U British Museumu postavljena je izložba »Hokusai: The Great Picture Book of Everything«, na kojoj su predstavljena 103 crteža koji su više od 70 godina bili smatrani izgubljenima. Japanski slikar Hokusai napravio ih je između 1820. i 1840. godine za ilustriranu enciklopediju, koja iz nepoznatih razloga nikad nije objavljena.

»Izgubljeni« crteži posljednji su put bili javno viđeni 1948. godine, na jednoj dražbi, te su se ponovo pojavili 2019. u Parizu. British Museum, koji ima neke od najvećih zbirki toga slikara izvan njegove domovine, ističe da su kupljeni crteži osobito vrijedni jer su nastali u razdoblju kada Hokusai više nije mnogo stvarao i proživljavao je niz životnih drama.

Na tim crtežima majstor je slikao životinje, cvijeće, prizore iz povijesti i vjerskog života, mitološke ili književne likove, ukratko sadržaj koji, kako ističu u British Museumu, ne nalazimo ni u jednom prijašnjem Hokusaijevom djelu.

Zanimljivost vezana za ovu izložbu je što s njom British Museum ulazi u svijet NFT-a (Non-fungible token), s idejom digitalnih razglednica Hokusaijevih djela. U partnerstvu s novom platformom La Collection, namjera je inspirirati sljedeću generaciju kolekcionara umjetnina. Kako objašnjavaju u La Collectionu, ova je platforma rođena iz dviju strasti – umjetnosti i tehnologije.

Ovim povodom izrazili su nadu da će partnerstvo NFT-a s British Museumom rezultirati stvaranjem nove publike koja nikad nije posjetila muzej. Ovaj napor bi, kako kažu, trebao demokratizirati umjetnost i učiniti je pristupačnijom mlađoj, međunarodnoj publici.

U British Museumu slažu se s ovom inicijativom, rekavši da je važno da se muzej prilagodi novim tržištima i pronađe nove načine dopiranja do ljudi do kojih tradicionalni kanali ne mogu doći.

Hokusai Katsushika (1760. – 1849.) slikar je i drvorezac, jedan od najznačajnijih japanskih umjetnika. Rođen je u obitelji obrtnika u okrugu Katsushika (Edo). Vjeruje se da mu je otac izrađivač zrcala Ise Nakajima, koji je izrađivao ogledala za šoguna.

Otac ga nikad nije smatrao nasljednikom, zbog čega je moguće da mu je mati bila priležnica. S tri godine bio je posvojen. U dobi od osamnaest godina, nakon što je imao iskustva kao drvorezac, započeo je raditi u radionici Katsukawe Shunsha. Godine 1779. objavio je svoje prve radove, a 1785. morao je napustiti radionicu jer nije slijedio umjetničke principe njegova majstora.

Iako se Hokusai povezivao s različitim japanskim umjetničkim stilovima (poput ukiyo-e), ostao je stilski neovisan. Dio svog života živio je u teškom siromaštvu pa je, i nakon što je sa svojim umjetničkim ostvarenjima mogao zarađivati novac, živio siromašno i opisao se na kraju svog života ponosno kao zemljoradnik.

Hokusai se tijekom cijelog života posvetio proširivanju svog umjetničkog izraza. Na samrtnoj postelji navodno je rekao: »Da mi je nebo poklonilo još pet života, bio bih veliki slikar«.

Tradicionalno japansko slikarstvo ukiyo-e obogatio je naturalizmom. Radio je pejsaže, realistične kompozicije, predloške za višebojne drvoreze i ilustracije za knjige.

Remek-djelom se smatraju njegovi »Slučajni crteži u 15 svezaka« (Hokusai manga, 1814. – 1878.), svojevrsna enciklopedija japanskoga načina života, a njegovi višebojni drvorezi, koji su u drugoj polovici 19. stoljeća doprli u Europu, utjecali su na francuske impresioniste.

Kako u tekstu za Novu Akropolu piše Dunja Rosić, Hokusai u svom dugom životnom vijeku nije slikao isključivo ukiyo-e slike, već je bio odličan i u drugim tehnikama (Rimpa stil, kinesko slikanje, a isprobavao je i tehnike zapadnog slikarstva i perspektive).

Njegove ukiyo-e slike su bile pretežno pejsažnog tipa. Najpoznatija serija slika koju je izradio nosi naziv »Trideset i šest pogleda na planinu Fuji«, gdje je prikazao planinu Fuji iz različitih kutova i u raznim okolnostima. Na ovoj seriji radio je sedam godina.

Najpoznatija slika iz te serije je »Veliki val kod Kanagawe«. O uspješnosti serije govori to da je originalna serija od trideset i šest slika nakon produkcije proširena za još deset slika. Uskoro je ponovljena i serija pod nazivom »Stotinu pogleda na planinu Fuji«.

Druge poznate serije su »Putovanje vodopadima pokrajina« te »Neobični pogledi na poznate mostove pokrajina«.

Glavna karakteristika njegova života su brojne promjene. Selio se mnogo puta, a često je mijenjao i svoje umjetničko ime, što je pratilo promjene u njegovu životu te načinu i stilu slikanja.

Upravo je on zaslužan da u vrijeme kad su najpopularnije bile slike kurtizana i kabuki glumaca, nastane novi žanr – pejsažno slikarstvo (fukeiga) – u kojem će se ostvariti najljepša djela ukiyo-ea. U razdoblju od 16. do 19. stoljeća razvio se oblik slikarstva jedinstven za Japan kao što je kabuki ili no, ikebana ili haiku, a to su drvorezi u boji poznatiji kao ukiyo-e.

Ovo slikarstvo razvilo se u razdoblju Edo (1603. – 1867.), kad je Japan bio potpuno izoliran od ostatka svijeta. To je vrijeme mira, ali i vrijeme političkog terora, kad se naglo razvija i jača građanski stalež, a ljudi se okreću užicima.

– Dotadašnje umjetničke slike posjedovao je relativno mali broj ljudi i institucija jer su bile preskupe. Ukrašavale su domove plemića i ratni­ka, te bile pohranjene u hramovima.

Ukiyo-e slike su bile pristupačne mnogo širem krugu građanstva jer su se proizvodile u tehnici drvoreza u boji, zahvaljujući kojoj se od istih ploča moglo otisnuti više desetaka ili stotinu otisaka po pristupačnoj cijeni.

Naziv ukiyo-e u prijevodu bi približno značio »slike iz prolaznog svijeta«, od uki – prolazan, yo – svijet i e – slika. Tematika i inspiracija više se nisu tražile u herojskim bitkama prošlosti, ni u popularnim književnim djelima, u religiji ili prirodi, već u zbivanjima iz svakodnevnog života.

Ukiyo-e slikama zapravo se pokušava uhvatiti prolazan trenutak. Teme postaju užici gradskog života – slike lijepih žena, gejši, slike s erotskom tematikom, te razne teme vezane za kazališni život, portreti poznatih kabuki glumaca, ljudi iz naroda, sumo boraca, a kasnije na samom vrhuncu i pejsažne slike, piše Rosić.

Tijekom 70-ak godina rada Hokusai je stvorio 1.000 slika i ilustrirao oko 500 knjiga. Njegova djela karakteriziraju virtuozni potezi kista, lapidarni plošni kolorit i profinjeni osjećaj za pokret.

Vječito je tragao za novim oblicima izražavanja, oslobođen od ustaljenih tradicija. Njegova djela često su prožeta humorom, a njegovi su radovi povezani sa životom jer je njegovo stvaralaštvo crpilo nadahnuće iz onoga što ga je okruživalo.