Manuela Paladin Šabanović

“Blažević se ponaša kao da je “Zajc” njegovo privatno kazalište, a ne javna kulturna ustanova”

Davor Mandić

Manuela Paladin Šabanović / Foto: M. GRACIN

Manuela Paladin Šabanović / Foto: M. GRACIN

Ne vidim da intendant Marin Blažević ima ni dobre niti opravdane namjere i ne mogu se oteti dojmu da su situacije o kojima govorim vjerojatno posljedica da na moje radno mjesto želi zaposliti drugu osobu, kaže vrsna kostimografkinja HNK-a Ivana pl. Zajca



RIJEKA – Tužbe za mobing u Hrvatskoj teško ili nikako ne prolaze. Problem je u tome što je mobing prema hrvatskim zakonima i prema sudskoj praksi teško dokazati, pa se mnogi koji su žrtvama mobinga na svojim radnim mjestima ne odlučuju na tužbu. Pogotovo ako nema jasnih i nedvojbeno kaznenih djela, poput fizičkog nasilja ili drugih ekstremnih djelovanja. No baš zato, rad u ozračju straha, konstantno šikaniranje, suptilna i manje suptilna podmetanja, pakošćenja, donošenja pa povlačenja raznih odluka, u suštini onemogućenost normalnog i poticajnog djelovanja u okviru posla koji se obavlja, a što sve kreira posebnu psihičku uznemirenost, tim je važnije adresirati.


Manuela Paladin Šabanović vrsna je kostimografkinja, potvrđena unutar, ali i izvan svoje matične kuće, one u kojoj prima plaću, Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. I Manuela Paladin Šabanović jest tužila svoga glavnog šefa, intendanta Marina Blaževića, za mobing, odnosno podigla je tužbu za zaštitu dostojanstva 2019. godine.


Ili, kako ona kaže, nakon dugotrajne izloženosti nejednakom postupanju i pritiscima u obliku preopterećenja količinom posla i nedostatku uvjeta za njegovo realiziranje, što zbog uskraćivanja sredstava ili kratkih rokova, zbog izostanka potrebne komunikacije kada je trebalo riješiti bitne situacije za proces i organizaciju rada, zbog izdavanja pa povlačenja dozvola za rad izvan kazališta, bez objektivnih razloga za to, što ju je izlagalo narušavanju profesionalnog dostojanstva i mogućim financijskim posljedicama te u konačnici zbog pokušaja konstruiranja uvjeta za otkaz, odlučila je pokrenuti tužbu za zaštitu dostojanstva.




No tužbu je u dobroj vjeri i povukla, misleći da će njezina izvansudska nagodba s intendantom riješiti njezine probleme.


Javno progovoriti


Problemi se, nažalost, nisu riješili te njoj nije ostalo ništa drugo nego da, pomirena s mogućnošću odlaska iz matične kuće, i javno progovori o nečemu što smatra važnim u kontekstu svih događanja oko HNK-a Ivana pl. Zajca, a koji u posljednje vrijeme ozbiljno štete ugledu te kulturne institucije: intendantovim dvostrukim kriterijima. Ili pojednostavljeno, onima koje intendant favorizira, a oni su ti koji pristaju na njegov način rada i funkcioniranja, njih se štiti pa i kad za to nema profesionalne osnove, dok se onima koji su iz nekog razloga u njegovoj nemilosti, otežava, podmeće i tjera ih se na povlačenje, često i prijetnjama otkazima, kao i njihovim poduzimanjem.


Ili, riječima Manuele Paladin Šabanović, intendant se ponaša kao da je »Zajc« njegovo privatno kazalište, a ne javna kulturna ustanova, sebi i većini svojih ravnatelja osigurao je radna mjesta nakon isteka mandata, koristi kazalište kao platformu za ostvarivanje redateljske karijere, dok istovremeno pokazuje veliki stupanj nepoštivanja prema drugim kazališnim strukama kad god se radi o zaposlenicima koji nisu u njegovoj milosti, a za to ima beskrajno puno alata na raspolaganju, što je nedopustivo i kontraproduktivno.


