogućnosti za nastavak.
Naprimjer, Spudić sanjari o tome da ova dva projektora kontrolira uživo poput živog instrumenta. Je li to realno, zapitala se moderatorica, ali Spudić optimistično odgovara: “Nekad se stvari čine da nisu realne pa postanu realne, a neke nikad ne uspiju. Sve je stvar eksperimenta”, zaključuje.
Uz slobodan ulaz, izložbu je moguće posjetiti do 2. listopada, radnim danima od 11 do 13 i od 17 do 20 sati, te subotom od 17 do 20 sati.
