Neki stanovi osvajaju na prvi pogled, a neki tek kada im netko, donijevši vlastitu viziju u život, vrati stari sjaj. Upravo takvu priču skriva stan Barbare Babačić, kulturologinje, producentice, osnivačice agencije Trafika i velike zaljubljenice u stare prostore s karakterom.

Babačić je u okrilju jedne od zaštićenih riječkih zgrada s početka 20. stoljeća pronašla ono što drugi možda ne bi ni primijetili: potencijal.

Ispod slojeva žbuke otkrila je povijesne zidne oslike, među starim zidovima osmislila je dvoetažni dom, a u vrtu vidjela priliku za utočište od gradskog života. Renovaciju je vodila sama, oslanjajući se na vlastitu viziju i ljubav prema predmetima kojima vrijedi pružiti drugi život.

S Barbarom smo razgovarali o izazovima preuređenja starogradnje, odlukama koje su oblikovale njezin dom, stvarima na kojima se isplati štedjeti – ali i onima na kojima nikako ne treba te o tome zašto vjeruje da dom nikada nije potpuno završen, već raste zajedno s ljudima koji u njemu žive.

Stan s karakterom

Kako je izgledao stan kad ste ga prvi put ugledali?

Stan je bio u prilično lošem stanju. Dvije sobe, kuhinja i mala kupaonica. Godinama se u njega nije ozbiljnije ulagalo, ali mene to nije obeshrabrilo. Dapače – volim prostore koji traže novu priliku. Pitali su me tada što uopće vidim u njemu, no mene je privukao potencijal. Nisam mogla prestati zamišljati kako otvoriti prostor, kako ga učiniti protočnim, kako ga povezati da sobe međusobno komuniciraju.

Što vas je šokiralo, a što oduševilo?

Oduševile su me freske koje smo našli ispod žbuke, pa smo Andrea Knežević, moja prijateljica koja se bavi restauracijom i ja, danima sjedile na skelama te otkrivale i konzervirale zidne oslike i vraćale im izvornu čitljivost. To mi je bio najdraži dio u renovaciji!

Inače, zgrada je izgrađena između 1911. i 1912. potpisuju je tada ugledni arhitekti Celligoi i Theodor Traxler, te ima status zaštićenog kulturnog dobra. Susret starog i novog, spoj naslijeđenog i suvremenog daju stanu njegov karakter.

Druga stvar koja me oduševila su vrt i palme ispred kuće. Nažalost, dvanaest palmi starih gotovo pedeset godina nedavno je uklonjeno zbog palmina drvotoča. Kad su ih morali posjeći, otišao je dio krajolika za kojeg sam se u kratko vrijeme jako vezala. Bio je tu i hrast star više od sto godina, svojevrsni čuvar vrta. Srušio se nakon poplave 2022., ali vrt uči da ništa nije trajno i da se priroda uvijek nekako pobrine za nastavak priče, da nakon svakog gubitka u vrtu nešto novo nikne. Meni je vrt danas najoptimističnije mjesto koje poznajem.

Koliko vam je bio važan prostor vrta?

Rođena sam do hotela Imperijal u Opatiji i odrasla sam uz park iza kuće, u šumi bambusa od kojih smo kao djeca gradili kućice. Ta povezanost sa zelenilom i osjećaj vrućine na tabanima kad prelaziš cestu do plaže ostala je važan dio mog osjećaja doma. Zato je stan s vrtom gotovo u centru grada za mene bio pravo malo čudo, reminiscencija na bezbrižne dane djetinjstva.

Netko pametan je rekao: “Ako imaš vrt i knjige, imaš sve što ti treba”. Često se sjetim te rečenice kada život postane preglasan, podsjeti da su najvažnije stvari uglavnom vrlo jednostavne. Volim činjenicu da živim nekoliko minuta od centra grada, a da ujutro prvo čujem ptice.

Grad mi daje energiju, a vrt mi vraća ravnotežu. Treba mi oboje. Najveći luksuz danas je otvoriti vrata i zakoračiti u zelenilo. Centar grada i vrt zvuče kao kontradikcija, ali meni su upravo oni definicija doma.

U vrtu najjasnije vidiš da ništa ne možeš požuriti i da ne moraš uvijek biti produktivna. Ponekad je dovoljno samo sjediti i gledati kako nešto raste.

Dom koji uvijek raste

Jeste li odmah imali viziju kako želite da izgleda? Koliko nam je poznato, sami ste preuredili prostor. Kako to da se niste odlučili na dizajnera – je li presudio novac ili je vizija jednostavno bila prejaka?

