Nakon jednog njegovog koncerta, mlada dama koja se tamo obrela da bi zadovoljila gospođu majku, komentirala je – vauu, što je zgodan, a i ta klasika bila je čisto probavljiva. Damjan Bučić, dvadesetsedmogodišnji Riječanin sa zvanjem akademskog glazbenika gitarista, profesora gitare i magistra glazbe do ovog razgovora nije znao za spomenutu zgodu, pa samim tim ni to da je ni ne sluteći te riječke koncertne večeri postigao veliki korak u nakani da približi klasiku mladima. S istim ciljem i s istomišljenicima dio je projekta nazvanog »Sve ostalo je glazba« što je i povod ovom razgovoru. E, da – ni to što izgleda nije odmoglo. 

  – Ideja ovog glazbeno scenskog kolaža je »razbijanje« stereotipa o klasičnoj glazbi kao privilegiji uskog kruga konzumenata, svedenog gotovo na razinu elitizma. »Oživljavanjem« velikana klasične glazbe (Mozarta, Bacha, Scarlattija i Weissa), smještajući ih u kontekst sadašnjeg vremena, te promjenom uvriježene koncepcije jednog solističkog koncerta, pokušali smo slaganjem ovog kolaža izgraditi most između povijesti i sadašnjosti, izvođača i publike, te tako još jednom potvrditi svevremenost klasične glazbe, kao i otvorenost prema svima koji ju žele čuti. Pilot projekt »Sve ostalo je glazba« je izveden u Palači Sponza u Dubrovniku u suradnji s dubrovačkom pijanisticom Ivanom Jelača i redateljicom Franom Marijom Vranković, koja je istovremeno bila i glumica u projektu, izgovorio je Damjan u dahu. 

 Hvala tata

No, dobro, to je ono što je danas ili sutra, ali kako je sve počelo, kad je počelo i zašto je uopće počelo. 

  – Kao vjerojatno svaki klinac, maštao sam o tome da budem gitarist u nekom velikom rock bendu, pa sam u namjeri da ostvarim taj cilj, odlučio upisati glazbenu školu. No, moji su se snovi skoro urušili kada mi je teta u školskoj administraciji rekli da sam prestar da bih započeo svirati gitaru i da biram neki drugi instrument. Radi toga se, valjda, administracija i ja još uvijek ne možemo pomiriti. No, dakle, razočaran tim saznanjem, već na odlasku iz škole na hodniku, otac, u pokušaju da učini sve da ispuni sinovljevu želju, zaustavio je jednog profesora da ga pita postoji li bilo kakva mogućnost da sin ipak upiše gitaru. Sasvim slučajno, taj profesor je bio moj budući profesor gitare Antonio Mrčela koji me je odlučio primiti u klasu i ne sluteći da će tako dijelom odrediti moj životni put, prisjeća se početaka Damjan i dodaje kako je s profesorom Mrčelom danas, kako kaže – mogu slobodno reći, prijatelj. 

  Ono što smo mi isto tako slobodno pitali bilo je – ej, krenuo si u svijet glazbe želeći biti gitaristička rock zvijezda pred čijim umijećem na koljena padaju ne pojedinci već mase, kojemu o vratu gitare vise grudnjaci različitih veličina, koji nakon koncerta samo pokaže prstom i o vrat mu se objesi pokazana, pardon pokazane, a završio kao dečko koji klasiku pokušava približiti široj populaciji. Gdje se, kad se, kako se i zašto se dogodila ta »skretnica«. 

Razumijem ali ne bih

Aha, Requiem… Ni prvi ni zadnji koji se »navukao«, komentiramo i spominjemo Mrvicu i »Cellose«, odnosno »klasičare« koji su klasiku odlučili masama servirati na masi iz prve razumljiv način ili pak obrnuto – ono što se masi sviđa odlučili odsvirati na svoj način. Što Damjan o tome misli i vidi li se u nekoj od spomenutih opcija? 

Eh, Graz…

A kako se Damjan obreo u Grazu, zašto i kako je tamo dospio, i kako se dečko s mora i koji obožava more snalazi tamo gdje ga nema? 

  – Tamo mi je OK, nikad dosadno, uvijek nešto novo. A kako i zašto… Pa, nakon završene akademije u Zagrebu osjetio sam potrebu da nastavim usavršavanje, te sam na različitim masterclassevima tražio profesora koji bi odgovarao onom što tražim. Tako sam u Cividaleu upoznao svog sadašnjeg mentora Paola Pegorara. Imao sam s njim tri individualna sata tijekom kojih me je impresionirao kao gitarist, muzičar i pedagog. Vjerujem da je cilj svakog studenta da nađe mentora s čijeg će svakog predavanja izaći bolji. To sam ja pronašao u profesoru Pegoraru. Zbog tog dobro odrađenog masterclassa, primljen sam bez potrebe polaganja, inače obveznog prijemnog ispita, u njegovu klasu na gitarističku Akademiju F. Tarrega u Pordenoneu. Nakon godine dana studija, mentor dobiva profesuru Kunstuniversitat Graz, pa sam tako i ja, položivši prijemni ispit, nastavio studij s njim u Grazu. A što se samog studija u Austriji tiče, sve je na jednoj visokoj razini. Na akademiji predaje niz izvrsnih, svjetski priznatih profesora različitih instrumenata, čija predavanja se slobodno mogu doći poslušati, što mislim da je vrlo bitno za razvoj svakog glazbenika. 

  Lako za glazbu, tu je Damjan »doma«, nas je zanimala konverzacija, odnosno je li i tamo globalizacija engleski jezik nametnula kao »nulti jezik« svake komunikacije. 

  – A ne. Predavanja su na njemačkom, tako da sam imao obvezu u jednom semestru položiti B 2 stupanj njemačkog jezika. Sve je to neka stepenica u odrastanju. Odlaskom u inozemstvo, osim fizičkog prijelaza granice, prijeđeš i neke granice koje su u tvojoj glavi. Kao prvo, u Grazu dnevno komuniciram na tri jezika. S mentorom radim na talijanskom, tehničke i administrativne stvari i ostala predavanja su na njemačkom, a s ostalim kolegama i prijateljima, obzirom da su zaista iz svih dijelova svijeta razgovaram na engleskom jeziku. Kao drugo, svakodnevnim druženjem s prijateljima koje sam tamo stekao, a koji su, kako sam već naveo, iz raznih dijelova svijeta, učenjem o njihovim kulturama, svijet nekako postaje manji. Velika je cirkulacija ljudi, što mi u Hrvatskoj jako nedostaje.