U programu »Un certain regard« 76. filmskog festivala u Cannesu bio je uvršten film »Terrestrial Verses« (»Zemaljski stihovi«), jedini iranski film koji je ove godine stigao u Cannes. Režiju filma potpisuje dvojac Ali Asgari i Alireza Khatami koji su već radili zajedno na Asgarijevom filmu »Until Tomorrow« prikazanom na Berlinaleu 2022. godine, na kojem je Alireza Khatami bio koscenarist. Za razliku od opuštene atmosfere u kojoj smo s Asgarijem razgovarali o njegovom filmu u Berlinu, razgovor u Cannesu je vođen u vrlo čudnim okolnostima. Da bismo došli do mjesta gdje se trebao održati razgovor s redateljima dobili smo mnogo kompliciranih uputa i lozinku koja se morala dati zaštitaru. Alireza Khatami je bio opušten i pričljiv, jer kako smo saznali, on trenutačno živi u Turskoj, no Ali Asgari se nakon Cannesa vraćao u Iran i on je bio malo dekoncentriran i zabrinut.

Film »Terrestrial Verses« je nadrealistična tragikomedija o iranskom društvu, napravljen kao kombinacija filma i poezije. Klasična perzijska pjesnička forma sastoji se od 6 do 12 vinjeta, a film je sastavljen od jedanaest krakih priča od kojih svaka traje 9 minuta. U svakoj kitici ove filmske poeme jedna osoba razgovara sa zaposlenikom neke institucije. Započinje u matičnom uredu gdje otac na sve moguće načine nastoji novorođenoj bebi dati ime David, no za osobu s druge strane šaltera to je ime nezamislivo za jednog Iranca. Slijedi priča o djevojčici kojoj se kupuje školska uniforma i koja se, od razigrane djevojčice koja pleše pred ogledalom u dućanu, pretvara u »plahtom« prekrivenu mumiju. Svaka nova priča je apsurdnija, a svaki novi lik je stariji pa su tako zastupljene sve generacije od rođenja do starosti.

Film je dobio ime po poemi »Terrestrial Verses« Forugh Farrokhzad koja je, kako nam je rekao Alireza Khatami, jedna od najvećih iranskih pjesnikinja, dodavši: »Biti veliki pjesnik u Iranu nije lako, jer tisućama godina pjesništvo je vrhunska umjetnička forma. Nažalost, umrla je vrlo mlada, sa samo 32 godine, u prometnoj nesreći, 60-ih godina«.

Ubojstvo Mahse Amini

Predstavljajući film pred publikom u Cannesu, Ali Asgari je rekao kako je mrzio Khatamija kad su se njih dvojica prvi put srela pa smo naravno željeli saznati što je bio razlog toj netrpeljivosti.

Ali Asgari: Obojica smo imala film na Filmskom festivalu u Veneciji 2017. i iako smo bili u kontaktu preko Facebooka, mi se nikad prije nismo sreli. Ja sam ga u Veneciji pozvao na projekciju mog filma i on je došao, ali nakon dvadesetak minuta napustio je kinodvoranu, a ja sam se zbog toga stvarno naljutio na njega

Alireza Khatami: Da, istina, rekao sam mu da mi nije bilo dobro, ali to je bila laž. No, mislim da je moj odlazak iz kina bio važna poanta. Bio sam zasićen socijalnim realizmom, a Ali je bio jedna od vodećih figura s filmovima na tu temu. Naravno, on je to radio sa zanimljivijim fokusom na ženske likove i njihov vrlo intiman i emotivan život, s čime sam se mogao saživjeti, ali se nikako nisam mogao povezati s izborom forme i mislio sam kako je film uzaludno trošenje njegovog talenta. Tada smo se prvi put posvađali, no prepirka je prerasla u vrlo plodonosan razgovor i samo tako mi smo počeli zajedno pisati scenarij te nastavili surađivati tjerajući jedan drugoga do granica vlastitih mogućnosti i pomažući jedan drugom u pronalaženju novih formi. A šalu na stranu, ja zaista cijenim njegov rad jer on je jedan od najprofiliranijih filmaša naše generacije.

