Kada će sve to napokon završiti, pitamo se već sada, nakon što nas je uz koronavirus pogodio još jedan nepredvidljivi i nedokučivi neprijatelj, potres?

Sićušni, bez mikroskopa golom oku nevidljivi ubojica, smrtonosniji je od gigantskih tektonskih poremećaja koji u nama još uvijek izazivaju onaj praiskonski strah od prirode koji u nama budi primarne nagone za preživljavanjem.

Slika trudnica i majki koje s tek rođenom djecom bježe od trešnje glavom bez obzira, smrzle su nas i ostavile bez daha. Koliko god nas uvjeravali kako će sve proći, tjeskoba se svakim sve dužim danom uvlači u naše živote.

Nema tog stručnjaka i liječnika, te literature za samopomoć koji nam mogu pomoći da racionaliziramo sve to što nam se događa i što je naše živote okrenulo naglavačke.

Jedva smo nekako prihvatili da ne idemo na posao, na tržnicu, u trgovinu, štoviše da više nikako ne izlazimo iz kuća, a onda te tlo prodrma i potjera u bezglavi bijeg kako ti se cijeli tvoj svakidašnji svijet ne bi srušio na glavu!

Ostati u kući i poginuti pod ruševinama ili pobjeći u otvorene ralje virusa koji vreba na svakom koraku? Nemogućnost izbora, ono što sada živimo, a što smo nekada doživljavali čitajući »Sofijin izbor«.

Da, baš kao što piše Viktor Ivančić, logika borbe protiv smrtonosne bolesti u potpunosti je izokrenula uobičajena shvaćanja čovjekovog ponašanja u kriznim momentima, došlo je do najčudnovatijih inverzija, solidarnost se manifestira tako da ne pružamo jedni drugima ruke, bliskost s dragim ljudima potvrđujemo držeći ih na distanci, zbijamo redove razdvajajući se, mobiliziramo se putem pasivizacije…

I to traje, i trajat će, zato je uzalud pitati se i nagađati kada će sve to završiti, jer koronavirus neće ostati samo epizoda u našim životima.

Čak ako u dogledno vrijeme nađemo cjepivo i efikasni lijek za Covid-19, više nećemo moći biti sigurni kada, gdje i kako će nas snaći neki još smrtonosniji i ratoborniji Covid-20 i globalno poharati čovječanstvo.

Zato, i kada neposredna opasnost jednog dana prođe, ili barem postane minorna, ništa više neće biti isto.

Zvuči kataklizmično, ali možemo li uopće zamisliti da to što danas doživljavamo inverzijama našeg normalnog ponašanja postane norma preživljavanja?

I da rutinski više ne grlimo i ljubimo djecu, da prijateljima ne čestitamo rođendan ili neku obljetnicu bacajući im se oko vrata, da se ne rukujemo prilikom upoznavanja, da ne plešemo s djevojkama, a s dečkima ne slavimo postignute golove i koševe, osvojene medalje i titule?

Možemo li zamisliti da ostatak života provedemo na distanci, da se naša tijela automatski zaustavljaju dva metra od drugog ljudskog bića, da nas na svadbama i pokopima nikada ne bude više od petero?

Je li moguće da će djeca ići u vrtiće i škole u kojima će se igrati i učiti na distancu, da će se fakulteti studirati virtualno, a u tvornicama raditi roboti i nešto ljudi koji će sličiti na robote obučeni u zaštitna odijela od glave do pete?

Hoće li djeca s kontinenta moći plivati u moru, a njihovi vršnjaci s obale osjetiti snijeg? Možda je sve to apokaliptično, ali upravo je stigla vijest da je u Italiji u jednom danu umrlo šest stotina ljudi!

I da je od prosinca zaraženo gotovo 400 tisuća ljudi u 174 države svijeta, a više od 16 tisuća ih je preminulo.

Zato, ako sve to i preživimo, moramo shvatiti da nakon ove pandemije ništa više neće biti isto, pogotovo ne naša rutina, naša svakodnevica koja nam se svakog dana suzuje na sve manje prostora i još manje ljudi koje uživo viđamo.

Zaboravili smo na kazališne predstave i nogometne utakmice, na Europska prvenstva i Olimpijske igre zbog kojih smo nekada uzimali godišnje odmore.

Ako su nam nekada prirodne kataklizme i ratovi bili doktrina šoka, danas je to smrtonosna bolest koja ne bira i ne pravi razlike.

Želimo li je uistinu pobijediti, morat ćemo najprije pobijediti sebe i vlastitu sebičnost.