Producentica

Dijana Cetina Mlađenović: ‘Nitko ne može sa sigurnoću tvrditi da devedesetih u Puli nije bilo ksenofobije’

Duška Palibrk

SNIMIO DUSKO MARUSIC CICI

SNIMIO DUSKO MARUSIC CICI

Oba filma veoma usko i precizno tematiziraju Pulu i pulske teme, i mišljenja sam da su oba filma zapravo buduća fina kulturna i antropološka baština ovog grada. Danas su neka vrsta ogledala, koja uz svu slobodu autorske interpretacije, autentično svjedoče o pulskoj nedavnoj prošlosti i nama samima. A ako ih uspijemo sačuvati, za 300, 400 godina bit će to filmska arheologija, kazuje Dijana Cetina Mlađenović



U njezinoj branši, kaže, vole razlikovati producenta i kreativnog producenta. Producent prikuplja financijska sredstva i koordinira cijelim procesom nastajanja filma, delegira posao određenim autorima i suradnicima i privodi projekt kraju. Kreativni producent je, pak, kompleksnija priča, on zapravo generira cijeli projekt, recimo prepoznaje u nekom književnom djelu potencijal za ekranizaciju, otkupljuje prava, riskira vlastita financijska sredstva, bira redatelja, scenarista koji će to književno djelo pretvoriti u scenarij, dakle od začetka ideje do konačne realizacije, pa do plasmana i distribucije, sve je to u rukama kreativnog producenta. Distribuciju također drže pod okom, iako je to posao profesionalaca, distribucijskih tvrtki i »sales agenata«, ali se producenta i tu uvijek konzultira. Ništa se ne može raditi izvan njegove kontrole i odluke.


Pojašnjava nam to Dijana Cetina Mlađenović, producentica dvaju od triju »pulskih« filmova na netom završenom 70. pulskom filmskom festivalu: »Hotela Pule«, igranog filma redatelja Andreja Korovljeva, kojim su otvorene ovoljetne filmske večeri u Areni i »Broda«, dokumentarnog filma Elvisa Lenića posvećenog propasti pulskog diva, brodogradilišta Uljanik, koji je zatvorio Festival. Oba dugometražni filmovi, oba pulske teme, oba režisera Puljani. Pored njih, i mnogi drugi autori, suradnici, svjedoci, više od 400 statista također su Puljani. I producentica je Puljanka, štoviše, u »Hotelu Pula« kreativna je producentica. Od nje je krenula ideja o ekranizaciji romana Vladimira Stojsavljevićeva Vakija.


Fascinacija Pulom


– Pročitala sam Vakijevu knjigu, kojeg i osobno poznajem. Poznati su mi motivi po kojima je nastala knjiga, neka stvarna Luna i njena majka Franka. Razgovarala sam s Vakijem o njegovoj fascinaciji Pulom. Zanimljive su to opservacije. Lik Mahira je Vaki posve kreirao, ali vjerojatno kroz sve autentične sudbine i strahote rata u Bosni. Iako u filmu Mahir ostaje donekle misteriozna figura, u knjizi točno znamo što se dogodilo s njim. Neću otkrivati. Njegova nesreća toliko je teška i brutalna da bi filmski prikaz vjerojatno iskakao iz uvjerljivosti. Filmski jezik često nije u stanju prikazati životni horor, kazuje Dijana.





Scenarist filma je Ivan Turković Krnjak, mlad, talentiran pisac iz Zagreba, s kojim je već surađivala na dugometražnom omnibusu »Duboki rezovi«. Roman »Pula« kao predložak za scenarij prije toga je ponudila Jasni Žmak, afirmiranoj dramaturginji, budući da je iz Pule, a i Unina je generacija. Jasna je vrlo ambiciozno i strastveno prionula poslu, kaže producentica, ali se zbog svojih obaveza nije mogla dovoljno dugo tome posvetiti pa je suradnja prekinuta.


– Scenarij nije posao prve verzije, odnosno jedne ruke, to je posao 20 i više ruku. I danas kada gledam film i vidim do koje razine je došao scenarij, vidim da je tu moglo biti još posla, kaže.


Pravila Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) diktiraju ritam prijave u najranijoj fazi scenarija, od prvotne ideje koja se predaje u formi sinopsisa i scenoslijeda. Onda se radi prva ruka, druga ruka, pa prijava na razvoj projekta, što podrazumijeva da već imaš redatelja, vrlo ozbiljnog producenta i vrlo jasnu strategiju financiranja. Potom treba pohoditi scenarističke radionice, radionice o strategiji financiranja i koprodukcija, što su Korovljev i Mlađenović sve prošli. I na kraju dolazi završna faza, prijava za produkciju i dobivanje novca za proizvodnju. Cijeli taj proces traje minimalno tri-četiri godine, uz puno neizvjesnosti što iziskuje još više ustrajnosti i samopuzdanja, ističe producentica.


