Pridružiti se treba strašnim ženama – a ima ih posvuda oko nas - baš svaki dan, učiti od njih, pomoći im, ne plašiti se kako se one ne plaše i vjerovati kako one vjeruju da je društvo pravde, prava i jednakosti moguće, jedino smisleno
Ove godine 8. mart pada u nedjelju. Da su neka druga vremena vjerojatno bi bilo nekog izleta, ručak vani da se doma ne kuha, a klinci bi iz škole donijeli pepeljaru što su je nevješto sklepali od gline, pa da je mati čuva dok sama od sebe ne propadne, ili se u selidbama podstanarskim negdje ne zagubi. Kičasto je, ali takve uspomene i jesu. Bilo bi 8. mart da bi dan poslije sve išlo po starom.
Ove godine pada 8. mart u nedjelju, no to što je dan od mise i nedjeljnog ručka teško da će prikriti činjenicu da nakon svih ovih godina borba za prava žena ne da nije bespredmetna nego je potreba od borbe golema. Uostalom, baš su poruke domaćih nam biskupa najbolji dokaz da nam svakojake borbe treba.
Ovo godine pada u nedjelju 8. mart, u zemlji gdje su čak i karanfili postali, makar bilo prešutno, neželjeno neko cvijeće da nas ne bi podsjećali na dane od glinenih pepeljara. U zemlji koja ima gazdu od parkinga Škoru koji bi na granici gradio fortifikacijske sustave i koji misli da se izbjeglice preko granice pušta onako kako se voda pušta, u zemlji biskupa što se boje ljubavi da im stado ljubav ne pokvari, u zemlji u kojoj Predsjednik odjednom ne vidi više ništa sporno u liku i djelu Željke Markić, u takvoj zemlji lako je 8. mart ignorirati i da ne pada u nedjelju. Samo, njih se ignorirati ne da! Jer one su – strašne žene!
Strašljivi muškarci
Muškarci su, budimo iskreno, skloniji strahovima. Strah od toga da kraj mnoštva pametnog ženskog svijeta nećeš imati što za reći, glup je koliko i legitiman. A opet na listi onih 47 pojedinki i osam kolektiva što su ih čitateljica i čitatelja portala Voxfeminae nominirale za nagradu Strašne žene 2020, sve predivan neki svijet. Hrabar svijet. Znaš ih, čuo si za njih, susretao s njima, poželio se s njima družiti, divio se njihovom aktivizmu, borbi, išao zbog njih na skupove razne da pokažeš da je veliko i važno štošta, i rodan pravednost, i socijalna pravda, i nacionalne manjine, i ljudska prava. Tamo gdje su mali, nezaštićeni, neravnopravni, obespravljeni tamo su ponajprije bile i jesu žene. Tako je oduvijek, samo je teško, muškarcu pogotovo, priznati. Ona su tamo gdje treba biti.
Da je odavno tako uči nas već godinama udruga K-zona koja kroz portal Voxfeminae.net i društvenu igru »Fierce Women« bilježi i širi znanja o postignućima žena u područjima kulture, politike, ljudskih prava, umjetnosti, znanosti, feminizmu. Odeš na stranice, ili kupiš društvenu igru, a tamo i Rosa Luxemburg i Marija Jurić Zagorka, i Nina Simone i Yoko Ono, i istarska revolucionarka Giuseppina Martinuzzi i Dolores (La Pasionaria) Ibárruri ona koja reče »Los fascistas no pasarán! No pasarán!« Čini ti se da su strašne žene satkane od posebnog nekog materijala, a opet znaš ih, vidio si ih, pričao s njim, volio ih i znaš da tu posebne, čudesne neke legure i nema. Ljudski je sve.
Legitimno je koliko i glupo prepasti se jakosti strašnih žena, prepasti se da nemaš tu što pametno reći iz svoje komforne pozicije. Šteta, jer vrijedilo je vidjeti izbliza kako se po prvi put u nas dijele nagrade za strašnu ženu godine onako kako se dijele ovih dana i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji, Irskoj. Šteta je bilo ne vidjeti kako priznanja idu na prave adrese.
