Virus niti vidiš, niti čuješ. I zato je tišina najgora. Tišina koja ovih dana jednostavno drugačije zvuči. Navečer, recimo, kad se ulice neprirodno isprazne. Tišina para uši. Zato su toliko potrebna ta jutra, ona za kojih se, prije od ptičica, čuje ekipa što podno balkona zida kuću po starinski. Dobro je dok se zida. Na simboličkoj razini to je veliko, dok ne kažu da i to staje
Tako se nekako dogodilo, poklopilo terminski, da se kupci prastare ruševne kućice, na koju pada pogled s balkona sve da ga i ovlaš niz ulicu bacite, gradnje novoga zdanja uhvate taman kad je ovo s koronavirusom krenulo i u nas. Pri tom su se odlučili kupci straćare na dobrom položaju, zidati onako po starinski, pomalo. Već nakon prvog dana izlaska na teren ekipe u radnim odijelima, odijelima na kojima se vidi da su sudjelovali u mnogim gradnjama, bilo je jasno da tu ništa neće ići preko noći niti na brzinu. Prvo se rušila cigla po cigla, onda se sa strane slagala cigla po cigla, onda se kupio stiropor, onda su se udarili gabariti temelja, a onda su došla dva kamiona što beton lijevaju pa se rastvarala pred očima publike onako ako se Transformesi u filmu krile i na noge dižu.
Elem, kako je krenula nevolja koronom i u nas, tako je krenula ova gradnja. Jutrom umjesto ptica i presice Nacionalnog stožere civilne zašite zapjevaju alati, motori, bušilice. Da je neko drugo vrijeme dalo bi na živce. Ovako je milina. Jer, život ide dalje, iluzija da je sve normalno ide dalje, a i razdaljina između čovjeka na balkonu i čovjeka na gradilištu je biće jedno desetak metara.
Ono što ne daje na dobro je činjenica da je nestalo Đure, ili je jednostavno promijenio svoje navike. Svaki kvart ima svoga Đuru, samo što se drugačije Đuro zove. Đuro voli nositi kratke hlače duboko u jesen, baš kao što teško skida dugi rukav kad zatopli već forsira skijašku jaknu dokle god se može. On maršira ulicom od ranog jutra do prvog sumraka, neprestano, gore dole. Mrak, međutim, ne voli, valjda zato što ne vjeruje u ono što se u tami odvija. Za svojih šetnji Đuro nažica koju novinu, popriča s kim ako mu se da, skoči do birtije, ili pak nekom nešto sitno popravi. Đuro je starosjedilac. Ima on i društvo njih starosjedilaca. Ali i njih je ovih dana ‘nestalo’. Oni su iz one rizične skupine. Bez Đure ulica je pusta, a tome da će faliti Đuro se ama nitko nadao nije.
Pusto zato nije u lokalnoj trgovini. Žene za kasom padaju s nogu od umora. Odnedavno su dobile rukavice da u njim skeniraju proizvode, ali na nekim od prstiju njihovih marnih ruku rukavica je jednostavno pukla, pa je rupa. Odnedavno je pod trgovine išaran trakama što govore koliko je metar dug. Sva je to, moglo i moralo prije. Dezinficijensa pred trgovinom nema. Piletine više nema. Toaletni papir tražena je roba u gradu. A one rade. Na prvoj liniji fronte. I kupci su, oni isti koji su voljeli vodili ratove s blagajnicima za normalnih dana, sada objavili primirje. Makar piletine nema. Biti trgovkinja u doba od korone čini se biti u nekom krugu pakla. Ne bi bilo loše to zapamtiti kad se, danas, sutra povede rasprava o potrebi rada nedjeljom.
