Materijalizirao sam probleme koji se uporno potiskuju i stavio sam ih pred publiku da o njima dobro razmisli i da ponudi rješenje. Osobno vidim početak rješenja u osvještavanju identiteta, ponovnom zbližavanju ljudi i međusobnom pomaganju, zaobilazeći neučinkovitost institucija
Spoj razigrane ironije i gorke deziluzioniranosti prožima velike skulpture Marina Marinića predstavljene u galeriji zagrebačkog Hrvatskog društva likovnih umjetnika na impozantnoj izložbi »Mi Hrvati/ The final solution«. Postavljajući pitanja o najslabijim karikama hrvatskog tranzicijskog društva, i tražeći rješenja za njih onime čime najbolje zna – kiparstvom – Marinić napučuje prostor »Džamije« rogatim spodobama, kentaurima, oživjelim leševima, samoubojicama, anđelima, zmajevima, ratnicima, svecima…
»Mi Hrvati« zvuči gotovo kao dijagnoza. Konačno rješenje koje Marinić obećava naslovom krije se pak u ciklusu »Križni put« kojim poziva na suosjećajnost, na ljudskost, empatiju – sve ono od čega su tako spremno odustale institucije kojima se uzaludno utječemo.
Intrigantnost vaše izložbe u HDLU-u započinje već s njezinim naslovom. Možete li ga objasniti; koje je »konačno rješenje« za »nas Hrvate« i postoji li ono uopće? – Ja sam kipar i moj je medij kiparstvo. Kad želim nešto glasno reći, materijaliziram misao. Tako sam nastojao materijalizirati svoja promišljanja i razgovore s prijateljima o problemima u Hrvatskoj i u ostatku današnjeg, globaliziranog svijeta. Mislim da, kad je materijaliziran, problem ne nestaje kao »yesterday’s news«, zastarjele novosti. Skulptura je trajna, i ako je načinjena sa strašću, teško ju je zaobići i ona uvijek ponovo privlači pozornost.
Bolno buđenje
Ja sam materijalizirao probleme koji se uporno potiskuju i stavio sam ih pred publiku da o njima dobro razmisli i da ponudi rješenje. Osobno vidim početak rješenja u osvještavanju identiteta, ponovnom zbližavanju ljudi i međusobnom pomaganju, zaobilazeći neučinkovitost institucija.
Vaš pristup skulpturama ne bi se mogao nazvati skromnim, barem što se tiče dimenzija. Odašilje li njihova grandioznost neku određenu poruku? – Dimenzije skulpture ne bi trebale imati nikakve veze s kvalitetom, ali mislim da monumentalnost djeluje na osobu koja stane pred skulpturu. Velikim skulpturama i građevinama mnoge su kulture i nacije pokazivale svoju snagu, moć i dugovječnost. Mislim da bi hrvatska nacija trebala veličati sve dobro i moćno što imamo, na razne načine pa i skulpturom, i tako steći više poštovanja prema sebi. Svatko se za poštovanje drugih treba izboriti prvo poštujući samog sebe. Trebamo osvijestiti što imamo, što smo postigli, što hoćemo, što smo kadri postići, što moramo čuvati. Moje skulpture govore o tome.
Tko su mitski primjerci »nas Hrvata« koji su Vas inspirirali? U liku ratnika iz rada »Svetac i ratnik« prepoznaje se Ante Gotovina, ali tko je, na primjer, samoubojica na postolju okružen divovskim anđelima-izbacivačima? Ili onaj oživjeli leš u mrtvačnici? – Oko skulpture naziva »Zašto sebe?« postavio sam snažne anđele čuvare kako bi se dalje brinuli o duši čovjeka koji se nesebično borio za slobodu Lijepe naše, a kad se više nije mogao boriti, ostao je sam i bolestan. Institucije koje su mu trebale pomoći, jer to je razlog njihovog postojanja, a ne obratno, nisu ispunile svoju zadaću, ali moje pitanje odnosi se na alternativu, to jest na ono što se može i treba učiniti tomu unatoč. Frustracije ne trebaju i ne smiju rezultirati agresijom.
Križni put
Oživjeli leš, to jest »Buđenje Hrvatske« jedna je vrlo optimistična skulptura, iako se možda takvom ne doima. Ja znam da ćemo se uskoro probuditi iz melankolije i rezigniranosti. To će buđenje biti bolno i opet ćemo biti na početku, ali alternative nema. Što se mora, užasno je teško, ali nužno.