Hrvatske heroine
Ona koje su strašne jer su dale značajan doprinos rodnoj ravnopravnosti i društvenoj pravednosti u Hrvatskoj u prošloj godini su: Dana Budisavljević, Branka Bakšić Mitić, Tatjana Bračanov, Nora Krstulović te tim Ženske sobe predvođen koordinatoricom Majom Mamulom.
Nora Krstulović, redateljica je i urednica portala Teatar.hr. U obrazloženju se kaže da je neumorna aktivistkinja za slobodne i neovisne medije, prava kulturnih radnika/ica, umjetnika/ica, rodnu ravnopravnost. Bila je i u organizaciji prosvjeda Pravda da djevojčice i inicijativi #spasime, i u kampanji Društva hrvatskih filmskih redatelja »Meni se to gleda, HRT ne da«. A evo je i kako brani prava i statusa slobodnih umjetnika dok Ministarstva kulture donosi po njih štetan zakon, i kako upozorava na štetne medijske politike. Fascinira njena mirnoća, upornost i nevjerojatne količina znanja i saznanja o svemu s čim se bavi. Ona jednostavno zna i ona je jednostavno u pravu.
»Tim Ženske sobe, predvođen koordinatoricom Majom Mamulom, jedina je specijalizirana organizacija u Hrvatskoj koja već gotovo dva desetljeća radi na problematici seksualnog nasilja te brine da sve osobe koje su preživjele seksualno nasilje dobiju besplatnu, efikasnu i individualnu podršku.« Da je samo te činjenice veliko je. Tu je 18 godina predanog timskog rada. I uspjele su i da problematika seksualnog nasilja napokon dođe u fokus javnosti, i da unaprijede zakonodavstvo. Na žalost, trebaju nam više nego ikada, jer se višestruko povećao broj osoba koje traže pomoć od Ženske sobe.
žBranka Bakšić Mitić članica je inicijative Ljudi za ljude i dogradonačelnica Gline, izabrana kao nezavisna kandidatkinja iz reda pripadnika srpske nacionalne manjine. Njeno je poslanje pomaganje ljudima na području Banovine. Mandat je posvetila ljudima koji žive bez struje, vode, sanitarija, a tu su, pored nas, na samo sat vremena od Zagreba. Počela je sama, političari su je ignorirali, a onda je s Majom Sever i Matejom Medlobi osnovala inicijativu Ljudi za ljude. Uz pomoć brojnih donatora i volonterki, Branka je uspjela pomoći stotinama ljudi.
Svuda oko nas
Dana Budisavljević redateljica, producentica i montažerka, jedna od pokretača/ica festivala ZagrebDox i tek treća žena koje je na filmskom festivalu u Puli osvojila Zlatnu Arenu za režiju. Strašna žena Dana snimila je film od strašnoj ženi Diani Budisavljević, koja je tijekom II. Svjetskog rata organizirala spašavanje djece iz ustaških koncentracijskih logora, sudjelovala u njihovom zbrinjavanju te vodila kartoteku s njihovim podacima kako identitet djece ne bi bio izgubljen.
Tatjana Bračanov, članica Hrvatske gorske službe spašavanja Šibenik, vodička instruktorica Hrvatskog planinarskog saveza i učiteljica zen yoge, krajem srpnja 2019. prošla je cijelu, 1300 kilometara dugu, stazu Via Dinarica koja se proteže duž Dinarida od Slovenije do Albanije. Prva je žena iz Hrvatske i prva žena iz jugoistočne Europe koja je prehodala ovu stazu u kontinuitetu i samostalno!
Osmi mart pada ove godine u nedjelju. Jest, valja i izlet, i ručak, i pepeljare, i karanfil, sve valja, ma to je, kako god okreneš, samo jedan dan u godini poslije kojeg se sve vraća na staro na radost onih kromanjonaca koji »znaju gdje je ženi mjesto«. Pridružiti se treba strašnim ženama – a ima ih posvuda oko nas – baš svaki dan, učiti od njih, pomoći im, ne plašiti se kako se one ne plaše i vjerovati kako one vjeruju da je društvo pravde, prava i jednakosti moguće, jedino smisleno. Strah od toga da se bude bolji samo je glup. A strašne žene uče nas baš to, kako biti bolji čovjek.