Kulturna baština


– Oba filma veoma usko i precizno tematiziraju Pulu i pulske teme, i mišljenja sam da su oba filma zapravo buduća fina kulturna i antropološka baština ovog grada. Danas su neka vrsta ogledala, koja uz svu slobodu autorske interpretacije, autentično svjedoče o pulskoj nedavnoj prošlosti i nama samima. A ako ih uspijemo sačuvati, u nekoj narednoj budućnosti za 300, 400 godina bit će to filmska arheologija kojom će se rekonstruirati naša civilizacija sa svim njenim lomovima, poskliznućima i dosezima, kazuje Dijana.


»Hotel Pula« bavi se ratom i poraćem, koje i dan-danas i transgeneracijski, vrlo traumatski, nažalost, još živimo.


– Film se bavi tim vremenom, ali iz nekog drugog očišta. Budući da je Pula bila izmještena iz direktnih ratnih djelovanja, grad je tu prikazan kroz lažnu uljuljkanost i hinjenost nekog normalnog života. Mislilo se da nas se rat ne tiče, da se događa negdje drugdje. Tih godina, ‘91. i ‘92. kada rat bjesni po Hrvatskoj, a poslije i Bosni, mi smo svi bili na plažama, lišeni turističke vreve i mislili kako život normalno teče i da smo sačuvani od tog horora. Naravno da ništa nije bilo normalno i da se nismo sačuvali. Sve te strahote i patologije itekako su se prelamale na cijelu našu svakodnevicu, mogućnosti i izbore. Sav taj novi i strašni emotivni, mentalni, politički i svjetonazorski moment koji nas je sve zatekao pa obilježio, doveo nam je u pitanje mnogo toga, od egzistencije, životnih izbora, osjećaja sigurnosti, planiranih budućnosti i osobnih svjetonazora, ističe Dijana.


Drago joj je da su napravili film o Puli tog vremena, okrenuli ogledalo prema sebi, kaže, da vide kako su se nosili s tim ratom, kako se i danas nose s vlastitim i tuđim traumama. Neki zamjeraju filmu da je prikazao Pulu kao ksenofobnu, posebno u sceni kada nekoliko domaćih likova pretuku bosanskog izbjeglicu Mahira.


– Pokrao je svog poslodavca, to mu je prvi krimen. Naš filmski junak nije primarno napadnut radi toga što je Bosanac, ali je vrlo moguće da je brutalnost bila snažnija baš zbog toga što je Bosanac. Nitko ne može sa sigurnošću tvrditi da ksenofobije u Puli 90-ih nije bilo. Pa ja sam je osjetila na svojoj koži. I nitko ne može reći je li netko Bosancu na cesti vikao »balijo«. Gdje ćeš veće ksenofobije od deložacije Srba, od činjenice da je pulsko i istarsko pravosuđe ostalo potpuno osakaćeno izbacivanjem kadrova koji su imali pravoslavno prezime, od činjenice da su mnogi, zbog većih ili manjih pritisaka, objektivnih ili subjektivnih strahova, morali napuštati svoje stanove ili radna mjesta, od silnih telefonskih prijetnji koje su ljudi trpjeli samo zbog etničke pripadnosti… Nemojmo zaboraviti i strašan zločin koji se odigrao 1991. u Umagu kada su ondašnji policajci nemilosrdno i mučki likvidirali umaškog ugostitelja Srbislava Petrova. I Istra ima svoj slučaj Zec, navodi Dijana.


Trpe i brontulaju


Možda je točno, kaže, da prema Bošnjacima koji su došli ‘93., ‘94. i ‘95. nije bilo takve direktne mržnje, ali podsjeća da Istra od pamtivijeka ima termin »furešti«. Nije to termin dobrodošlice, to je termin označavanja, stavljanja na marginu, navodi Dijana.


Poznata je dilema jesu li Istrani tolerantni ili samo ravnodušni, jer prvo podrazumijeva prihvaćanje drugih i drugačijih na temelju informiranog i osviještenog misaonog procesa, stava, mišljenja.


