TIHANA TOMIČIĆ: Treba živjeti dan po dan, strpljivo i tiho
Tihana Tomičić
20. ožujak 2020 22:25
Milivoj Mijošek / Glas Istre
Sada se možemo samo nadati da ćemo ovih depresivnih i mračnih 25 dana koji su pred nama, mada su sunčani i topli, ipak svi zajedno zdravstveno, psihološki i ekonomski preživjeti.
Prije točno 25 dana na toj su vatri, kao i uvijek u najtoplijoj konobi u Brtonigli, a možda i u cijeloj Istri, zamirisale kapesante. Nisu kod barba Ninota bile skupe, ništa tamo nije bilo što nije za ljude. Iz njih je teklo more. Ninotova šinjora stajala je pored kamina, kao i svakog dana, rumena od posla i rumena od topline vatre, na kojoj su se spremala neka od najfinijih domaćih jela koje je čovjek mogao probati u Istri. A tek štrudla pod pekom!Nino bi uvijek sjeo s gostima kad bi uzimao narudžbu. Mali blokić, lipa mill, pogrbljena figura čovjeka koji je cijeli svoj život posvetio svom obiteljskom biznisu, tako blizu granici s Italijom i Slovenijom, i s toliko ljudskosti i humora u svakoj riječi. Ne bi prošao ručak, a da Nino ne bi poslao još koju grappu di erbe ili sorbetto, a ponekadi pijat pravih istarskih kobasica i sira, samo onako za arrivederci i buonasera nakon što društvo već ponovno ogladni od sjedenja pored tog slavnog kamina.
A sad Ninota više nema. Koronavirus uzeo je, makar i neizravno, prvu žrtvu u Hrvatskoj, i to točno po profilu kao iz udžbenika: starija osoba muškog spola, u doticaju s potencijalnim žarištem iz kontakata s brojnim Talijanima ili Slovencima. I gotovo je, i Hrvatska je od danas, sa svim mjerama koje je Nacionalni stožer Civilne zaštite proglasio, i sama postala jedno od žarišta COVID-a 19. Mada se država i Vlada junački bore s epidemijom, neke stvari jednostavno više nikad neće biti iste, niti ćemo neke ljude ikada više moći vidjeti i s njima se družiti. A od istarske idile s Ninotovim kaminom prošlo je samo 25 dana.
Hoće li idućih 25 dana biti dovoljno da se kod nas suzbije, ili možda i ne rasplamsa epidemija koronavirusa kao u Italiji ili Španjolskoj, danas ne možemo znati. Sada se možemo samo nadati da ćemo ovih depresivnih i mračnih 25 dana koji su pred nama, mada su sunčani i topli, ipak svi zajedno zdravstveno, psihološki i ekonomski preživjeti.
Bez obzira na širenje virusa, i dalje se može mirne duše ocijeniti kako Nacionalni stožer maksimalno kontrolira situaciju. Više-manje ipak se i dalje uspješno prate svi kontakti oboljelih i još uvijek nema potrebe za općom panikom u zdravstvenim ustanovama i domovima za starije.
No, što će se dogoditi s ekonomijom, to postaje pitanje broj jedan u trenutnoj situaciji. Ostaje otvoreno pitanje koliko će Vlada sa svojim centralnim proračunom i središnjom bankom moći pratiti enormne potrebe za saniranjem štete od epidemije. Mnogi poslodavci nisu ni pričekali Vladine mjere o oslobađanju od doprinosa na plaće i o isplati minimalnih plaća – odmah su pootpuštali ljude u ugostiteljskim objektima, frizerajima, manjim tvrtkama. Mnogo je i onih koji su i sami posegnuli za odlukom o otkazom, jer tada bar ostvaruju dio prava na Zavodu za zapošljavanje. Nitko ne zna koliko je ljudi u Hrvatskoj doslovce od jučerašnjeg dana ostalo bez posla, nitko ne zna koliko je obitelji time već pogođeno. Zapravo, vjerojatno nema nikoga od onih koji sada čitaju ovaj tekst, pa ni onih koji ga objavljuju, koji već nisu ekonomski pogođeni ovom krizom.