Na kraju krajeva
SINIŠA PAVIĆ Strašne žene uče nas kako biti bolji čovjek
Siniša Pavić
08. ožujak 2020 09:05
Foto Pixabay.com
Pridružiti se treba strašnim ženama – a ima ih posvuda oko nas - baš svaki dan, učiti od njih, pomoći im, ne plašiti se kako se one ne plaše i vjerovati kako one vjeruju da je društvo pravde, prava i jednakosti moguće, jedino smisleno
Ove godine 8. mart pada u nedjelju. Da su neka druga vremena vjerojatno bi bilo nekog izleta, ručak vani da se doma ne kuha, a klinci bi iz škole donijeli pepeljaru što su je nevješto sklepali od gline, pa da je mati čuva dok sama od sebe ne propadne, ili se u selidbama podstanarskim negdje ne zagubi. Kičasto je, ali takve uspomene i jesu. Bilo bi 8. mart da bi dan poslije sve išlo po starom.
Ove godine pada 8. mart u nedjelju, no to što je dan od mise i nedjeljnog ručka teško da će prikriti činjenicu da nakon svih ovih godina borba za prava žena ne da nije bespredmetna nego je potreba od borbe golema. Uostalom, baš su poruke domaćih nam biskupa najbolji dokaz da nam svakojake borbe treba.
Ovo godine pada u nedjelju 8. mart, u zemlji gdje su čak i karanfili postali, makar bilo prešutno, neželjeno neko cvijeće da nas ne bi podsjećali na dane od glinenih pepeljara. U zemlji koja ima gazdu od parkinga Škoru koji bi na granici gradio fortifikacijske sustave i koji misli da se izbjeglice preko granice pušta onako kako se voda pušta, u zemlji biskupa što se boje ljubavi da im stado ljubav ne pokvari, u zemlji u kojoj Predsjednik odjednom ne vidi više ništa sporno u liku i djelu Željke Markić, u takvoj zemlji lako je 8. mart ignorirati i da ne pada u nedjelju. Samo, njih se ignorirati ne da! Jer one su – strašne žene!
Strašljivi muškarci
Muškarci su, budimo iskreno, skloniji strahovima. Strah od toga da kraj mnoštva pametnog ženskog svijeta nećeš imati što za reći, glup je koliko i legitiman. A opet na listi onih 47 pojedinki i osam kolektiva što su ih čitateljica i čitatelja portala Voxfeminae nominirale za nagradu Strašne žene 2020, sve predivan neki svijet. Hrabar svijet. Znaš ih, čuo si za njih, susretao s njima, poželio se s njima družiti, divio se njihovom aktivizmu, borbi, išao zbog njih na skupove razne da pokažeš da je veliko i važno štošta, i rodan pravednost, i socijalna pravda, i nacionalne manjine, i ljudska prava. Tamo gdje su mali, nezaštićeni, neravnopravni, obespravljeni tamo su ponajprije bile i jesu žene. Tako je oduvijek, samo je teško, muškarcu pogotovo, priznati. Ona su tamo gdje treba biti.
Da je odavno tako uči nas već godinama udruga K-zona koja kroz portal Voxfeminae.net i društvenu igru »Fierce Women« bilježi i širi znanja o postignućima žena u područjima kulture, politike, ljudskih prava, umjetnosti, znanosti, feminizmu. Odeš na stranice, ili kupiš društvenu igru, a tamo i Rosa Luxemburg i Marija Jurić Zagorka, i Nina Simone i Yoko Ono, i istarska revolucionarka Giuseppina Martinuzzi i Dolores (La Pasionaria) Ibárruri ona koja reče »Los fascistas no pasarán! No pasarán!« Čini ti se da su strašne žene satkane od posebnog nekog materijala, a opet znaš ih, vidio si ih, pričao s njim, volio ih i znaš da tu posebne, čudesne neke legure i nema. Ljudski je sve.
Legitimno je koliko i glupo prepasti se jakosti strašnih žena, prepasti se da nemaš tu što pametno reći iz svoje komforne pozicije. Šteta, jer vrijedilo je vidjeti izbliza kako se po prvi put u nas dijele nagrade za strašnu ženu godine onako kako se dijele ovih dana i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji, Irskoj. Šteta je bilo ne vidjeti kako priznanja idu na prave adrese.