– Ako govorimo o toleranciji u smislu trpljenja, onda su Istrijani jako tolerantni. Činjenica je da Istrijani nemaju agresivan kod i agresivan nerv, trpe, ali rogobore, brontulaju. I kod njih osjećaš distancu, zid, pogrdu, ona će se izreći u sebi, u bradu, neće se reći u lice. Ali je i činjenica da Istrijani s vremenom popuste, opuste se i mogu prigrliti i tog furešta. To što je Andrej odlučio da ksenofobija bude jako naglašena u filmu, to nije slučajno. Taj naglasak nosi upozorenje, aktivira savjest, donosi poruku, smatra producentica.


Kritičare bi upitala zašto im to smeta, zašto ih vrijeđa, je li itko od njih tih 90-ih upoznao ili doveo u kuću na ručak ili na kavu izbjeglicu iz Hotela Pula.


– Svi smo se držali podalje, bili smo mi i bili su oni. I to jako puno govori o nama. I itekako govori o našem odnosu prema došljacima. Govori i dan-danas. I u filmu svjedočimo različitim razinama odnosa prema izbjeglicama. Unina majka donira im odjeću, doduše od muža koji ju je napustio, neki će reći, lišavajući se osobne frustracije bračnog neuspjeha, ali mogla ju je i zapaliti. U sceni rođendanske proslave uz more, generacija tinejdžera i adolescenata, neću reći posve, ali je znatno rasterećenija što se tiče razlika po etničkim i vjerskim pripadnostima, ne prigrljuju nacionalizam koji im se nameće, ističe Dijana.


Za svoj drugi produkcijski film, Lenićev dugometražni dokumentarac »Brod«, kaže da je prikaz brodogradilišta Uljanik od socijalizma do danas.


– Svjedočenja bivših radnika govore o najprogresivnijem vremenu Uljanika, u ekonomskom, ali i duhovnom smislu. Svjedoci vremena govore da se prosperitet na ekonomskoj razini prelamao i na njihovu obiteljsku, emotivnu i duhovnu razinu: to su bile sretne obitelji, kolektivi koji su bez problema išli na skijanje, kupovali, dobivali stanove, gradili kuće povoljnim kreditima, zapravo imali jedan vrlo siguran, lagodan, skoro hedonistički život. Taj film je i studija ljudske psiho(pato)logije, kako se ljudi, i osobno i kao neka vrst plemena, odnose prema onome što stvaraju. Misle li samo na sebe i na danas, ili razmišljaju i o budućim generacijama. Na tom smo pitanju, čini mi se, potpuno podbacili. O tome govore i svjedočanstva bivših radnika Uljanika, kako je socijalizam začeo princip sitnog, ali kontinuiranog potkradanja, ali nije mogao razviti takav enorman grabež gdje su rukovodeće garniture preko noći stjecale bogatstva veličine obitelji višedesetljetnih industrijalaca, a radnicima su doslovno i simbolički uništavani životi, zdravlje, egzistencija i dostojanstvo. Socijalistički sustav, uz sve devijacije, ipak je utemeljen na principima jednakosti i humanosti i koliko-tolikoj ravnopravnosti ljudi. Ekonomski temelj nove hrvatske države je zapravo nastao na pljački i grabežu. Takav sustav uvijek i nanovo iznjedri predstavnike koji funkcioniraju samo po principu pohlepe i osobnog bogaćenja. I poput menadžera Uljanika, ne prezaju da za taj cilj unište nešto što je građeno 160 godina prije njih. I othranilo je generacije obitelji, ističe Dijana.


Pulski Černobil


Uljanik naziva pulskim Černobilom, kataklizmom koja je nastala uslijed nestručnog i kriminalnog rukovođenja, izostanka bilo kakve tehnološke nadgradnje, političke neodgovornosti i nehumanog žrtvovanja radnika. Elvisov redateljski postupak temelji se na svjedočenju radnika, kroz prizore napuštenih hala i hrpe zahrđalih brodskih ostataka, bez njihovih lica ispred kamere. To izostavljanje ljudi, u smislu sadašnjosti i budućnosti, emotivan je i upečatljiv prikaz dehumanizacije Uljanika, tumači producentica.


S Elvisom Lenićem surađuje jako dugo, jako se dobro poznaju, imaju veliko povjerenje jedno u drugoga i jako često razmjenjuju ideje, kaže.


– Elvis je vrlo ozbiljan dokumentarist, bavi se temama koje poznaje, i sam je bio djelatnik Uljanika, njegov otac također, članovi obitelji, prijatelji, susjedi. U svojim filmovima bavi se onim što poznaje kroz vlastitu kožu, zavičajem, autentičnim slikama i ljudima Istre, i to oblikuje filmskim jezikom i postupcima koji nadilaze uobičajeno i predvidljivo, smatra Dijana.