Jeste li na ovom filmu počeli raditi prije ili poslije ubojstva Mahse Amini i svega što se nakon toga događalo u Iranu?

Ali Asgari: Snimanje smo ustvari započeli početkom rujna, a kada su počeli protesti, prekinuli smo snimanje na nekoliko mjeseci i nastavili smo u ožujku ove godine.

Alireza Khatami: Nakon događaja u rujnu 2022. jednostavno nismo imali volju da uopće radimo film u Iranu. Film je na neko vrijeme zvučao irelevantno, a onda smo shvatili da mi jesmo filmski stvaraoci, da je to naš posao i vratili smo se filmu. Ustvari, šok od onoga što se dogodilo dao nam je hrabrost i jasnu sliku zašto želimo napraviti taj film.

Perzijska poezija

Pričice u vašem filmu su nevjerojatno apsurdne. Jesu li one samo plod vaše mašte ili su zaista bazirane na stvarnim iskustvima?

Alireza Khatami: Govoreći o apsurdu, to nije specifično samo za iranske zakone, izaberite bilo koju zemlju i zakon, stavite ga ispod povećala i zvučat će apsurdno. Dakle, ne radi se o samoj situaciji, već o stavljanju fokusa na nešto. A odgovor na drugi dio pitanja je »da«, sve naše priče su bazirane na istinitim događajima, ali mi smo naravno iskoristili kreativnu slobodu i učinili ih što je moguće više grotesknijima.

Apsurdnost čini situacije komičnima, a humor ipak daje nadu da se stvari mogu promijeniti. Je li na neki način to bila i vaša poruka?

Ali Asgari: Početna ideja za formu filma razvila se iz debate, što je najpoznatiji oblik perzijske poezije, gdje dvije osobe vode filozofski razgovor o specifičnoj društvenoj ili političkoj temi. U tim pjesmama jedan obično postavlja pitanja, a drugi odgovara. Dok smo proučavali tu tehniku uvidjeli smo da u tim pjesmama ima mnogo humora, to jest one pričaju o ozbiljnim i važnim stvarima kroz humor pa smo osjetili da je to vrlo učinkovito.

Autoritet nema oblik ili lice

Alireza Khatami: Mi nismo željeli govoriti o strahu, već smo htjeli slaviti hrabrost i nadu. Naši filmski likovi nisu žrtve i to je vrlo važno naglasiti. Oni imaju svoj glas i jasno je što hoće i za to se hrabro bore. Ovo je film o razvitku i film o koraku naprijed. Vrlo bih vam rado ispričao priču o koraku naprijed. To je priča o Bayazidu Bastamiju, filozofu i vrlo mističnom čovjeku. Jednom je prilikom prolazio kroz jedan grad i ljudi su čuli da je u njihovom gradu vrlo mudar i učen čovjek pa su se u velikom broju okupili u džamiji da ga čuju kako zbori. Gužva je bila velika i mnogi su još stajali pred džamijom pa se na oltaru pojavio netko tko je okupljenom mnoštvu rekao neka svi koraknu samo jedan korak naprijed. Onda je na oltar došao Bayazid i rekao: »Sve što je bilo vrijedno reći, ovaj čovjek je upravo rekao«. I zatim je otišao iz grada. I to je dovoljno, da svatko napravi samo jedan korak naprijed. I ovaj film govori o tome, svatko treba pronaći vlastiti put i manevrirati malo pomalo unaprijed. To je život.

U pjesničkim debatama su se vodili filozofski razgovori na određenu temu. Koji je bio vaš filozofski pristup pri pisanju dijaloga?