Hrvatske heroine
Ona koje su strašne jer su dale značajan doprinos rodnoj ravnopravnosti i društvenoj pravednosti u Hrvatskoj u prošloj godini su: Dana Budisavljević, Branka Bakšić Mitić, Tatjana Bračanov, Nora Krstulović te tim Ženske sobe predvođen koordinatoricom Majom Mamulom.
Nora Krstulović, redateljica je i urednica portala Teatar.hr. U obrazloženju se kaže da je neumorna aktivistkinja za slobodne i neovisne medije, prava kulturnih radnika/ica, umjetnika/ica, rodnu ravnopravnost. Bila je i u organizaciji prosvjeda Pravda da djevojčice i inicijativi #spasime, i u kampanji Društva hrvatskih filmskih redatelja »Meni se to gleda, HRT ne da«. A evo je i kako brani prava i statusa slobodnih umjetnika dok Ministarstva kulture donosi po njih štetan zakon, i kako upozorava na štetne medijske politike. Fascinira njena mirnoća, upornost i nevjerojatne količina znanja i saznanja o svemu s čim se bavi. Ona jednostavno zna i ona je jednostavno u pravu.
»Tim Ženske sobe, predvođen koordinatoricom Majom Mamulom, jedina je specijalizirana organizacija u Hrvatskoj koja već gotovo dva desetljeća radi na problematici seksualnog nasilja te brine da sve osobe koje su preživjele seksualno nasilje dobiju besplatnu, efikasnu i individualnu podršku.« Da je samo te činjenice veliko je. Tu je 18 godina predanog timskog rada. I uspjele su i da problematika seksualnog nasilja napokon dođe u fokus javnosti, i da unaprijede zakonodavstvo. Na žalost, trebaju nam više nego ikada, jer se višestruko povećao broj osoba koje traže pomoć od Ženske sobe.
žBranka Bakšić Mitić članica je inicijative Ljudi za ljude i dogradonačelnica Gline, izabrana kao nezavisna kandidatkinja iz reda pripadnika srpske nacionalne manjine. Njeno je poslanje pomaganje ljudima na području Banovine. Mandat je posvetila ljudima koji žive bez struje, vode, sanitarija, a tu su, pored nas, na samo sat vremena od Zagreba. Počela je sama, političari su je ignorirali, a onda je s Majom Sever i Matejom Medlobi osnovala inicijativu Ljudi za ljude. Uz pomoć brojnih donatora i volonterki, Branka je uspjela pomoći stotinama ljudi.
Svuda oko nas
Dana Budisavljević redateljica, producentica i montažerka, jedna od pokretača/ica festivala ZagrebDox i tek treća žena koje je na filmskom festivalu u Puli osvojila Zlatnu Arenu za režiju. Strašna žena Dana snimila je film od strašnoj ženi Diani Budisavljević, koja je tijekom II. Svjetskog rata organizirala spašavanje djece iz ustaških koncentracijskih logora, sudjelovala u njihovom zbrinjavanju te vodila kartoteku s njihovim podacima kako identitet djece ne bi bio izgubljen.
Tatjana Bračanov, članica Hrvatske gorske službe spašavanja Šibenik, vodička instruktorica Hrvatskog planinarskog saveza i učiteljica zen yoge, krajem srpnja 2019. prošla je cijelu, 1300 kilometara dugu, stazu Via Dinarica koja se proteže duž Dinarida od Slovenije do Albanije. Prva je žena iz Hrvatske i prva žena iz jugoistočne Europe koja je prehodala ovu stazu u kontinuitetu i samostalno!
Osmi mart pada ove godine u nedjelju. Jest, valja i izlet, i ručak, i pepeljare, i karanfil, sve valja, ma to je, kako god okreneš, samo jedan dan u godini poslije kojeg se sve vraća na staro na radost onih kromanjonaca koji »znaju gdje je ženi mjesto«. Pridružiti se treba strašnim ženama – a ima ih posvuda oko nas – baš svaki dan, učiti od njih, pomoći im, ne plašiti se kako se one ne plaše i vjerovati kako one vjeruju da je društvo pravde, prava i jednakosti moguće, jedino smisleno. Strah od toga da se bude bolji samo je glup. A strašne žene uče nas baš to, kako biti bolji čovjek.