Europljani su dugi niz godina bliskoistočnu politiku povjeravali SAD-u. To je utjecalo i na njezine prioritete u odnosu na Siriju
Pokrajina Idlib u Siriji nedavno je postala »geopolitička bačva baruta«. Turska je, nakon što je njezin predsjednik Erdogan prethodno zaprijetio, pokrenula veliku vojnu ofenzivu na sjeveru Sirije, svrstavši se na stranu protuasadovih terorističkih postrojbi i pobunjenika. Malo je mjesta na Zemlji sada jadnije od ove pokrajine. Na tom teritoriju živi oko tri milijuna ljudi. Sirijski predsjednik Bashar al-Assad želi Idlib ponovo vratiti pod suverenitet Sirije. Njegova višemjesečna bombardiranja uništila su brojne škole, stanove i bolnice, pokrenuvši još milijun ljudi prema turskoj granici. Nakon što je Rusija odbila napustiti svog sirijskog saveznika Assada, Turska je pojačala pritisak na Idlib.
Postavilo se pitanje hoće li doći do izravnog sukoba između turske i sirijske vojske? Imajući pred sobom mogućnost izravnog sučeljavanja sa sirijskim regularnim snagama, koje podupire Rusija, uključujući čak i mogućnost vojnog poraza, Erdogan je odletio u Moskvu. Je li nakon potpisivanja sporazuma o primirju s Putinom takva potencijalna opasnost od novog rata trajno izbjegnuta? Vjerojatno da, jer dokument od 6. ožujka u biti predstavlja poraz za tursku vojsku, koja je po snazi druga najveća stalna oružana snaga NATO-a, opremljena i osposobljena prema najvišim zapadnim standardima. Turska vojska, da nije bilo Rusa, mogla je relativno lako izvojevati vojnu pobjedu nad iscrpljenom sirijskom vojskom, koja vodi borbu protiv pobunjenika i terorista punih devet godina. No, ruska vojska kontrolira zračni prostor Idliba, uskraćujući Turcima uporabu zrakoplova, helikoptera i bespilotnih letjelica. S obzirom na to da je EU – posebice putem NATO-a – već dugi niz godina bio involviran u sirijski građanski rat na strani tzv. »demokratskih oporbenih snaga«, sada mora ozbiljno promisliti o posljedicama jedne od najvećih humanitarnih tragedija ovoga stoljeća.
Dugogodišnji rat u Siriji gdje EU nije podržavao legalno izabranu vlast, doveo je do toga da je gotovo polovina stanovništva te zemlje morala napustiti svoj dom. Kako se ratni sukob sve više razbuktavao, obračuni između regularnih sirijskih snaga, pobunjenika i terorista bivali su sve okrutniji, pri čemu je najviše stradalo civilno stanovništvo i djeca. Humanitarna kriza bez presedana po broju raseljenih osoba sada nadmašuje kapacitete humanitarnih organizacija. Liječnici za ljudska prava, što su potvrdili i Ujedinjeni narodi, upozoravaju da režimska vojska sada bombardira i bolnice. Bombardiranje i zračni napadi ne samo da uzrokuju masovni egzodus stanovništva, već utječu i na sposobnost dugoročnog pružanja pomoći u zbrinjavanju i opskrbi hranom. Prema apelu UNICEF-a, pola milijuna izbjeglica su djeca. Rat u Siriji definitivno ulazi u novu opasnu fazu za svjetski mir i sigurnost. Turski predsjednik je oštro reagirao na smrt 33 turska vojnika na sjeverozapadu Sirije. Istovremeno turske zračne snage oborile su tri zrakoplova sirijske vojske. Neki turski dronovi uništili su položaje i konvoje sirijskih trupa. Ruske zračne snage i proturaketna obrana zasad su relativno suzdržane u podršci sirijskog saveznika. Erdogan je želio savez s Rusijom kako bi ostvario svoje ambicije i dominaciju na postameričkom Bliskom istoku.