Ako je nestalo Đure s ulice, nije djece, pogotovo majki s kolicima. Mrvu se to priča o koroni koja voli starije, a zaobilazi mlađe i previše doslovno shvatila. I bivanje na zraku se predoslovno shvatilo. U kući su nam stolovi razmaknuti na granična dva metre makar mikro kvadratura stana to i ne podnosilo. Na travici zelenoj je zato sve dozvoljeno; druženje, grupe, roštilj, rukoljub. Čisti zrak poprimio je magična svojstva rakije loze, one koje čisti i dušu, i tijelo, i prozore, skida temperaturu, liječi otekline, krijepi …. Pri tom je lijepo imati psa. Pas daje veći legitimitet šetnji, izlasku, hodanju. Začudo, ili ne, psi kuže da se nešto događa. Mazniji su, više mašu repom, više ti glavicu stavljaju na koljeno, više bulje u televizor i manje im se ide van. Što je preslano ni psu nije drago.
Zapravo, sve je manje-više posve solidno dok se pogled s balkona ne digne mrvu u vis, ili dok ne nazove Bajo, stari prijatelj iz rodnoga grada. »Ej, prika«, kaže. Glas mu je isti, onaj njegov što frca optimizmom. Red dogodovština, red interesa za obitelj, red informacija servisnih. Pričamo i o Zoranu koji je djecu poslao ženinoj majci u drugu županiju, pa mu sad muka da bi ih korona, ne daj bože, moga rastaviti na duže ako ih zadesi. Bajini su svi na kupu. Lijepo je čut Baju. Dođe ti sve prijatelje nazvat redom. Ma, onda veli on kako se restoran u kojem radi zatvorio, i kako mu je supruga također doma. Konobar i kozmetičarka. A podstanari. I dvoje djece. I država koja je spora i koja kao da računa na Bajin optimizam, kao da zna da ga u njega uvijek ima. »Prika moj, morat ćemo se pomagat, nema druge«, finišira Bajo. Za to vrijeme ima i političara koji bi nas sve stavili na minimalac dok ovo traje. Lijepo, ma minimalac na zastupničku ušteđevinu, i minimalac na Bajin minus jednostavno nisu isto. Potraje li ovo svi ćemo ostat bez posla. Slušati premijera kako se obraća naciji u sat kad se ulice brzo prazne, pri tom i nije neka utjeha.
Starci su zato pobjegli na starinu. Mudar poteze, jer tamo je ljudi oko njih otprilike koliko i na kakvoj ličkoj pustopoljini. Stari je odlučio počet trčat!? Sa 70 i kojom!? Zašto, svega mu!? Došla mu želja. Sa 70 i nešto. Danas je malo, do Šarića kuće. Sutra će više. I bi više. Treći dan ne bi ništa. Mati mu je izmislila radove neke oko kuće da se umori. Ma, on je sretan da je protrčao. U 70 i nekoj. Ne kaže to, ali osjeća se živ. Taj je digao srednji prst u zraka koroni trčanjem! Doduše ono to uporno zove samo trčanjem, ne buntom. Neka trči. Do Šarića kuće čovjeka ionako vidjeti ne može, a to je u današnje doba kažu ključno, da ti je socijalni kontakt na minimum.
Generalno, nema ovaj svijet pojma ni kud bi ni kako bi. Pa se dovijamo kako tko zna. Kažu, za kriznih situacija dobri postaju još bolji, loši još lošiji ljudi. Bilo bi dobro da je više dobrih. Jer, nemamo mi pojma što nas čeka nakon mjesec, dva, tri, niti kako ćemo se i opet osovit na noge kad prođe. Tko je ikad mogao misliti da će dezinficijens ili alkohola medicinskog malo, biti važnije od kozmetike što se stavlja oko bora, ili sve sile bespotrebnih lijekova što smo ih nagomilali da im istekne rok trajanja. Živjelo smo nekako krivo, krivo na stotinu načina, nevolja je možda prilika da štošta postavimo drugačije kad dođe za to vrijeme. Ma, povijest ući da ćemo, da prostite, i ovu priliku zajebati. Kamo sreće da povijest pojma nema. Virus niti vidiš, niti čuješ. I zato je tišina najgora. Tišina koja ovih dana jednostavno drugačije zvuči. Navečer, recimo, kad se ulice neprirodno isprazne. Tišina para uši. Zato su toliko potrebna ta jutra, ona za kojih se, prije od ptičica, čuje ekipa što podno balkona zida kuću po starinski. Nakon što su Transformeri nalili beton sada će, valjda, zidanje. Jest, doduše, mogli bi se ti meštri i manje srdačno pozdravljati kad se jutro sretnu, jest nešto ih se broj na gradilištu i smanjio, ali da je samo jedan i da malter miješa, valjalo bi. Dobro je dok se zida. Na simboličkoj razini to je veliko, dok ne kažu da i to staje.
