Ponekad se čovjek jednostavno mora uzdati u to da ima sreće. Nadamo se da ćemo i mi imati sreće. To je otprilike poruka kojom se predsjednik Republike Zoran Milanović jučer obratio javnosti, prvi put otkako se pojavila kriza s koronavirusom.

I doista, bit će faktor sreće možda presudan za to da se ne nađemo u situaciji poput Italije, jer samo jedan neodgovorni pojedinac koji prekrši zadano mu pravilo samoizolacije može biti okidač za širenje virusa u zdravstvenim ustanovama, ili školama i vrtićima, pa da se spirala epidemije zavrti znatno snažnije i smrtonosnije nego danas dok službe još kontroliraju situaciju.

No, ono što je Milanović također jučer komentirao, i zapravo između redaka itekako kritizirao, jest model koji je odlučila primijeniti Velika Britanija čiji je premijer Boris Johnson najavio, kako je to Milanović nazvao, »krv, znoj i suze«. A radi se o modelu koji je u jednom od svojih svakidašnjih ogleda ovih dana spomenuo hrvatski znanstvenik i populatizator znanosti Igor Rudan.

On je, ukratko, predstavio dva moguća modela borbe protiv pošasti koronavirusa: prvi je model koji primjenjuje većina zemalja, a naročito one najpogođenije poput Kine i Italije – kompletna karantena, u maksimalno mogućem obliku.

Matematički, širenje će biti uspješno zaustavljeno onda kada svaka zaražena osoba zarazi prosječno manje od jedne zdrave osobe. Odnosno, bit će na putu epidemije i eksponencijalnog širenja ako svaka zaražena osoba zarazi prosječno više od jedne zdrave osobe. Za uspjeh takvog scenarija Rudan definira period od oko dva mjeseca.

No, postoji i drugi način, koji Rudan ne zagovara, ali spominje kao mogućnost, i to kao drugi ekstrem, a za koji se čini da ga je britanska vlada odlučila primijeniti i zbog čega Milanović kritizira takvu politiku.

Ona je ekonomski možda opravdana, jer je opozit konceptu karantene i ekstremno je neoliberalna, a počiva na ideji da bi ekonomske štete od karantene kroz dva mjeseca za državu bile veće od nestanka života određenog broja najugroženijih, starijih osoba koje koronavirus najviše pogađa.

Profesora Rudana u tom je dijelu najbolje citirati, kako ne bi bio pogrešno shvaćen: »Naime, može se pustiti da se virus slobodno proširi. Pritom bi se na virus testiralo što manje ljudi, kako bi se što više umanjio broj umrlih pripisivih koronavirusu, posebno među vrlo starim ljudima.

Pristalo bi se, možda, na stopu umiranja do jedan posto među svim zaraženima, ali spasilo bi se ekonomiju i izbjeglo taj »naknadni val« umrlih (od ekonomske depresije i depriviranosti).

Jer, u ovom ekstremnom scenariju umirali bi pretežno stariji. To bi, s nekog radikalno neoliberalnog gledišta, čak i »rasteretilo« mirovinske fondove i zdravstveni sustav. Spašeni bi, pak, bili mnogi ljudi u najproduktivnijoj dobi za društvo, koji bi inače bili većinske žrtve recesije«. Kraj citata, jer Rudan još samo zaključuje da su hrvatske vlasti negdje između ta dva modela.

No, na odluci Britanaca da ne poduzimaju rigoroznije mjere izolacije stanovništva zapravo se vidi da je njihova vlast sklona upravo ovom drugom pristupu.

Rudan eksplicite spominje i da bi to mogao biti model za kojim bi mogao posegnuti i Donald Trump, osim ako se ne počne bojati osude medija i odiuma javnosti.

Britanci možda odluče žrtvovati dio starijeg stanovništva za svoju ekonomiju, dok kontinentalna Europa, sukladno i politikama EU-a, ima solidarniji i humaniji pristup.

Na kraju, sve se svede na politiku.

Srećom da hrvatski posao oko koronavirusa zasad vode stručnjaci u Nacionalnom stožeru Civilne zaštite, koji doista ne izgledaju kao ljudi podložni dnevnoj politici. Oni koriste najbolje od onoga što je preostalo od hrvatskog javnozdravstvenog sustava, a koji se još uvijek pokazuje i humanim, solidarnim i sveobuhvatnim.

Oni su u ovih desetak dana zadobili povjerenje građana jer nisu poticali paniku i iracionalnost, a širenje virusa i dalje drže pod kontrolom. I jasno je da je hrvatski model onaj prvi model koji spominje prof. Rudan: zaštita maksimalnog broja građana.