U međuvremenu su se stvari zakomplicirale i promijenile. Amerikanci su otišli, okrenuli leđa Kurdima, a Damask ohrabren tim promjenama, uz rusku pomoć, želi čim prije osloboditi posljednji pedalj svog teritorija. U međuvremenu je Turska optužila Rusiju za stradanje svojih vojnika. Rusija je sa svoje strane jasno stavila do znanja da turske snage nemaju razloga biti tamo. Erdoğan još uvijek traži pomoć od NATO saveza. Međutim takva mogućnost je isključena, jer se nesreća s vojnicima dogodila na dijelu međunarodno priznatog teritorija Sirije. To znači da nije došlo do agresije na Tursku. Erdogan je od takve vrste pomoći odustao, jer bi time morao priznati da je ilegalno izvršio invaziju na suverenu državu.
Što će EU, koji sve više strepi od novog masovnog vala imigranata, poduzeti nakon sastanka s Erdoganom u Bruxellesu? Hoće li sve ostati samo u okviru ispunjavanja uvjeta iz Sporazuma o migrantima iz 2016. godine? Hoće li njezina politika i dalje bitno ovisiti o stavovima NATO-a, tj. SAD-a? Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, nedavno je izjavio da NATO, premda se radi u teritoriju suverene države Sirije, pruža podršku Turskoj protiv Sirije u Idlibu. On samo ponavlja riječi specijalnog predstavnika SAD-a za Siriju Jamesa Jeffreya, koji je u intervjuu turskom informativnom kanalu NTV, rekao: »Turski vojnici koji su trenutačno stacionirani u Idlibu, imaju pravo na obranu, a Washington i Ankara imaju zajednički geostrateški cilj u Siriji i Libiji«. Jesu li ove Stoltenbergove i Jeffreyeve izjave istodobno i stavovi EU-a, koja uvodi sankcije Siriji i osuđuje Erdogana zbog intervencije turske vojske na teritorij suverene države? Gdje je tu politika Unije? Ili je to samo obična retorika bez pokrića u funkciji vraćanja Turske pod okrilje politike NATO-a, tj. SAD-a? Vjerojatno je to samo retorika, jer nakon susreta Erdogan-Putin u Moskvi, razvidno je da turska vojska ne može još dugo ostati u Siriji, posebice ne u okruženju sirijskih snaga koje sada više ne podržava samo Rusija. Za EU je sada najbitnije što će se dogoditi s oko 900 tisuća novih migranata, uključujući veliki broj djece, koji se sada – u srcu sirijske zime, kreću prema Turskoj, kako bi izbjegli ofenzivu Assadovih snaga. Masa ljudi bježi od zračnih napada i topničkih granata, ali nema kamo otići jer je turska granica zatvorena. Stotine tisuća civila zarobljeno je na cestama gdje su postavili improvizirane kampove u nadi da će stići pomoć.
Idlib je posljednja regija koju još uvijek kontroliraju džihadisti i pobunjenici, podržavani od Turske i NATO-a, koji od 2011. godine poduzimaju nasilne vojne operacije ne bi li svrgnuli sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Gdje je danas europska diplomacija? Treba li se ona i dalje odvijati isključivo kroz politiku NATO-a? Znači li to da će vanjska politika Unije prema Srednjem istoku i dalje biti samo produžena ruka američkih interesa? Hoće li EU znati i moći uspostaviti kvalitetne kontakte s glavnim protagonistima ove tragedije? Sa Sirijom, čiju legalno izabranu vlast već godinama ne prihvaća, podržava pobunjenike i uvodi joj sancije? Može li to uspješno odraditi s Turskom? Konačno, kako će se postaviti prema Rusiji koja vodi glavnu riječ na Srednjem istoku, prema kojoj još uvijek primjenjuje sankcije?
Pojedine članice EU-a postupno se približavaju Assadu. Primjerice, Italija već najavljuje ponovno otvaranje svog veleposlanstva u Damasku. Hoće li i ostale najveće članice Unije, sada u promijenjenim okolnostima, inzistirati na tome da Assad ostane i dalje izoliran i sankcioniran zbog nepoštovanja ljudskih prava? Kako će se odvijati procesi obnove Sirije koji je EU već najavio, ako i dalje razmišlja o sancijama prema toj zemlji? Predsjednik Trump je povukao svoje trupe s tog područja. Države arapskog zaljeva ponovo uspostavljaju veze s Damaskom. Džihadističke snage su sada okružene u Pokrajini Idlib. Tko će stati u njihovu obranu prilikom izvlačenja? Vjerojatno oni koji su im tijekom proteklih godina pružali pomoć u naoružanju, logistici, obuci i omogućavali im da vode unosne velike trgovinske poslove.
