Znate li koliko na svijetu ima astronauta? Prema dostupnim podacima ne više od pet stotina. A znate li koliko ljudi na svijetu ima titulu, do koje se dolazi također mukotrpnim radom i nakon teških ispita, ne nikakvih počasti, naziva Master Sommelier? Manje od tri stotine, skoro dvostruko manje nego što je hrabrih svemirskih letača! Put do nje vodi kroz četiri kvalifikacijske razine koje mogu trajati godinama, a završni ispit je kompleksni spoj znanja, senzorne preciznosti i – posluživanja pred iznimno strogim, stručnim auditorijem. Jedan od onih koji se nedavno pridružio tom malobrojnom skupu rijetkih ljudi na planeti je i – Suwi Zlatić.

Film. Dokumentarni ili igrani? Jedan i drugi. Suvad Suwi Zlatić, višestruki austrijski sommelierski šampion, od lipnja ove godine nakon višegodišnjeg evaluacijskog procesa i istinski iscrpnog, pa i iscrpljujućeg ispita postao je Master Sommelier. Ispit je položio u Beču kao što je čitavu svoju sommeliersku karijeru izgradio u zemlji čiji je to glavni grad, ali kako je riječ o osobi rođenoj u Bosni i Hercegovini, a mi smo skloni svojatanju onog što nam odgovara i na širim prostorima od Hrvatske, možemo se pohvaliti kao je riječ ne samo o prvom austrijskom master sommelieru, nego i prvom – našem MS-u. Drugim riječima, govorimo li i u kondicijama povijesti, Zlatić je je prva osoba koja je stekla najviši mogući status u svijetu ocjenjivača vina na području koje se nekad u velikoj mjeri definiralo kao Austro-Ugarska! Gorda Austrija s tisućama hektara vinograda svoju je najprestižniju titulu u svijetu vina dobila zahvaljujući svom Bosancu, Posavljaku, kraju gdje šljiva jeste, ali grožđe baš i nije česta poljoprivredna kultura.

SPASITI ŽIVU GLAVU

Ali, krenimo mi na naše filmsko putovanje. Krenimo u turbulentnu prošlost, krenimo u vremena što su učinila ekstremne preobrazbe prostora koji se kroz nekoliko organizacijskih formi nazvao Jugoslavijom. Prvom, drugom ili trećom.

– Došao sam majci i pohvalio se kako mi je učiteljica rekla da će nam ferije potrajati. Jako me to razveselilo jer nisam volio školu. Brat i sestra su bili jako dobri učenici, a ja, a bio sam tada početkom devedesetih godina prošlog stoljeća tek stasali dječarac u nižim razredima osnovne škole, baš i ne. Kasnije sam spoznao da je to bilo zbog odnosa koji sam stvorio s učiteljicom, ono kako bi se to danas reklo jednostavno si nismo »kliknuli«. Majka me malo začudila jer na moju sreću s produljenim ferijama nije reagirala kao ja, nije pokazala veselje. Samo mi je, silno zabrinuta, rekla – možeš uzeti samo jednu igračku, sjeća se Suwi te nesretne 1992. godine u rodnom Brčkom. Sasvim lijepom, sasvim pristalom i taman koliko treba velikom gradu smještenom u pitomoj Bosanskoj posavini. Ma gradu k’o stvorenom za bezbrižno odrastanje. Ne možda i za kasniji život ako se željelo, a u pravilu se zbog primanja kakva su tada bila u Bosni uvijek željelo, bolji standard. Ne neko bogatstvo, ali da za za sve one potrebe koje donosi ulazak u obiteljski život. Zbog čega je i njegov otac radio u Austriji. I koliko god da s početka proljeća 1992. godine, pa čak i poučeni iskustvom susjedne Hrvatske koja je već skoro godinu dana gorjela u plamenu rata, mnogi nisu vjerovali kako i Bosna ide tim putem, otac je iz Austrije javio nedvosmisleno – imate svega 24 sata. Ili idete i spašavate živu glavu, ili ostajete s jako velikom šansom da bez te iste glave ostanete.