Na kraju krajeva
Siniša Pavić: Zidanjem na koronu
Siniša Pavić
22. ožujak 2020 17:03
Foto: D. KOVAČEVIĆ
Virus niti vidiš, niti čuješ. I zato je tišina najgora. Tišina koja ovih dana jednostavno drugačije zvuči. Navečer, recimo, kad se ulice neprirodno isprazne. Tišina para uši. Zato su toliko potrebna ta jutra, ona za kojih se, prije od ptičica, čuje ekipa što podno balkona zida kuću po starinski. Dobro je dok se zida. Na simboličkoj razini to je veliko, dok ne kažu da i to staje
Tako se nekako dogodilo, poklopilo terminski, da se kupci prastare ruševne kućice, na koju pada pogled s balkona sve da ga i ovlaš niz ulicu bacite, gradnje novoga zdanja uhvate taman kad je ovo s koronavirusom krenulo i u nas. Pri tom su se odlučili kupci straćare na dobrom položaju, zidati onako po starinski, pomalo. Već nakon prvog dana izlaska na teren ekipe u radnim odijelima, odijelima na kojima se vidi da su sudjelovali u mnogim gradnjama, bilo je jasno da tu ništa neće ići preko noći niti na brzinu. Prvo se rušila cigla po cigla, onda se sa strane slagala cigla po cigla, onda se kupio stiropor, onda su se udarili gabariti temelja, a onda su došla dva kamiona što beton lijevaju pa se rastvarala pred očima publike onako ako se Transformesi u filmu krile i na noge dižu.
Elem, kako je krenula nevolja koronom i u nas, tako je krenula ova gradnja. Jutrom umjesto ptica i presice Nacionalnog stožere civilne zašite zapjevaju alati, motori, bušilice. Da je neko drugo vrijeme dalo bi na živce. Ovako je milina. Jer, život ide dalje, iluzija da je sve normalno ide dalje, a i razdaljina između čovjeka na balkonu i čovjeka na gradilištu je biće jedno desetak metara.
Ono što ne daje na dobro je činjenica da je nestalo Đure, ili je jednostavno promijenio svoje navike. Svaki kvart ima svoga Đuru, samo što se drugačije Đuro zove. Đuro voli nositi kratke hlače duboko u jesen, baš kao što teško skida dugi rukav kad zatopli već forsira skijašku jaknu dokle god se može. On maršira ulicom od ranog jutra do prvog sumraka, neprestano, gore dole. Mrak, međutim, ne voli, valjda zato što ne vjeruje u ono što se u tami odvija. Za svojih šetnji Đuro nažica koju novinu, popriča s kim ako mu se da, skoči do birtije, ili pak nekom nešto sitno popravi. Đuro je starosjedilac. Ima on i društvo njih starosjedilaca. Ali i njih je ovih dana ‘nestalo’. Oni su iz one rizične skupine. Bez Đure ulica je pusta, a tome da će faliti Đuro se ama nitko nadao nije.
