Odjeća kao ogledalo raspoloženja

Odlučili smo doznati što svaka žena treba imati u svojoj garderobi. Pomogla nam je riječka kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović

Sandy Uran

Foto: Sergej Drechsler

Foto: Sergej Drechsler

"Svoj stil i odjeću koju nosim doživljavam poput neke vrste ogledala mojih trenutnih raspoloženja, modni trendovi me nikada nisu privlačili", kaže nam



S riječkom kostimografkinjom Manuelom Paladin Šabanović dogovorili smo razgovor ne bi li nam otvorila vrata svog ormara. Naime, odlučili smo doznati što svaka žena treba imati u svojoj garderobi. A tko drugi može biti najbolji savjetnik o tome doli kostimografkinja koja pritom ima i artističko viđenje mode.


Manuela potječe iz umjetničke obitelji. Kći je poznatog riječkog slikara Bruna Paladina. Studirala je scenografiju na Europskom Institutu za dizajn u Rimu i modelizam visoke mode pri Institutu Callegari u Labinu.


Diplomirala je kiparstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Kao kostimograf djeluje u HNK Ivana pl. Zajca od 2011. godine. Iz njena opusa valja izdvojiti kostimografije realizirane za predstave: »Euridice«, »Pariški život«, »Figarov pir«, »Orašar«, »Didona i Eneja«, »Prava komedija«, »Andrea Chenier«, »Gospodu Glembajevi« u HNK Zagreb za koju je dobila nagradu Hrvatskog glumišta, te one ostvarene u inozemstvu »Seherezade and her tales« i »The great Gatsby«.


Foto: Sergej Drechsler

Foto: Sergej Drechsler


Što biste izdvojili iz vaše garderobe, kako biste definirali svoj osobni modni stil, omiljene boje, te za koji modni dodatak biste mogli kazati da za vas predstavlja modni fetiš ?




– Svoj stil i odjeću koju nosim doživljavam poput neke vrste ogledala mojih trenutnih raspoloženja, modni trendovi me nikada nisu privlačili. Još kao djevojčica uživala sam u pretumbavanju starih kutija s odjećom po ormarima i tavanima mojih roditelja i rodbine.


Uvijek bi se pronašao neki odjevni predmet koji bi pokrenuo moju maštu.


Fascinirale su me tkanine, neobični krojevi i detalji u kojima bih pronalazila inspiraciju za igru i kombiniranje raznih formi, boja i tekstura.


Fascinirala me mogućnost transformacije nekog naizgled običnog odjevnog predmeta ili spajanje nespojivog u neku cjelinu koja me veseli.


I dan danas je to tako.


Jedini preduvjet da nešto odjenem je da se u tom trenutku u tome dobro osjećam i zato mi je gotovo nemoguće unaprijed isplanirati što ću odjenuti za neku priliku.


Često me pitaju dizajniram li svoju odjeću, moj odgovor je ne, već jako dugo. Rad na brojnim predstavama tijekom kazališne sezone toliko me okupira da za sebe pribjegavam instant inspiraciji i kombinacijama.



Rekla bih da je moj stil prilično eklektičan, ima tu svega u tom ormaru, već prilično iznošene odjeće koja za mene ima sentimentalnu vrijednost, dosta vintage komada, kao i odjeće s muškog ili dječjeg odjela.


Nema pravila, samo igra.


Foto: Sergej Drechsler


Iako, ima dana, pogotovo kad sam u nekom intenzivnijem periodu stvaralaštva i kad je sav moj fokus na kreiranju kostima, kad znam imati potrebu za uniformiranjem, i tada volim gotovo neprimjetnu odjeću, neku vrstu minimalizma. Tada mi je najdraže navući na sebe, primjerice, crni jednostavni kombinezon.


Vjerojatno jer se u takvim fazama sav fokus, kreativnost i osobni pečat sele na kostime koje u tom trenutku osmišljavam.


Jedino obuća, jakne ili detalji, koji su ujedno i moja slabost po pitanju šopinga, zrcale nekakvo moje trenutno raspoloženje.


Tko je imao najveći utjecaj na to da krenete u svijet mode i kazališta kao kostimografkinja?


– Kao što sam već rekla, fascinirala me još odmalena ta mogućnost transformacije kroz odjeću pa sam kao djevojčica govorila da ću biti modna dizajnerica.


Kasnije se ljubav prema odjeći počela izmjenjivati fascinacijom prema kazalištu općenito, scenografiji, slikarstvu i kiparstvu, područja koja su me privlačila u mom kreativnom formiranju i izražavanju.


Na kraju se to sve zajedno iskristaliziralo kroz kostimografiju koja povezuje sve te afinitete.


»Orašar«



Moda u klasičnom smislu mi je postala potpuno nebitna i koliko god je za kostimografiju povijest mode bitna, kao i učestali utjecaj visoke mode na kazališne estetike, kostimografija i moda se suštinski bitno razlikuju.


Kostimografija treba biti u funkciji predstave, podržavati je idejno i dramaturški nikako ne smije previše odvlačiti pažnju gledatelja samo radi estetike ili efektnosti kostima.


Kostim treba psihološki odgovarati liku, podržavati ga u svakom smislu, a istovremeno tvoriti likovnu cjelinu i sa svim ostalim vizualnim elementima na sceni.


Takvo promišljanje, kreiranje bilo kojeg odjevnog predmeta s funkcijom kostima potpuno se razlikuje od modnog promišljanja i mode koja je orijentirana na prodaju i tržište te dozvoljava bilo kakvu estetiku radi estetike.


Upravo ta razlika za mene kostimografiju čini daleko izazovnijom od mode.


