Stara izreka kaže »bolje da umre selo nego običaji«. U Koški, maloj općini koja se ugnijezdila između Đakova i Našica, dok je entuzijasta koji paze da im se poslovica ni ne približi, a kamo li ostvari, straha nema. Nakon obnove običaja »Posvetio sam o Đurđevu konje« i uvrštavanja iste na Listu hrvatske nematerijalne baštine, obnovili su i Brašančevo, običaj vezan uz blagdan Tijelovo.

– Posljednja prošencija ili procesija mjestom je prošla 1974. godine, u međuvremenu su sjenice na blagdan pravljene u crkvenom dvorištu, a mi smo i ljude i sjenice lani vratili na cestu, kaže Dario Vrbanić, predsjednik Konjogojske udruge Koška koja potpisuje obnovu i organizaciju oba spomenuta običaja.

Zanimljiv običaj

A što se to zapravo već stotinama godina u Koški zbiva na Tijelovo? Zbiva se puno toga zanimljivog, ali idemo redom.

Nekad se dan prije samog blagdana odlazilo u šumu po kolce za izradu konstrukcije sjenice, odnosno po grane lipe za njezinu dekoraciju. Sad je konstrukcija metalna, ali ju lipa još uvijek pokriva. Grade se četiri sjenice, a svaka od njih okrenuta je na jednu od četiriju strana svijeta. Sjenice se »oblače« u bijelo platno, »prekrivala« koja su svilena, štikana, vezena… Četiri sjenice rade četiri obitelji ili pak po dvije-tri obitelji jednu i nitko im ne može oduzeti to pravo dok oni sami ne odustanu, pojašnjava nam proceduru izrade sjenice Josip Varžić, zaljubljenik u svoje mjesto i njegove običaje. Nadalje doznajemo kako se u svaku sjenicu stavi stol i od njega napravi mali oltar. Na njemu se nalaze križ, svijeće, svetac zaštitnik obitelji i obavezno vjenčić od cvijeća kružnog oblika u koji svećenik stavlja presveto tijelo kad dođe do sjenice u prošenciji tj. procesiji. Na čelu sjenice, iznad improviziranog oltara nalazi se sveta slika, a s bočne strane još dvije. Sjenice su okićene sezonskim cvijećem i zimzelenom, a sudionici procesije po završetku molitve ispred njih, pri odlasku sa sobom uzimaju cvijeće ili grančicu lipe kao zaštitu od salauke tj. nevremena. I baš kao u teoriji jučer sve bi u praksi. Već od četiri sata ujutro obitelji su gradile i ukrašavale sjenice, u 8.30 sati zvona mjesne crkve sv. Petra i Pavla pozivala su na misu, a u 9 sati crkva je bila dupkom puna. Sat kasnije krenula je procesija i to po strogo utvrđenim pravilima poretka u njoj.

Dominira bijelo

– Prošenciju predvodi križ, za njim idu državna, županijska i općinska zastava, slijede ih zastava Konjogojske udruge Koška, DVD-a Koška i koškanskog lovačkog društva »Koška«. Za njima četrnaest djevojaka odjevenih u bijele narodne nošnje nosi četrnaest obnovljenih barjaka, odnosno sedam parova zastava u šest boja, uz napomenu da bijela boja ima četiri barjaka – dva štikana i dva svilena. Na njima se i s jedne i s druge strane nalaze sveci zaštitnici. Lani smo ih obnovili i na to smo jako ponosni, kaže Dario Vrbanić i dodaje da se kad se nekad išlo na hodočašće uvijek nosilo par barjaka, a zašto su to bili baš oni roza boje, nitko ne zna.

Za barjacima kroče ministranti, pa djeca prvopričesnici s košaricama punim cvjetnih latica koje prosipaju putem, onda djevojke i dečki koji nose sveto pismo i kalež, pa »nebo« tj. platno rastegnuto na četiri štapa što ga nose četiri dečka, a ispod njega hoda svećenik koji nosi pokaznicu s presvetim oltarskim sakramentom. Sve to prati zbor pjevača, a procesiju »zatvaraju« žene.

Kad procesija prođe zacrtanu rutu vraća se u crkvu da bi sudionici primili božji blagoslov.

Jučerašnja prošencija protekla je u najboljem redu i po rasporedu, pa kad iz »babinog budžaka krene salauka« Koškani nemaju problem, jer rekosmo već – sve kući uzete grančice štite i ljude, i polje od nevremena. A obnovljeni običaj iznova okuplja narod i širi enormnu dozu pozitive.

Spasonosne grančice

– Moram naglasiti da sve ono što je bilo u sjenici na stolu tj. improviziranom oltaru, od vjenčića do cvijeća i grančica lipe ne daje se nikomu, ne nosi se na groblje već se nosi kući i zatiče ili za rog, ili za svetu sliku gdje stoji do idućeg Brašančeva. Tad se ne baca već zapali, pojašnjava Dario Vrbanić, za kojeg Koščani kažu »da ga nema, trebalo bi ga izmisliti«. Slažemo se jer da ne bi njega i njegove upornosti, ne bi bilo ni obnove običaja.