Jedino što nam je na raspolaganju jest – nada. Nada da će epidemija splasnuti u nekom razumnom roku, u roku kojem može preživjeti većina običnih ljudi, koji žive od svoga posla i svoje plaće. Ako budemo imali sreće da kriza ne potraje dulje od 25 dana, možda ćemo biti spašeni. No, ako se protegne na dva ili tri mjeseca, tada je upitno kada ćemo si opet moći priuštiti normalan život, povremeni ručak s prijateljima, izlet u Istru, dan za sebe… Sada imamo samo nostalgiju i nadu, a izbora nemamo nego živjeti dan po dan, strpljivo i tiho. I ponizno, jer život je tako krhak. Sve što smo do jučer imali, danas je na čekanju, s potpunom neizvjesnošću koliko će još biti barba Nina u našim sjećanjima.
Sjećanje na barba Ninota
TIHANA TOMIČIĆ: Treba živjeti dan po dan, strpljivo i tiho
Tihana Tomičić
20. ožujak 2020 22:25
Milivoj Mijošek / Glas Istre
Sada se možemo samo nadati da ćemo ovih depresivnih i mračnih 25 dana koji su pred nama, mada su sunčani i topli, ipak svi zajedno zdravstveno, psihološki i ekonomski preživjeti.
A sad Ninota više nema. Koronavirus uzeo je, makar i neizravno, prvu žrtvu u Hrvatskoj, i to točno po profilu kao iz udžbenika: starija osoba muškog spola, u doticaju s potencijalnim žarištem iz kontakata s brojnim Talijanima ili Slovencima. I gotovo je, i Hrvatska je od danas, sa svim mjerama koje je Nacionalni stožer Civilne zaštite proglasio, i sama postala jedno od žarišta COVID-a 19. Mada se država i Vlada junački bore s epidemijom, neke stvari jednostavno više nikad neće biti iste, niti ćemo neke ljude ikada više moći vidjeti i s njima se družiti. A od istarske idile s Ninotovim kaminom prošlo je samo 25 dana.
Hoće li idućih 25 dana biti dovoljno da se kod nas suzbije, ili možda i ne rasplamsa epidemija koronavirusa kao u Italiji ili Španjolskoj, danas ne možemo znati. Sada se možemo samo nadati da ćemo ovih depresivnih i mračnih 25 dana koji su pred nama, mada su sunčani i topli, ipak svi zajedno zdravstveno, psihološki i ekonomski preživjeti.
Bez obzira na širenje virusa, i dalje se može mirne duše ocijeniti kako Nacionalni stožer maksimalno kontrolira situaciju. Više-manje ipak se i dalje uspješno prate svi kontakti oboljelih i još uvijek nema potrebe za općom panikom u zdravstvenim ustanovama i domovima za starije.
No, što će se dogoditi s ekonomijom, to postaje pitanje broj jedan u trenutnoj situaciji. Ostaje otvoreno pitanje koliko će Vlada sa svojim centralnim proračunom i središnjom bankom moći pratiti enormne potrebe za saniranjem štete od epidemije. Mnogi poslodavci nisu ni pričekali Vladine mjere o oslobađanju od doprinosa na plaće i o isplati minimalnih plaća – odmah su pootpuštali ljude u ugostiteljskim objektima, frizerajima, manjim tvrtkama. Mnogo je i onih koji su i sami posegnuli za odlukom o otkazom, jer tada bar ostvaruju dio prava na Zavodu za zapošljavanje. Nitko ne zna koliko je ljudi u Hrvatskoj doslovce od jučerašnjeg dana ostalo bez posla, nitko ne zna koliko je obitelji time već pogođeno. Zapravo, vjerojatno nema nikoga od onih koji sada čitaju ovaj tekst, pa ni onih koji ga objavljuju, koji već nisu ekonomski pogođeni ovom krizom.
Jedino što nam je na raspolaganju jest – nada. Nada da će epidemija splasnuti u nekom razumnom roku, u roku kojem može preživjeti većina običnih ljudi, koji žive od svoga posla i svoje plaće. Ako budemo imali sreće da kriza ne potraje dulje od 25 dana, možda ćemo biti spašeni. No, ako se protegne na dva ili tri mjeseca, tada je upitno kada ćemo si opet moći priuštiti normalan život, povremeni ručak s prijateljima, izlet u Istru, dan za sebe… Sada imamo samo nostalgiju i nadu, a izbora nemamo nego živjeti dan po dan, strpljivo i tiho. I ponizno, jer život je tako krhak. Sve što smo do jučer imali, danas je na čekanju, s potpunom neizvjesnošću koliko će još biti barba Nina u našim sjećanjima.