– Nema mnogo mjesta, samo osnovno i jednu igračku, može i loptu. Autobus kreće rano, idemo kod rodbine u Rijeku, rezolutna je bila majka. Ja zbunjen i dalje, ništa mi jasno nije. Ali kad se ide kod rodbine u Rijeku, na more, ništa loše ne može biti, sjeća se danas s razlogom slavljeni, svjetski priznati i jako traženi master sommelier.

Brčko je 6. travnja 1992. godine ostalo iza njegovih leđa. Nakon prelaska Save dočekala ih je Gunja. Svega dan kasnije, kao dio sveobuhvatnog okupacijskog plana i dugo pripremanog višegodišnjeg rata most je – srušen. Kako je otac i naložio – imali su samo 24 sata za sačuvati glavu živom.

VOLJENA RIJEKA

– Uvijek me ljudi pitaju o mojoj domovini. Jasno da je to rodna Bosna, ali vjerujte mi i Hrvatska mi je jednaka takva, i ona mi je kao mati. Došli smo u Rijeku. Bez ičeg. Ne samo da nas je rodbina primila onako kako to samo rodbina zna i može, nego i svi ostali ljudi. Bio sam na Zametu, trebalo se upisati u školu. Od svih onih birokratskih obaveza za tako nešto ja nisam ispunjavo skoro nijednu. Znate što je na to rekao tadašnji ravnatelj zametske osnovne škole Vojmir Turak – ma koga briga za dokumente, mali ti si naš, dođi u školu i sve je u redu! Znate, kad vam netko tako nešto kaže u vašim jako teškim danima života, rekao vam je nešto najljepše na svijetu. Pa i pomogao mi za sve ono što je kasnije uslijedilo. A mahom su to bile samo dobre stvari tako da je taj njegov stav također bio dio temelja mog današnjeg uspjeha. Vidite, zbog takvih epizoda u mom životu, ja vam ne dijelim ljude po elementima koje dobivamo s rođenjem. Dijelim ih na one koji su spremni pomoći, raditi i napredovati te se jednako veseliti tuđim kao i svojim uspjesima. I one koji takvi nisu. I zato – Brčko je moj rodni grad, grad mog djetinjstva, ali i Rijeka je moja jako velika ljubav. Uostalom, i kad smo kasnije otišli u Austriju, očevim stopama, ja sam sva svoja ljeta, radno, sezonski jer školovao sam se za ugostiteljska zanimanja, provodio u Opatiji i Rijeci. Ma da vam ne pričam – i sami znate da kad god mogu idem i na utakmice Rijeke i da za mene od nje ne postoji bolji ni veći klub, s mnogo nam strasti pripovijeda Zlatić.

Razgovarali smo u riječkom Hiltonu, imao je te večeri veliku enogastronomsku senzaciju koju je vodio zajedno sa sommelierom Tomislavom Mikincem, jednim od onih za koje je Suwi uvjeren kako mogu njegovim putem. U Nebu se zbog njegovog dolaska okupila velika ekipa Suwijevih fanova sa svih strana Hrvatske i susjedstva, ljudi koje njegovo povezivanje hrane i vina doživljavaju, istina s razlogom to i čine, kao jedno od najboljih iskustava koji se ne planu enogastronomije uopće mogu doživjeti. Uostalom već je i na samoj recepciji gdje smo ga čekali, vladalo jedno jako zanimljivo iščekivanje: dolazi Suwi Zlatić, jedan od najboljih sommeliera na svijetu! I na taj način shvatite da je riječ ne samo o globalnoj klasi nego i o – dobrom, susretljivom čovjeku. Osobi koja ima razumijevanja i vremena za sve. Kako se i kroz naš razgovori koji je trajao dvostruko dulje od predviđenog jasno vidjelo.

SOMMELIERSKI POČECI

– Jako mi je dobro išlo u Austriji. Tirol je zanimljiva pokrajina, bogata, a u turističkom smislu možda i najjača. Vrhunski posluje ljeti i zimi, ma u svim godišnjim dobima, dok je rad u ugostiteljskim djelatnostima jako tražen. Dinamičan, zanimljiv jer susrećete mnogo ljudi. Ako ste barmen, što mi je bio prvi poziv, još i više. Kažem, bio sam jako zadovoljan, a onda mi je predloženo da se okušam i u sommelierskim vodama, odnosno ispravnije bi u ovom slučaju bilo reći – vinima. Nisam, stvarno se nisam bavio vinima na svom poslu, zbog svega ostalog jednostavno mi nisu bila u fokusu ni u kojem smislu. Ali, kad ti predlože, red je da pokažeš zanimanje, da sam kreneš zaviriti u taj golemi i raskošni svijet vina. I, moram priznati, vrlo se brzo počelo događati ono nešto. Počeli smo se vina i ja prepoznavati, sjeća se Zlatić svojih sommelierskih početaka.