Assadova ofenziva je sada sve više ohrabrena s mnogih strana. Je li Unija doista sposobna definirati svoju jasnu i koherentnu vanjsku politiku koja odgovara novoj realnosti i njezinim interesima? Jer, konsolidiranje odnosa s legalnim režimom u Damasku, Turskom i Rusijom, izravno ili posredno, povezano je ne samo s izbjegličkom krizom, već i gospodarskim interesima EU-a u tom dijelu svijeta. Istovremeno, najavljeno je da bi Sirija mogla biti primljena u Arapsku ligu. Europljani su dugi niz godina bliskoistočnu politiku povjeravali SAD-u. To je utjecalo i na njezine prioritete u odnosu na Siriju. Stoga je ova 2020. godina, pravi trenutak da EU konačno počne osmišljavati svoju politiku prema Srednjem Istoku, Africi, Afganistanu… Bude li ona pragmatična, principijelna i solidarna, države članice EU-a mogu iskoristiti svoju ekonomsku snagu u funkciji ostvarivanja nacionalnih i europskih interesa, ali ne na temeljima novog imperijalizma. S obzirom na postojeće odnose Unije s Putinom i Assadom, Erdogan će iz EU-a nastojati izvući maksimalno moguće. Hoće li potpisani sporazum iz 2016. godine, bit dovoljan ako iz Idliba krene prema Turskoj još milijun emigranata? Istovremeno, članice EU-a su trenutačno podijeljene oko načina i obujma pružanja financijske pomoći Turskoj. »Europske granice više nisu otvorene za imigrante iz Turske, a to isto vrijedi i za njemačke granice«, nedavno je izjavio njemački ministar unutarnjih poslova. Nakon sastanka Erdogana s predsjednikom Europskog vijeća i predsjednicom Europske komisije, čini se da postoji dobra volja da se odnosi između EU-a i Turske vrate u okvire Sporazuma iz 2016. godine? A to konkretno znači da će Turska u buduće zadržati migrante na svom području, a Unija, sukladno Sporazumu i uvjetima koji su u njemu definirani, nastaviti isplaćivati svoj dio obveza. Bez obzira na to što je susret u Bruxellesu prošao relativno dobro, Europska unija mora preuzeti sudbinu u svoje ruke. Jer ako se ponovo pokaže da Unija nije dorasla situaciji, ubrzo će izgubiti ono malo preostalog kredibiliteta, čime će omogućiti populističkim i ekstremističkim snagama da preuzmu politiku u svoje ruke.
Iz druge perspektive
DRAGO KRALJEVIĆ Pravi trenutak da EU počne osmišljavati vlastitu politiku prema Srednjem istoku
Drago Kraljević
15. ožujak 2020 11:30
Europljani su dugi niz godina bliskoistočnu politiku povjeravali SAD-u. To je utjecalo i na njezine prioritete u odnosu na Siriju
Pokrajina Idlib u Siriji nedavno je postala »geopolitička bačva baruta«. Turska je, nakon što je njezin predsjednik Erdogan prethodno zaprijetio, pokrenula veliku vojnu ofenzivu na sjeveru Sirije, svrstavši se na stranu protuasadovih terorističkih postrojbi i pobunjenika. Malo je mjesta na Zemlji sada jadnije od ove pokrajine. Na tom teritoriju živi oko tri milijuna ljudi. Sirijski predsjednik Bashar al-Assad želi Idlib ponovo vratiti pod suverenitet Sirije. Njegova višemjesečna bombardiranja uništila su brojne škole, stanove i bolnice, pokrenuvši još milijun ljudi prema turskoj granici. Nakon što je Rusija odbila napustiti svog sirijskog saveznika Assada, Turska je pojačala pritisak na Idlib.