Dobivala sam savjete i uvijek ih rado čujem. Naravno, utječu na mene, ali na kraju uvijek napravim po svom.

Vidjela sam velike prozore i visinu stropova te shvatila da trebam poduzeti neke preinake kako bi dobila još veći prostor i napravila dvoetažni stan, te tako dobila duplo više prostora.

Savjeti o razbijanju zidova i širenju u jednu prostoriju su primamljivi, vjerojatno bi i bolje izgledalo, ali ja ipak trebam mir dok spavam i radim.

Koliko je važna bila estetika, a koliko praktičnost?

Moji me doma zezaju da mi je estetika na prvom mjestu i zato pate neke gitare koje se ne uklapaju u donji prostor, pa su završile u garderobi. Volim da je sve na svom mjestu, uvijek istom, ne podnosim kaos u kući i ustvari sam vrlo praktična osoba, pa je tako i stan strukturiran. Svaki predmet u njemu ima razlog zašto je ostao, iako se trudim svakodnevno izbacivati predmete koje ne koristim.

Kada sam uselila, bila sam jedna osoba, danas sam druga. Zato se mijenjao i stan. Kada pogledam stan danas, ne vidim zidove, podove ni namještaj. Vidim sve verzije sebe koje su kroz njega prošle. Možda zato dom nikada nije gotov – on raste zajedno s nama.

Koliko dugo je trajao cijeli proces?

Ne bi vjerovali, ali četiri mjeseca, samo zato jer sam uz sebe unaprijed imala organiziranu ekipu uz divnog prijatelja inženjera građevine Miru Badrića i Tanju Slavić koja je prenijela sve na papir.

Je li se tijekom procesa dogodilo da ste imali osjećaj da vam je žao što ste krenuli u renovaciju ili vas ništa tijekom procesa nije uspjelo pokolebati?

Apsolutno ništa, nikakvo kolebanje! Bila sam sretna dok sam renovirala. Voljela bi se više baviti renovacijama, i to sa trošnim i starim stanovima. U Italiji sam imala priliku sudjelovati u renovaciji starog broda od gotovo 70 metara, za jednu od najutjecajnijih galerija na svijetu, i tu sam puno naučila.

Eklektična oaza

Odakle ste najviše crpili inspiraciju?

Inspiraciju crpim sa svih strana – svakodnevnog života, arhitekture, putovanja. Ipak najvažnije mi je ono što prostor sam kaže. Volim neko vrijeme boraviti u njemu, promatrati svijetlo, proporcije i atmosferu, a onda pokušati naći rješenja koja mu prirodno pristaju.

Kako biste opisali stil svog stana?

Na samom početku stan je bio monokroman, crno, bijelo siv i s malo detalja, gotovo minimalistički, asketski, no s vremenom, život mi se promijenio, došlo je dijete, počele su se skupljati uspomene, knjige, crteži, biljke i sitnice koje nije moguće planirati, stil je danas u najmanju ruku eklektičan, u kojem najljepše stvari nisu kupljene, već su se dogodile.

Koji dio stana je bio najizazovniji za osmisliti?

Spajanje prve i druge etaže- gdje smjestiti stepenice, a da se prostor ne uguši i kako smjestiti jacuzzi na najmanju moguću etažu, jer bez kade se ne može živjeti, a u kupaonu ne stane!

Kako doći do te kade – zaobilaznim putem kroz manju sobu! Sve su to bili izazovi od kojih nisam htjela odustati, pa su se rješenja vremenom nametnula.

Tri stvari koje bi svatko trebao znati prije renovacije? Budžet, radnike/ce, naučiti biti fleksibilan i uživati u procesu kojeg ćeš cijeli život pamtiti.

Maksimalno iskorišten prostor

Jeste li prvo birali boje, namještaj ili raspored?

Raspored prije svega, zatim namještaj, a s time i boje. Većina namještaja je nečiji otpad, pa bi ga renovirala, i dala svojoj Emici na tapeciranje. Ti komadi su bili otpisani. Možda ih zato i volim…

Namještaj je spašen iz kontejnera, garaža ili napuštenih podruma. Vozila sam stari karavan i svaki put kad bih ugledala glomazni otpad, zaustavila bih se. Nekad bih kući došla sa stolcem, nekad sa stolom, a nekad s komadom namještaja za koju uopće nisam znala gdje bi, isto je i s lusterima. Onda bi slijedili dani brušenja, kitanja, popravljanja i presvlačenja.