U opisu izložbe ovi se radovi tumače kao kritika disfunkcionalnosti institucija u hrvatskom društvu. – Da, to je točan opis. Mnoge institucije zaboravile su tko postoji zbog koga i postale same sebi svrhom.
Iako su skulpture velikih dimenzija vizualno dojmljivije, čini mi se da ste najizravnije ušli u dijalog s dubokim civilizacijskim problemima upravo kroz one manje skulpture okupljene u ciklusu »Križni put«, u kojemu je naglašeno ponašanje »sporednih likova« u Isusovoj muci. Smatrate li taj segment nosivim dijelom izložbe – i zašto? – Križni put je tema koja je obrađivana na milijune načina. Ja sam ga stavio u kontekst sadašnjeg, globalizacijom opterećenog svijeta, u kojem vlada opća nezainteresiranost za ljudsku patnju. Institucije otimaju i gomilaju, ne dopuštajući prirodnu i pravednu raspodjelu prirodnih i materijalnih dobara, a na osobnoj razini ljudi čine slične stvari, otuđujući se jedni od drugih i iskorištavajući jedni druge. U mojoj verziji Križnog puta Isus nosi svoj nametnuti križ, prolazeći uz svoje bližnje i uz institucije, koji mu sve više otežavaju teret. Ukazivanje na ono što treba mijenjati, inicijativu i odricanje gledaju u kontekstu vlastite koristi i zabave. Ovo se može preslikati na mnoge druge sfere naše civilizacije. Nositeljima se ne pomaže, već ih se dodatno opterećuje.
Rad odmara
Nepokolebljivo ste odani figurativnom kiparstvu koje je donedavno bilo predmet svojevrsnog zazora na domaćoj likovnoj sceni. U posljednje vrijeme ipak apstrakcija ustupa mjesto figurativnome, i u kiparstvu, i pogotovo u slikarstvu. Imate li kakvo objašnjenje za ovu »smjenu trendova«? – Što je situacija zamršenija i mutnija, to ljudima treba jasnija slika. Ja takve slike nudim uvijek, beskompromisno.
U kulturnoj javnosti doživljavaju vas kao radoholičara koji u svome ateljeu nema ni stolac da ga ne bi pozivali na stanke. Kako izgleda vaš proces stvaranja? U kakvim su uvjetima i koliko dugo nastajali ovi radovi? – Ne doživljavam sebe kao radoholičara. Volim stvarati i rad me odmara. Dok stvaram, nisam potpuno svjestan događaja oko sebe. Skulpture kao da iskaču iz mene. Volim se okružiti svojim radom. U ovaj projekt uložio sam više od godine i pol svojega života. U tom razdoblju sam, osim ove izložbe, napravio još nekoliko bitnih skulptura, kao što su Raspelo u Rogotinu, »Vilok« i »Posejdon« u Lokvama, te još nekoliko privatnih građevinskih pothvata. Skulpture za ovu izložbu načinio sam u dvorištu svojeg prijatelja Nina, jer prostor u kojemu inače radim nije dovoljno velik. Uvjeti pod kojima su radovi nastajali bili su potpuno prirodni. Kad je sjalo sunce, bilo mi je vruće, kad je padala kiša, bio sam mokar, a kad je padao snijeg, bilo mi je hladno. Jedina konstanta bila je prašina.
Kata Mijatović, hrvatska predstavnica na 55. venecijanskom bijenalu, navodeći u intervjuu na Arteistu probleme s kojima se susreću umjetnici u Hrvatskoj, rekla je da svoj honorar dobiju svi, od tekstopisca i kustosa do čuvara izložbe, a autor samo – ako mu se posreći. Posreći li se Vama svaki put? Kako vidite odnos društva prema »proizvođačima umjetnosti«? – Potpuno se slažem s izjavom gospođe Mijatović. Besmisleno je da se autoru treba »posrećiti« remuneracija – osobito stoga što u procesu koji prethodi izlaganju, to jest izvedbi, nema niti poticaja, niti potpore – ali je, po mojemu iskustvu, obično tako. Odnos današnjega društva prema stvaranju umjetnosti teško je opisati jer se često čini da ga jedva i ima. Danas rijetki mediji – na koje se većina ljudi oslanja kao na glavnog vodiča i glavni izvor informacija – uopće prepoznaju kulturu i umjetnost kao kategorije. Osim toga, ponekad se čini da se više vrednuje kritika nego kreacija.