Budući da povijest sukoba djelatnika Kazališta s Blaževićem ukazuje upravo na dvostruke kriterije, zanimalo nas je kako se oni mogu konkretno pokazati na slučaju Manuele Paladin Šabanović, odnosno s obzirom na to da je ona radila u Kazalištu i prije Blaževićeve intendanture, zanimala nas je povijest, ili korijen njihova sukoba. On u suštini seže u vrijeme kad je Paladin Šabanović prije no što je po sistematizaciji radnih mjesta postala dijelom Uprave, bila u Tehnici, te joj je prvi nadređeni bio v.d. upravitelja Tehnike Alan Vukelić. Njemu bi ona iznijela konkretni problem ili pitanje vezano za organizaciju rada, no on bi se na to gotovo uvijek oglušio.


Niz primjera


– Količina loše komunikacije i loše organizacije i moji vapaji da se to sredi, jer u kazalištu imamo apsolutno sve uvjete da se posao napravi na najvišoj umjetničkoj razini i u skladu s pravilima struke, u intendantovoj perspektivi kumulirali su interpretacijom da stvaram probleme gdje ih nema. Primjerice, kao rješenje problema za realizaciju kostima u nekom nemogućem roku najčešće bih kao odgovor dobila: »Napravi nešto privremeno iz fundusa kostima za premijeru, a poslije premijere ćeš kostime popravljati kada za to bude više vremena.« Kao da intendant uopće nije svjestan da se kazališne kritike u pravilu pišu po izlasku premijere. Ako bih izrazila nelagodu oko potpisivanja tako improvizirane kostimografije, vjerujem da ne treba objašnjavati zašto, to bi se doživjelo kao da nepotrebno stvaram probleme. Dug je niz ovakvih primjera, i godinama sam bila prisiljena improvizirati i pronalaziti kostimografska rješenja, često i skupljanjem i prekrajanjem donacija odjeće i slično, a nerijetko donošenjem vlastite stare odjeće, ne bih li nekako privela svoj posao kraju u danim uvjetima, koji naravno nisu vrijedili za ostale gostujuće kostimografe. A kako sam sve takve situacije ipak izdržavala, te me nisu uspjele natjerati da sama dam otkaz, onda se pokušavala kreirati situacija u kojoj bi mi bilo opravdano dati otkaz – kaže Paladin Šabanović, navodeći da je kulminacija tih događaja bilo njezin angažman na predstavi »Mjesec dana na selu« u MNK-u u Skoplju uz redatelja Paola Magellija.


Budući da je Magelli bio zadovoljan njezinim radom na »Gorskim divovima« u »Zajcu«, ponudio joj je suradnju na predstavi u Skoplju. Ovdje moramo pojasniti da je za bilo koji angažman izvan kuće potrebna intendantova pisana dozvola, no neki angažmani svakako su i pitanje prestiža za Kazalište, pa je taj angažman Blažević i dozvolio. Problemi nastaju kad se premijera te predstave odgađa za nekoliko mjeseci. Iako je Paladin Šabanović skoro sav svoj posao zgotovila u odobrenom joj terminu, ostalo je njegovo finiširanje oko premijere koja je u Skoplju pomaknuta. To je uostalom bila i njezina ugovorna obaveza. Pitala je stoga svoga nadređenog, šefa Tehnike Vukelića, što da radi, jer je već imala pisanu dozvolu, ali je trebala još nekoliko dana provesti u Skoplju uoči novog datuma premijere, na što joj je Vukelić odvratio da je dovoljno da napiše e-mail. Ona ga je i napisala, no na njega odgovor nije stizao. Konačno, nakon opetovanih pokušaja polako se bližio i dan kada je trebalo otići, a odgovora intendanta još nije bilo. Svoga je šefa tada upitala u čemu je problem, a on joj je rekao da je moguće da je intendantu zakrčen e-mail i neka ona slobodno ode. Nije joj bilo pravo, ali otišla je, jer je u suprotnom mogla trpjeti i sankcije radi nepoštivanja ugovora sa kazalištem u Skoplju.