Pusto zato nije u lokalnoj trgovini. Žene za kasom padaju s nogu od umora. Odnedavno su dobile rukavice da u njim skeniraju proizvode, ali na nekim od prstiju njihovih marnih ruku rukavica je jednostavno pukla, pa je rupa. Odnedavno je pod trgovine išaran trakama što govore koliko je metar dug. Sva je to, moglo i moralo prije. Dezinficijensa pred trgovinom nema. Piletine više nema. Toaletni papir tražena je roba u gradu. A one rade. Na prvoj liniji fronte. I kupci su, oni isti koji su voljeli vodili ratove s blagajnicima za normalnih dana, sada objavili primirje. Makar piletine nema. Biti trgovkinja u doba od korone čini se biti u nekom krugu pakla. Ne bi bilo loše to zapamtiti kad se, danas, sutra povede rasprava o potrebi rada nedjeljom.
Ako je nestalo Đure s ulice, nije djece, pogotovo majki s kolicima. Mrvu se to priča o koroni koja voli starije, a zaobilazi mlađe i previše doslovno shvatila. I bivanje na zraku se predoslovno shvatilo. U kući su nam stolovi razmaknuti na granična dva metre makar mikro kvadratura stana to i ne podnosilo. Na travici zelenoj je zato sve dozvoljeno; druženje, grupe, roštilj, rukoljub. Čisti zrak poprimio je magična svojstva rakije loze, one koje čisti i dušu, i tijelo, i prozore, skida temperaturu, liječi otekline, krijepi …. Pri tom je lijepo imati psa. Pas daje veći legitimitet šetnji, izlasku, hodanju. Začudo, ili ne, psi kuže da se nešto događa. Mazniji su, više mašu repom, više ti glavicu stavljaju na koljeno, više bulje u televizor i manje im se ide van. Što je preslano ni psu nije drago.
Zapravo, sve je manje-više posve solidno dok se pogled s balkona ne digne mrvu u vis, ili dok ne nazove Bajo, stari prijatelj iz rodnoga grada. »Ej, prika«, kaže. Glas mu je isti, onaj njegov što frca optimizmom. Red dogodovština, red interesa za obitelj, red informacija servisnih. Pričamo i o Zoranu koji je djecu poslao ženinoj majci u drugu županiju, pa mu sad muka da bi ih korona, ne daj bože, moga rastaviti na duže ako ih zadesi. Bajini su svi na kupu. Lijepo je čut Baju. Dođe ti sve prijatelje nazvat redom. Ma, onda veli on kako se restoran u kojem radi zatvorio, i kako mu je supruga također doma. Konobar i kozmetičarka. A podstanari. I dvoje djece. I država koja je spora i koja kao da računa na Bajin optimizam, kao da zna da ga u njega uvijek ima. »Prika moj, morat ćemo se pomagat, nema druge«, finišira Bajo. Za to vrijeme ima i političara koji bi nas sve stavili na minimalac dok ovo traje. Lijepo, ma minimalac na zastupničku ušteđevinu, i minimalac na Bajin minus jednostavno nisu isto. Potraje li ovo svi ćemo ostat bez posla. Slušati premijera kako se obraća naciji u sat kad se ulice brzo prazne, pri tom i nije neka utjeha.
Starci su zato pobjegli na starinu. Mudar poteze, jer tamo je ljudi oko njih otprilike koliko i na kakvoj ličkoj pustopoljini. Stari je odlučio počet trčat!? Sa 70 i kojom!? Zašto, svega mu!? Došla mu želja. Sa 70 i nešto. Danas je malo, do Šarića kuće. Sutra će više. I bi više. Treći dan ne bi ništa. Mati mu je izmislila radove neke oko kuće da se umori. Ma, on je sretan da je protrčao. U 70 i nekoj. Ne kaže to, ali osjeća se živ. Taj je digao srednji prst u zraka koroni trčanjem! Doduše ono to uporno zove samo trčanjem, ne buntom. Neka trči. Do Šarića kuće čovjeka ionako vidjeti ne može, a to je u današnje doba kažu ključno, da ti je socijalni kontakt na minimum.