Zapravo mislim da smo postali društvo koje prebrzo odbacuje stvari, živimo u vremenu zamjene a ne popravljanja. Stari namještaj, baš kao i stariji ljudi, često postanu nevidljivi čim pokažu tragove vremena. A upravo su ti tragovi, ali i kvaliteta ono što ih čini zanimljivima. Zato me veseli svaki predmet kojem uspijem dati još jedan život.

Koliko puta se plan mijenjao tijekom renovacije?

Tijekom renovacije plan se više nije mijenjao, ponajviše tokom kreiranja i crtanja prostora.

Što danas, da možete vratiti vrijeme, ne bi napravili isto?

Mislim da sam maksimalno iskoristila prostor koji odgovara našem stilu života.

Soba od sina nije na dvije etaže, a danas razmišljamo kako bi to trebali napraviti da dobije više prostora, ali nije mi žao jer na početku je služila kao radna soba i nije mogla biti savršeniji prostor za mene, no sada je neko drugo vrijeme i druge potrebe.

Važnost dobre organizacije

Jeste li imali fiksan i unaprijed spreman budžet i jeste li ga prilikom renovacije “probili”?

Dok sam gledala stanove, (što i danas redovito činim iz razonode) maštala sam i zamišljala prostore koje stvaram. No, stvari se u životu stvarno poslože, kada znate što želite, nađete put da to i ostvarite. Naravno da sam probila budžet, i mislim da na to treba računati od samog početka.

Kad god netko renovira stariji stan, savjetovala bih mu dao odmah ostavi barem 15-20% budžeta sa strane za nepredviđene situacije. Uvijek se pojavi nešto što nisi planirao – stare instalacije, zid koji skriva iznenađenje ili jednostavno detalj u kojeg se zaljubiš i ne želiš od njega odustati. Kod mene je bilo pomalo od svega.

Na kojim stvarima ljudi najviše podcijene trošak?

Podovi. Ako želite kvalitetu, pod će vas vrlo brzo vratiti u realnost!

Gdje se isplati dati više novca, a na čemu ste najviše uštedjeli?

Pod, svijetla i grijanje, jer se tome nećeš više vraćati. Uštedjela sam vjerojatno na vremenu i živcima uz dobru organizaciju.

Jeste li sami radili neke stvari da smanjite troškove?

Radila sam što sam mogla, ali imam dobre ljude oko sebe, koji su mi pomagali.

Prostor slobode

Koliko je realno danas urediti prvi stan bez ogromnog budžeta?

Relativno je što je nekom ogroman budžet, mislim da se može, uvijek se može, ali zavisi što očekujete.

Koja je greška koštala najviše?

To što odmah nisam kupila garažu. Stan se može renovirati. Zidovi se mogu srušiti. Krov se može popraviti. Ali pronaći parking u Rijeci ponekad djeluje kao najambiciozniji urbanistički projekt 21. stoljeća.

Što bi savjetovali nekome prije nego krene u radove?

Da nađe kvalitetne radnike i da ih čuva.

Koliko je renovacija psihički iscrpljujuća i kako je ona utjecala na privatni život i posao?

Naravno da iscrpljuje, međutim ja uživam renovirajući, pa mi to nije problem. Privatni život treba biti posložen kada se kreće u takve poduhvate. Moji roditelji su kuću u Pobrima gradili dugo i znam da je tada bilo puno više izazova nego što ih imamo danas.

Kad ste prvi put osjetili da je stan stvarno vaš?

Dugo mi je trebalo, jer sam često izbivala, dan danas se uhvatim, da sjednem u miru, gledam kroz prozor i shvaćam da sam na svom i u svojoj slobodi.

Što vam on danas znači emocionalno?

Prostor slobode, relaksacije, užitka, prostor gdje mi dolaze prijatelji i obitelj – to mi je bilo prvo na umu kada sam gradila stan, da imam mjesta ugostiti i kuhati za meni drage ljude.

Kad sam bila mlađa, mislila sam da su najveće vrijednosti putovanja. Danas znam da je jednako vrijedno imati mjesto kojem se želiš vratiti i sve više želim ne izbivati van njega, uvijek imam nešto za raditi, premještati, samo sjediti i raditi u vrtu.

Koja sitnica se pokazala genijalnom u svakodnevnom životu? Komposter od kamenja u vrtu i pomične stepenice za visoku biblioteku!