Otkazni postupak


– Po dolasku u Skoplje, na moje veliko iznenađenje putem maila sam od pravnice »Zajca« dobila poziv za iznošenje obrane, zbog nedozvoljenog izostanka s posla, koje je prethodilo pokretanju otkaza. Nakon završenog posla u Skoplju, vratila sam se u Rijeku i dva tjedna bila pod otkaznom procedurom, potpuno izvan sebe od šoka, ali sam u tom stanju iznijela kostime za operu »Nikola Šubić Zrinjski«, na kojoj sam nastavila raditi u kući. Nakon ta dva tjedna agonije odlučeno je da mi ipak neće dati otkaz, no to je i tako sve bilo apsurdno, ali meni je tada prekipjelo, to je bio pokvareni i neosnovan čin bez argumenta, jer moj posao u matičnoj kući tijekom deset godina nikada nije trpio radi nekog mog rada u drugom kazalištu, oduvijek sam bila korektna prema ustanovi u kojoj radim, poštivala svoje obaveze, niti sam ikada tražila naknadu za prekovremene sate, radila dvostruko veći broj projekata nego li je to bilo propisano ekvivalentnom radnom mjestu scenografa za istu plaću i sve to u već navedenim uvjetima koji apsolutno degradiraju kostimografsku struku – kaže Paladin Šabanović.


Nakon što je podignula tužbu, dogodio se po njoj još jedan pokušaj otkaza koji nije upalio. Prvo je tražila tromjesečni neplaćeni dopust. Htjela se maknuti neko vrijeme iz atmosfere koja je na poslu uslijedila nakon skoro dobivenog otkaza i za to vrijeme imala je priliku raditi izvan »Zajca«.


Sve je to otvoreno i iskomunicirala s intendantom, kao i činjenicu da je podnijela tužbu, da je bijesna i razočarana, ali da se i dalje mogu naći s odvjetnicima i složiti izvansudsku nagodbu nakon svega, po njezinom povratku s neplaćenog dopusta. Rastali su se, kaže, civilizirano i nakon nekoliko dana nazvao ju je i rekao da je odobrio i potpisao dozvolu te da je može podignuti kod njegove tajnice. No tajnice nije bilo nekoliko dana. Budući da joj je osobno javio da je odobrio neplaćeni dopust, ona je prihvatila angažmane po pozivu Vita Taufera u Ljubljani te Lea Mujića u Skoplju, za koji su joj odmah i kupili avionsku kartu.


No dozvolu i dalje nije mogla podignuti zbog izostanka tajnice.


Koja zamolba?


– I opet je prošlo neko vrijeme, pa sam u njegovu uredu, gdje je i poslovna ravnateljica, upravo njoj sve objasnila, rekla da je Blažević odobrio i potpisao, ali da već danima pokušavam podignuti odobrenu dozvolu.


Poslovna ravnateljica ju nađe, imam ju u ruci, vidim da je odobrena i potpisana, i želim je uzeti, ali ona me zamoli da ju ipak podignem sutradan, jer da original treba još u Kadrovskoj službi. I ja pustim taj papir, ne sumnjajući što će uslijediti. I sutradan zovem tajnicu, koja kaže da je papir u Kadrovskoj i da će mi ga pustiti na porti. I opet mislim da je to bio zadnji dan pred let, i popodne dođem na portu i nema papira.


I ja tada otkažem sve, jasno mi je da ako odem bez dokaza da mi je intendant napismeno odobrio neplaćeni dopust, slijedi ponovo otkaz – kaže Paladin Šabanović, navodeći da je sljedeći radni dan došla na posao, otišla do intendanta i pitala ga što se dešava, zašto je ta zamolba nestala, na što joj je on odgovorio: »A koju si ti to zamolbu napisala?«