Alireza Khatami: Nas je zanimalo istraživanje na temu kako se bilo koji pojedinac podvrgne različitim oblicima pravila i propisa od bilo koje vrste autoriteta, koje se mogu manifestirati kroz različite institucije, vladine ili ekonomske. Na primjer, na Foucaultov način, koji je u njegovoj definiciji politike zanimalo kako to ide od samog početka. Od samog trenutka rođenja osoba je izložena tim često neosnovanim i samovoljnim pravilima i propisima koji ne prestaju do dana smrti. Za nas je, također, bilo vrlo važno definirati što je uopće građanin. To je ljudsko biće, ali da bi se postalo građaninom, moraju se pronaći rupe u sistemu i koristiti ih u svoju dobrobit. Jer ako si samo jedno poslušno ljudsko biće u sustavu, onda si samo alat sistema. Naši likovi na sve moguće načine pregovaraju da se izvuku iz ralja moći, nekad im to uspije, nekad ne. Predstavnici vlasti ponekad popuste, no uglavnom oni, kako sami kažu, rade svoj posao i ne žele diskutirati politiku, što nas vodi do Hannah Arendt i njezine teze o banalnosti zla. No, ukratko, u našem filmu se govori o tome kako postati građanin u vrlo delezijanskom smislu. To je film o postanku, nadi, životu i koraku naprijed.

Autoriteti u vašem filmu su moćni, ali nevidljivi i čuje se samo njihov glas. Kako ste razvili tu briljantnu ideju?

Ali Asgari: Mi smo od početka odlučili da naš film neće imati ništa od klasične filmske naracije i usredotočili smo se samo na likove pred kamerom. Također nam je bilo važno da film snimamo u formatu 4:3, čime smo željeli naglasiti klaustrofobičnost situacije i pritiska pod kojim se lik nalazi u svojoj verbalnoj borbi s osobom iza kamere. Ne pokazujući drugu osobu, gledatelj može imati osjećaj da je iza kamere uvijek ista osoba koja je samo glas sistema i moći koja tlači.

Alireza Khatami: Nakon 22. rujna osjećali smo da nije etički da ispričamo filmsku priču u klasičnoj narativnoj formi. Ljudi su svakodnevno bili na ulicama i umirali i to vrijeme tranzicije zahtijevalo je drukčiju filmsku formu, koja pokazuje respekt prema tom događaju. Zbog toga smo film potpuno ogoljeli izbacivši sve filmske ornamente. Jednostavnije nije moglo biti, samo kamera na stativu i zatim vidjeti što ovaj medij može učiniti. Također, govoreći o autoritetima, o njima se zna samo ono što govore. Autoritet nema oblik ili lice, samo glas pun zahtjeva i zakonskih regulacija i zato smo smatrali da i u našem filmu to bude samo glas bez lica. I Bog nam govori, nitko ga još nije vidio. Vrhunski autoritet samo govori.

Izbor glumaca

Vaši glumci su obavili savršen posao, no je li vam bilo lako naći glumce koji su se mogli snaći u ovakvoj ulozi?

Ali Asgari: Izbor glumaca nam je bio vrlo važan. Oni su u devet minuta pred kamerom trebali proći kroz različite emocije, jer svaka scena je snimljena bez reza. Neki glumci su se jednostavno uplašili kada su stali ispred kamere i kada su čuli da moraju odraditi tih devet minuta u komadu. Šest glumaca smo promijenili tijekom snimanja jer jednostavno nismo bili sretni njihovom izvedbom. Nama je bilo od presudne važnosti na koji način oni reagiraju u određenoj situaciji. Čak i glumci koji su iza kamere bili su izabrani vrlo pomno i svi su oni profesionalni glumci, čak mnogo poznatiji od onih ispred kamere, jer radilo se o razgovoru između dvoje ljudi i oni su trebali kontrolirati osjećaje jedan drugoga. Bilo je vrlo stresno, ali na kraju smo zaista sretni s glumcima koji su u filmu jer su obavili fantastičan posao.

Alireza Khatami: Rad na ovom filmu bio je kao dirigiranje orkestrom. Sve je trebalo biti izvedeno savršeno. Film je bio napisan izuzetno precizno i nijedna riječ se nije mogla dodati ili izbaciti, jer je to moglo imati teške posljedice i zbog toga smo morali biti vrlo obazrivi. Za glumce je također bilo rizično i zahtijevalo je određenu hrabrost prihvatiti ulogu u ovom filmu. No, oni su svjesno odlučili i napravili su korak naprijed, a mi ih zbog toga istinski cijenimo.