I uistinu je išlo brzo jer nakon polaganja ispita na pojedinim stupnjevima, dolazi i do želje nastupanja na sommelierskim natjecanjima. Ona nisu ni malo jednostavna, traže multidisciplinarno znanje, a iako se postupnošću i treningom dolazi do spoznaje, do sustava u kojem se opisuju i ocjenjuju vina, osvajati prvenstva nije nimalo lako. Konkretno, možda se upravo u sommelierstvu najljepše zrcali poslovica kako je svaki uspjeh zapravo sazdan na optimalnom koktelu prirođenog talenta i ustrajnog rada.

– Prvi sam put to svoje znanje i tu svoju sposobnost prepoznavanja i opisivanja vina okrunio pobjedom na austrijskom sommelierskom prvenstvu 2014. godine. Nizale su se titule, na austrijskom i međunarodnom planu, počeo sam voditi i brojne radionice. Dakako i u Hrvatskoj za koju držim da ima jako dobru vinsku kao i gastronomsku scenu. O sommelierima da ni ne govorimo, a bilo bi mi drago, kao što sam spreman uvijek i pomoći, da još netko dođe do moje titule. Ono što me posebno veseli je činjenica da se na mojim konferencijama prema nama sommeliera poslovično skeptični enolozi – dobro osjećaju. Posebna mi je bila čast kad su njemački enolozi odmah nakon mog predavanja, iako su prije njega bili jako rezervirani, »bukirali« moj nastup i za iduću godinu. Vino je čista ljepota! Ne treba imati nikakve ograde dok ga se kuša, ono će vam u takvoj situaciji višestruko vratiti, skoro su već filozofski nadgrađene njegove misli o »nektaru bogova«.

KAO ROCK BEND

Master Sommelier diploma pri Court of Master Sommeliers jedna je od najzahtjevnijih kvalifikacija u međunarodnom svijetu vina i ugostiteljstva. Ispit obuhvaća teoriju, slijepo kušanje i praktično posluživanje na najvišoj razini. Sam sustav uskoro će obilježiti šezdeset godina postojanja, a Court of Master Sommeliers diplomu koju izdaju drži se najvišom potvrdom profesionalizma u posluživanju vina.

– Sve vam je u tome sadržano. Ponajprije je to dakako jako precizno, specijalizirano znanje o vinu, ali bez jedne opće i profesionalne kulture kao i naglašenog gostoprimstva, uspjeh se ne bi postigao. A kako na domaćim, tako i na međunarodnim natjecateljskim iskustvima gradi se uspjeh. Svakako, to se nekako i podrazumijeva, tu su i desetljeća prakse kao i stalni, ali baš stalni, kao i u sportu treninzi. To znanje prenosi se kroz savjetovanje, edukacije i vrhunske eno-gastro programe što vam nastavlja otvarat vrata vinskih spoznaja, pojašnjava nam Suwi.

Ono što je uslijedilo nakon Suwijevog MS-a – nalik je turnejama najvećih rock bendova današnjice. Suwi je rado viđeni gost u brojnim državama, na drugim kontinentima. Njegov kalendar jedva da nudi poneki prazni dan. Uglavnom zbog toga jer se nekad mora i odmoriti. On je prije svega edukator i trener, da bi kruna uspjeha bilo osnivanje njegove tvrtke Suwine. To je njegov današnji okvir za budućnost.

