Hrvatska desnica krenula je u obranu hrvatskih velikana u svim njihovim formama i oblicima. Prvo su prošlog vikenda Hrvatski suverenisti još jednom ponovili da su odlučno protiv toga da Hrvatska uvede euro, i to ne samo u bliskoj budućnosti, nego nikada. Njihov predsjednik, inače saborski zastupnik HRAST-a Hrvoje Zekanović, najavio je da će ova inicijativa uskoro započeti s pripremama za prikupljanje potpisa o raspisivanju referenduma protiv uvođenja eura, odnosno za zadržavanje kune. U vatrenom je govoru naglasio da ćemo vrlo brzo vidjeti referendumsku bitku za Hrvatsku kunu koja – kako je posebno naglasio i za to bio nagrađen gromoglasnim pljeskom prisutnih – predstavlja zadnju obranu suvereniteta države. U njihovim programskim smjernicama piše da je »kuna posljednji bastion suvereniteta«.

S druge strane, predsjednik Domovinskog pokreta Miroslav Škoro napao je predsjednika Republike Zorana Milanovića zbog toga što iz predsjedničkih dvora namjerava ukloniti sve preostale biste poznatih i zaslužnih Hrvata. Naime, novi šef države elegantno rješava situaciju nastalu nakon što je odbio vratiti bistu Josipa Broza koju je prije pet godina put Muzeja Hrvatskog zagorja otpravila njegova prethodnica Kolinda Grabar-Kitarović. Naprosto neće vratiti maršala, što su zatražili neki dužnosnici SDP-a, nego će s Pantovčaka izbaciti sve preostale biste i tako zaključiti cijelu priču. Ali Škoro nije u svom postu na Facebooku oderao samo Milanovića, već i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. Ovog prvog zbog toga što želi ukloniti biste hrvatskih velikana iz predsjedničkih dvora, a drugog jer želi maknuti njihove slike s kunskih novčanica. Naime i Škoro je, kao i njegovi mogući koalicijski suverenistički partneri, jako predan tome da sačuva kunu kao nacionalnu valutu.

Hrvatska desnica i dalje se bori s apstrakcijama. Istina jest da insistiranje na tradiciji, posebno kod mladih država, ima smisla i da bi bilo primjerenije da je Milanovićeva inauguracija bila na Markovu trgu, da je himna normalno otpjevana i da se uopće nije bavio bistama. Ali to je sve ipak samo politički teatar. Uz časne iznimke, ili možda točnije iznimku, nitko od perjanica hrvatske desnice nije baš neki povijesni stručnjak. A da jesu, i da projiciraju u sadašnjost neke ideje nekih osoba s novčanica, shvatili bi recimo možda da uboga Vučićeva Srbija definitivno nije najopasniji hrvatski susjed. Da su ratovi, barem oni oružani, ipak valjda gotovi. I da se susjedne zemlje više ne porobljavaju tenkovima, već na drugačije načine.

Ista je priča s eurom. Odluka o euru mora biti donesena na osnovi konkretnih analiza o tome kakve će to posljedice imati na hrvatsko gospodarstvo. Sigurno ne na osnovi toga tko će nas gledati s novčanica kojima kupujemo špeceraj. Političari se i prečesto izvlače na to da odluku nekoj očigledno političkoj stvari donosi struka. Ali odluka o ulasku u eurozonu zaista bi trebala biti posljedica stručne analize. Odluka o tome kada uvesti euro – odmah kada zadovoljimo formalne uvjete, ili nekoliko godina nakon toga, ili kada se hrvatsko gospodarstvo dodatno prilagodi sustavu zajedničke valute ili možda zaista nikad – ne može biti izvučena iz rukava na osnovi tuge za nečijom slikom.

Da je samo malo kreativnija, hrvatska bi desnica shvatila da u današnjoj Hrvatskoj ima zaista puno prostora za obranu nacionalnih interesa. Ali ona reagira samo na biste i slike nacionalnih velikana. I, naravno, na presicu Milorada Pupovca. A prave stvari vezano za obranu nacionalnog suvereniteta, pa zašto ne reći i ponosa, neprimjetno prolaze pored njih. Jedini istinski problem kojim se bave su ilegalne migracije, ali i to rade, čak i kada su ponekad djelomično u pravu, kao da žele od sebe otjerati sve što je u Hrvatskoj umjereno.