Istra danas i 90-ih nije ista, tada vrlo progresivna, s Francijem na čelu, prvim međunarodnim filmskim festivalom koji je u Oprtlju organizirao Igor Galo, pa Motovun Film Festival, pa prvi poslijeratni pomirbeni susret intelektualaca iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Puli s nastupom prvog rockera sa zaraćene strane, Ramba Amadeusa, upravo u nekadašnjem Kinu Beograd… Istra je tada bila slobodni teritorij u odnosu na ostale zemlje bivše Jugoslavije. Na to nam Dijana otkriva da zadnjih godinu i pol radi na svom autorskom projektu, režira dokumentarni film »Kosti u mikseru«, koji bi najesen trebao u montažu.


Slobodniji 90-ih


– Bavim se tjednikom Feral Tribune kroz jedan vrlo značajan moment u njihovom skoro 25-godišnjem životu, kada je 1996. Franjo Tuđman podigao kaznenu prijavu protiv Marinka Čulića i Viktora Ivančića zbog kaznenih djela uvrede i klevete. Feralovci, Čulić kroz vrlo ozbiljnu kolumnu, a Ivančić kao glavni urednik jakom satirom na duplerici, kritizirali su Tuđmanovu ideju o velikoj, nacionalnoj pomirbi i zajedničkoj grobnici partizana i ustaša, koja se trebala izgraditi, ni manje ni više nego u Jasenovcu. Radim dokumentarac koji spaja moje dvije profesije, pravničku i filmsku. Kako imam iskustvo rada u Državnom odvjetništvu u Puli, zanimljivo mi je kroz filmski jezik analizirati i predstaviti ovakav kazneni progon i cijeli sudski slučaj, otkriva nam Dijana i vraća se našem pitanju.


Kada je radila prve intervjue za dokumentarac, zajedno s Borisom Pavelićem, autorom knjige o Feralu »Smijeh slobode« i važnim suradnikom na ovom projektu, feralovce su pitali kada je, u smislu osjećaja slobode, bilo gore u Hrvatskoj, 90-ih ili sada. Predrag Lucić, koji je tada bio u punoj snazi, bolest nije bila ni u najgorim snovima, odgovorio je – sada je puno gore. Rat je najgora varijanta i sve ispred tebe je bolje, idealnije, ljepše. Doživjeli smo tu budućnost I shvatili da nema dalje i bolje, da je ona potpuno ograničena, zatvorena. Zbog toga je sada gore, jer nam je u ratu pogled prema naprijed bio otvoreniji, horizont je bio puno širi i dalji nego što je sada, rekao je Lucić. I to je točno, kaže Dijana.


Rodni grad imponira i guši


Pitamo Dijanu Mlađenović je li i ona fascinirana Pulom, kao što kaže za svoje najbliže suradnike na filmu?


– S rodnim gradom ti je kao s familijom, negdje ti imponira, stvara ti identitet i sentiment, a negdje te guši pa imaš potrebu za distancom. Pula sa svojom prošlošću, svojom raznolikošću, a time i potencijalima, naravno da me posve fascinira, ali osjećam da to može biti puno bolje, konstruktivnije, otvorenije, progresivnije. Svaki put se duboko frustriram i žalostim kada vidim da nas neke pojavnosti izmještaju, osiromašuju, unazađuju od naslijeđenih, stečenih i novostvorenih potencijala. Taj spoj industrijskog, mediteranskog, turističkog, antifašističkog, multikulturalnog grada u smislu spoja jezika, kultura i etnosa, privilegirani je potencijal, da se onda ne može i ne smije dogoditi da se bilo kome, na primjer, zabranjuje koncert. Jednostavno ne. Negdje smo svi zajedno podbacili. Ali naravno, svatko od nas nosi drugačiju težinu tog podbačaja zbog različitog stupnja odgovornosti. Politička odgovornost je najveća, jer raspolaže pozicijom moći. Građanska odgovornost dolazi odmah iza nje, jer afirmira ili dekonstituira tu moć, kaže Dijana.


Pula, Motovun, Brač…


Film »Hotel Pula« već punom parom prijavljuju na festivale. Na Puli je bilo nekoliko selektora filmskih festivala, među njima i jedan selektor festivala A kategorije, i producentica se nada da će njihov film polučiti neki interes. Distribucija »Hotela Pule« je na neki način već počela – 23. srpnja je prikazan na Motovun Film Festivalu, a 9. kolovoza otvara Brač Film Festival. Nastojat će uhvatiti i ljetne pozornice Kina Mediteran, a s krajem ljeta, 31. kolovoza, trebala bi krenuti prava kinodistribucija u CineStaru i drugim kinima.