– Suwine ima dvostruku zadaću. S jedne putem njega organiziram svoje edukatorske turneje, gostovanja, prenošenja znanja. S druge dao mi je poticaj i za jedan istinski veliki iskorak koji će uskoro, u Istri, imati i svoj stacionarni oblik. Mjesto na kojem se dolazi učiti, ali i uživati u vinima. Koliko god da sam prvi austrijski MS, jednako sam toliko i hrvatski, slovenski ili bosanski da ne govorimo o Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori ili Makedoniji koje također nemaju ni jednog svog MS-a. Svima sam na navedenim prostorima spreman pomoći, savjetovati ih, ma »pogurati ih« da i sami jednog dana dođu do te titule i statusa. Zemlje su to vrhunskih vina i njihovih poznavatelja, bilo bi mi drago da nakon mene još barem po jedna osoba iz svake od tih država dođe do najviše vinske titule na svijetu. Iako to možda nije karakteristika sommeliera, ja nemam baš nikakvih tajni i sva sam svoja znanja spreman podijeliti s kolegama. Upravo stoga i dolazi do Suwineovog mjesta na kojem će se sve o čemu smo razgovarali na neki način koncentrirati i prenositi, rezolutan je Suwi Zlatić.

Film? Sad je svima koji su došli do ovih redaka potpuno jasno zbog čega bi se njegova priča – o životu i vinima – morala prenijeti na »veliko platno«. U kojoj god formi. Najbolje u više njih. I da, nije samo MS. Suwi je i MH. Master of Humanity.

VINSKA BIBLIJA NA DAR

Na kraju i veliko osobno iznenađenje i zadovoljstvo. Jedan do 300 najboljih sommeliera na svijetu na dar mi je uručio knjigu Sommelier Briana Julyana, također MS-a koja se smatra »sommelierskom biblijom«. Na skoro 500 stranica nudi iskustva i savjete koji su »zlata vrijedni« za sve koji žele ući u svijet vina kako bi svoje spoznaje kasnije – prenosili na druge.

KVARNERSKA VINA – FANTASTIČNA, KOLIČINE MINIMALNE

– Puno sam vam puta u razgovoru spominjao Rijeku i njezinu okolicu, Kastav. Volim ovaj kraj između ostalog i stoga jer u njemu živi i radi dio moje obitelji, Dantes Begić vlasnik tvrtke Ricerca mercato moj je šogor. I on ima već dugi niz godina misiju podizanja kulture stola, kako znamo također definirati enogastronomske iskorake. I na njegovim sam predavanjima bio gostom, a želim mu da na tom putu i ustraje, da uspije u svojoj misiji. Kvarner je regija koja mora napraviti iskorake koje zaslužuje. Vidite susjedna Istra je otišla jako, jako visoko u tom smislu. Kvarner, pa i zbog toga što je aktualna Europska regija gastronomije, se još traži. Reći ću vam o vinima Kvarnera – fantastična sortnost bijelih i crnih vina, a količine – da ne mogu biti manje. Marketinški je priča dobro postavljena, no marketing nije sadržaj. Mora se širiti površine pod vinogradima kako bi se ta sortna kvaliteta mogla pronalaziti kao gotov proizvod i u drugim područjima Europe. I tu sam dakako spreman pomoći jer bila bi istinska šteta ostati na današnjim pozicijama – imaš potencijal, ne i realizaciju, ističe Zlatić.

ZARUČNICA JASMINA PRESUDILA DOLASKU U ISTRU

– Mnogo organizacijskog, ali i emocionalnog mira dugujem mojoj dragoj Jasmini, mojoj zaručnici koja dolazi iz Pule. Već prije, a posebno nakon stjecanja titule MS-a, obaveze mi se jako usložnjavaju tako da bez njezinih organizacijskih sposobnosti jako bi bilo teško bilo prolaziti kroz sve ovo što radim i što me tek očekuje. Svakako, iako je moja veza s Istrom dugogodišnja i vrlo prisna, naravno da je i Jasmina bila faktor koji dodatno govori u korist trajnog dolaska u nju, koliko se uopće u okviru moje dinamike, pa i životnog naslijeđa, može govoriti o nekoj trajnosti povezanoj s konkretnim prostorom, kaže Suvad.

A da je Jasmina organizacijska Suwijeva savjest uvjerili smo se i sami. S obzirom da smo »debelo« probili rok u koji se trebalo smjestiti naš razgovor, točno kad je bila krajnja točka za Suwijev odlazak na pripreme za izvedbu enogstronomskog spektakla u Hiltonovom Nebu, diskretno je došla do nas. Sve nam je bilo jasno, iako ništa rekla nije.