»Didona i Eneja«


Koja vam se modna epoha najviše sviđa?


– Kad smo kod epoha, nije mi jednostavno odgovoriti. Zaista svako razdoblje ima svoje čari, čudesne detalje iz kojih se uvijek iznova može crpiti inspiracija.


Ima li neki kreator iz prošlosti čije vam se kreacije posebno sviđaju i koji vam je možda blizak po senzibilitetu ?


– Dizajneri čiji umjetnički senzibilitet cijenim i koji mi prvi padaju na pamet su Christian Lacroix, Vivienne Westwood, Alexander McQueen, John Galliano i Iris van Herpen.


Kako gledate na suvremenu modu i modne trendove ?


– Prilično sam distancirana od suvremene mode i trendova i osobno ih ne pratim. Često mi je odbojno ono što vidim da se masovno pojavljuje u izlozima ili na ulici.


Mada, zanimljivo mi je primijetiti da se neke vizualne pojave kojima smo bombardirani u našem okruženju neminovno infiltriraju i »ukodiraju« u našu podsvijest.


To primjećujem i kod drugih umjetnika, svatko od nas nešto odbacuje a nešto asimilira i uklapa u vlastiti stil ili stvaralaštvo na neki svoj način.


»Orašar«


Ima li neka osoba iz javnog života, pjevačica ili glumica, čiji vam se modni izričaj sviđa ?


– Općenito sam jako nezainteresirana za modni izričaj javnih osoba, ne pridajem tome važnost, ne bih znala izdvojiti nekoga.


Otkrite nam kako stvarate kreacije za vaše kazališne kostimografije, što vas inspirira i kad radite na njima slušate li glazbu iz opere za koju kreirate kostime?


– Proces osmišljavanja kostima je slojevit, zanimljiv, i jako varira od predstave do predstave. Mi kostimografi, kao i scenografi ili oblikovatelji svjetla, trebamo se uklopiti u određenu redateljsku ili koreografsku viziju.


Zato je prije svega bitno naglasiti da je to timski rad i kako bi zaista sve funkcioniralo na sceni, od ključne je važnosti.


Nakon pročitanog teksta ili libreta, upoznajemo se s redateljskom vizijom i smjernicama, tada nastupa početak osmišljavanja kostima kroz proučavanje vremenske epohe, literature ili drugih materijala koji su bitni za predstavu u cjelini, pa tako naravno i slušanje glazbe.


Inspiracija stiže odasvud ovisno o estetici koja je prikladna za određenu predstavu, ponekad je za boje i teksture priroda izvrstan izvor inspiracije, a ponekad to može biti industrijska arhitektura.


Osobno jako volim ovu fazu maštanja, razmjene ideja unutar autorskog tima koje rastu i mijenjaju se dok zajednički ne definiramo jednu stvaralačku putanju u kojoj se potom svatko od nas fokusira na svoj dio, da bi se slagali svi elementi predstave i na kraju uklopili u jednu cjelinu.


»Prava komedija«


Tek nakon prve, timske faze, krećem sa crtanjem skica kostima koje predlažem redatelju.


Rijetko kad su prve skice definitivne, često se tijekom glumačkih proba pojavi potreba za nekim izmjenama na kostimima, što zahtijeva fleksibilnost i spremnost za promjene u hodu.


Kostim osim što dramaturški i psihološki treba odgovarati svakom liku i radnji u predstavi, vizualno se uklapajući u scenografski prostor, ne smije sputavati glumca, pjevača ili plesača pa je funkcionalnost kostima pored estetike jednako važna.


Nakon definiranih skica, slijedi odabir materijala potrebnih za izradu kostima, pri čemu odabir treba uklopiti u predviđeni budžet i tek tada se u kazališnim krojačnicama počinje s izradom kostima.


Za koje biste kazališne predstave voljeli realizirati kostime da vam se pruži prilika?


– Rijetko kad imam baš neku konkretnu predstavu na umu za koju bih voljela kreirati kostime, zaista volim sve podjednako, balet, operu i dramu. Puno ovisi o redateljskoj viziji predstave i koliko kostimografske slobode omogućuje.


Ponekad se neki komad izvorno vezan na neku epohu transponira u današnje vrijeme, a ponekad se ide na neku estetiku koja daje mašti na volju i možeš se potpuno kreativno izraziti, to mi je naravno puno draže, čak i lakše.


Suvremeni dokumentarni kostimi znaju biti puno zahtjevniji za postizanje likovnosti koju scena traži jer radiš s, ajmo reći, monotonim odjevnim predmetima, ali kad znaš da se stvara dobra predstava, sve je gušt.


Marko Gracin, »Figarov pir«


Što smatrate da bi svaka žena pod »must have«, kako se običava kazati u modnom žargonu, trebala imati u svom ormaru?


– Iako obožavam boje, crni kombinezon, odijelo ili haljina su jedini »must have«. Uz dobre detalje središ se za bilo koju priliku bez puno filozofije.


Smatrate da treba poštovati dress code i kako vi gledate na modna pravila kojih se »klasičari« vole pridržavati ?


– Nisam jako striktna oko dress codea. Zadržala bih »pravila« za neke jako službene situacije. Za dolazak na kulturna događanja mislim da nije potreban dress code. Bila bi šteta da primjerice netko propusti predstavu u kazalištu jer nema večernju toaletu u ormaru.


Za kraj razgovora nam recite smatrate li da je »manje je više« i kako biste opisali vlastitu modnu filozofiju?


– »Manje je više« vrijedi za one koji se osjećaju nesigurno eksperimentirati s odjećom, a za one koji to vole, nema pravila.