– I tako ja taj papir nikada nisam dobila, i jasno je da su tako pokušali doći do razloga da mi ponovo daju otkaz, valjda uvjereni da ću i ovaj put otići, kako bih sačuvala svoj profesionalni integritet spram preuzetih obaveza tijekom neplaćenog dopusta. Srećom, tada još nisam bila potpisala ugovore za navedene dvije predstave te sam otkazala suradnje i ostala u Rijeci. To je bio drugi pokušaj da se konstruiraju uvjeti za otkaz i tada sam odlučila da nemam razloga povlačiti tužbu. I ona je samo bujala, jer situacije nisu prestajale – kaže Paladin Šabanović, a mi upućujemo na činjenicu da je ona kao kostimografkinja u Kazalištu jedina na tom poslu, i nema mogućnost, kao glumci ili članovi zbora, odnosno drugih kolektiva, udružiti se, podržavati se i objašnjavati kolegama kroz što prolazi.


Ipak, u želji da se ne izlaže dugotrajnim tužbama, odlučila se na izvansudsku nagodbu, kojom je postignuto da radi jednako kao kućni scenograf, što dotad nije bio slučaj. Naime nju se preopterećivalo poslom, pa je zatražila mišljenje strukovne udruge o svemu, koja je onda dala i preporuku o broju predstava po sezoni. Ona je nagodbom bila zadovoljna i nadala se da je njezin problem riješen, no nedavno je Blažević ipak pokušao prekršiti nagodbu.


Cijela ta priča pokazuje, kaže Paladin, kako Blažević radi.


Mišljenje struke


– Kršenje izvansudske nagodbe događa se dvije godine nakon povlačenja tužbe, putem izmjena Pravilnika o radu, tako da mi se za istu plaću pokušalo povećati obujam posla unutar sezone, ali i uvesti asistenture gostujućim kostimografima, iako u Sistematizaciji postoji radno mjesto asistenta kostimografa. Način na koji je to u nekoliko kontradiktornih poteza intendant pokušao izvesti meni pokazuje da je cilj takvog postupanja bila degradacija. Naime od radnih mjesta iz moje kategorije, tu su još dizajner svjetla i scenograf. Svi imamo isti koeficijent, s time da dizajner svjetla ima propisani veći broj predstava po sezoni, jer je trajanje njegovog rada na pojedinoj predstavi znatno kraće u odnosu na rad scenografa i kostimografa.


Sve navedeno je u skladu s mišljenjem struke, dakle nije postojala realna potreba za izmjenama koje su uslijedile. Prvo je Blažević izmjenama Pravilnika o radu samo meni povećao opseg posla s čime mi se broj predstava nepravedno izjednačio s dizajnerom svjetla. Navedena izmjena značila je kršenje izvansudske nagodbe, jer, kako sam već objasnila, njome je prema mišljenju struke reguliran i izjednačen broj predstava sa scenografom. Stoga sam bila primorana obratiti se odvjetnici koja je sastavila dopis i poslala ga intendantu i sindikalnim povjerenicima – kaže Paladin Šabanović.


ntendant se ponaša kao da je »Zajc« njegovo privatno kazalište, a ne javna kulturna ustanova – Manuela Paladin Šabanović / Foto: M. GRACIN


No prije negoli je do Blaževića stigao dopis njezine odvjetnice, Sindikat zaprima od kazališne pravne službe novu izmjenu u kojoj se broj predstava po sezoni osim njoj povećava i dizajneru rasvjete. Upravo taj detalj, smatra Paladin Šabanović, jasno ukazuje na kontradiktornost intendantovih daljnjih odluka, jer je po primitku dopisa njezine odvjetnice ponovo povukao izmjene Pravilnika o radu s ciljem da ih uskladi s mišljenjem odvjetnice, vjerojatno zato da bi izbjegao eventualnu ponovnu tužbu. Uskoro pravna služba Kazališta šalje nove izmjene: sad se pak briše povećanje posla za dizajnera svjetla i povećava se opseg posla za radno mjesto scenografa, dok je povećanje za kostimografa jedina konstanta. To nije u skladu s opsezima navedenih poslova ili s mišljenjem struke, ali se intendatnu učinilo da bi to moglo proći na Kazališnom vijeću pa je poslao i obrazloženje Sindikatu, kaže Paladin Šabanović, u podrugljivom tonu.


Degradirajuće izmjene


– Mislim da je svojim postupcima višestrukih kontradiktornih izmjena jasno pokazao da mu je bilo bitno pod svaku cijenu provesti degradirajuće izmjene za moje radno mjesto. Tražila sam mišljenje strukovne udruge oko izmjena u opisu ovih poslova i dostavila ga na uvid i Kazališnom vijeću, što je pobilo neosnovane tvrdnje intendanta, te je navedene izmjene bio primoran i povući – kaže Paladin Šabanović.


Vezano za ovu priču zanimljiv je i Blaževićev odgovor na dopis odvjetnice zbog kršenja nagodbe, u kojemu stoji: »Do promjena sistematizacije je došlo zbog velikih financijskih gubitaka koje je kazalištu nanijela pandemija COVID-19, usred koje su se smanjila sredstva za programe.« Ako je uistinu bilo tako, pita se Paladin Šabanović, ne bi li onda bilo logično da je kao kućni kostimograf odradila maksimalan broj predstava i tako uštedjela kazalištu iznos od nekoliko honorara vanjskim suradnicima. No u pandemijskoj godini dodijeljeno joj je puno manje od propisanog maksimalnog opsega posla, i ona ne zna zašto.


Na kraju pitamo Manuelu Paladin Šabanović što je u cijeloj njezinoj priči najviše smeta, i čemu, se, konačno, nada.


– Meni je kršenje nagodbe bio totalni šok, jer sudeći po svemu zapravo nije bilo objektivnog razloga za povećanje posla za istu plaću. A činjenica da je Blažević prekršio nagodbu govori mi da na tome neće stati i opet sam morala otići odvjetnici, što mi je izrazito stresno. Nisam spremna ponovo otvarati takvu epizodu u svom životu, ali moje povjerenje u intendanta je nepovratno izgubljeno. Ne vidim da on ima ni dobre niti opravdane namjere i ne mogu se oteti dojmu da su ovakve situacije vjerojatno posljedica da na moje radno mjesto želi zaposliti drugu osobu.


Zbog svega navedenog sam i odlučila ispričati ovu priču makar posljedica bila i moj odlazak iz Kazališta, jer ne mogu više svoje zdravlje trošiti na ovakva podmukla podmetanja. A on, pak, i to sam htjela pokazati, ima beskrajno alata da nekoga degradira, da mu oteža i da mu ne dopusti da obavlja svoj posao prema pravilima struke – zaključuje Paladin Šabanović.


Dvostruki kriteriji

Najrecentniji primjer dvostrukih kriterija, prema Manueli Paladin Šabanović, a za koji se doznalo upravo zahvaljujući otkriću Novog lista da ravnateljica Drame Renata Carola Gatica nema nostrificiranu diplomu, jest slučaj Darija Bercicha, solista opere od kojega se tražilo da nakon dugogodišnjeg kvalitetnog rada u »Zajcu« nostrificira svoju diplomu milanskog Konzervatorija.


Nostrifikacijom mu se, ističe Paladin Šabanović, priznao bakalaureat, zbog čega mu je smanjen status s velikih na sporedne uloge te mu je i za taj status novim ugovorom uvjetovano da upiše magisterij, što je on i učinio o svom trošku.


– Nakon nekoliko mjeseci Blažević novim izmjenama Pravilnika o radu ipak ukida odredbu o stručnoj spremi koja je zatražena od Bercicha, no nije mu vraćen prethodni status solista velikih uloga. A najžalosnije od svega, najavljeno mu je da mu se nakon 17 godina ugovor o radu neće produljiti, bez ikakvog obrazloženja, unatoč protivljenju ravnatelja Opere i peticiji koju je potpisao velik broj umjetnika. A također je općepoznato i da v.d. upravitelja Tehnike Alan Vukelić već sedam godina obnaša svoju funkciju bez potrebne stručne spreme pa zaposlenicima uistinu nije jasno kako je moguće da si intendant u ovolikoj mjeri dozvoljava dvostruke kriterije ne mareći za propise – kaže Paladin Šabanović.