Postavilo se pitanje hoće li doći do izravnog sukoba između turske i sirijske vojske? Imajući pred sobom mogućnost izravnog sučeljavanja sa sirijskim regularnim snagama, koje podupire Rusija, uključujući čak i mogućnost vojnog poraza, Erdogan je odletio u Moskvu. Je li nakon potpisivanja sporazuma o primirju s Putinom takva potencijalna opasnost od novog rata trajno izbjegnuta? Vjerojatno da, jer dokument od 6. ožujka u biti predstavlja poraz za tursku vojsku, koja je po snazi druga najveća stalna oružana snaga NATO-a, opremljena i osposobljena prema najvišim zapadnim standardima. Turska vojska, da nije bilo Rusa, mogla je relativno lako izvojevati vojnu pobjedu nad iscrpljenom sirijskom vojskom, koja vodi borbu protiv pobunjenika i terorista punih devet godina. No, ruska vojska kontrolira zračni prostor Idliba, uskraćujući Turcima uporabu zrakoplova, helikoptera i bespilotnih letjelica. S obzirom na to da je EU – posebice putem NATO-a – već dugi niz godina bio involviran u sirijski građanski rat na strani tzv. »demokratskih oporbenih snaga«, sada mora ozbiljno promisliti o posljedicama jedne od najvećih humanitarnih tragedija ovoga stoljeća.
Dugogodišnji rat u Siriji gdje EU nije podržavao legalno izabranu vlast, doveo je do toga da je gotovo polovina stanovništva te zemlje morala napustiti svoj dom. Kako se ratni sukob sve više razbuktavao, obračuni između regularnih sirijskih snaga, pobunjenika i terorista bivali su sve okrutniji, pri čemu je najviše stradalo civilno stanovništvo i djeca. Humanitarna kriza bez presedana po broju raseljenih osoba sada nadmašuje kapacitete humanitarnih organizacija. Liječnici za ljudska prava, što su potvrdili i Ujedinjeni narodi, upozoravaju da režimska vojska sada bombardira i bolnice. Bombardiranje i zračni napadi ne samo da uzrokuju masovni egzodus stanovništva, već utječu i na sposobnost dugoročnog pružanja pomoći u zbrinjavanju i opskrbi hranom. Prema apelu UNICEF-a, pola milijuna izbjeglica su djeca. Rat u Siriji definitivno ulazi u novu opasnu fazu za svjetski mir i sigurnost. Turski predsjednik je oštro reagirao na smrt 33 turska vojnika na sjeverozapadu Sirije. Istovremeno turske zračne snage oborile su tri zrakoplova sirijske vojske. Neki turski dronovi uništili su položaje i konvoje sirijskih trupa. Ruske zračne snage i proturaketna obrana zasad su relativno suzdržane u podršci sirijskog saveznika. Erdogan je želio savez s Rusijom kako bi ostvario svoje ambicije i dominaciju na postameričkom Bliskom istoku.
U međuvremenu su se stvari zakomplicirale i promijenile. Amerikanci su otišli, okrenuli leđa Kurdima, a Damask ohrabren tim promjenama, uz rusku pomoć, želi čim prije osloboditi posljednji pedalj svog teritorija. U međuvremenu je Turska optužila Rusiju za stradanje svojih vojnika. Rusija je sa svoje strane jasno stavila do znanja da turske snage nemaju razloga biti tamo. Erdoğan još uvijek traži pomoć od NATO saveza. Međutim takva mogućnost je isključena, jer se nesreća s vojnicima dogodila na dijelu međunarodno priznatog teritorija Sirije. To znači da nije došlo do agresije na Tursku. Erdogan je od takve vrste pomoći odustao, jer bi time morao priznati da je ilegalno izvršio invaziju na suverenu državu.
Što će EU, koji sve više strepi od novog masovnog vala imigranata, poduzeti nakon sastanka s Erdoganom u Bruxellesu? Hoće li sve ostati samo u okviru ispunjavanja uvjeta iz Sporazuma o migrantima iz 2016. godine? Hoće li njezina politika i dalje bitno ovisiti o stavovima NATO-a, tj. SAD-a? Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, nedavno je izjavio da NATO, premda se radi u teritoriju suverene države Sirije, pruža podršku Turskoj protiv Sirije u Idlibu. On samo ponavlja riječi specijalnog predstavnika SAD-a za Siriju Jamesa Jeffreya, koji je u intervjuu turskom informativnom kanalu NTV, rekao: »Turski vojnici koji su trenutačno stacionirani u Idlibu, imaju pravo na obranu, a Washington i Ankara imaju zajednički geostrateški cilj u Siriji i Libiji«. Jesu li ove Stoltenbergove i Jeffreyeve izjave istodobno i stavovi EU-a, koja uvodi sankcije Siriji i osuđuje Erdogana zbog intervencije turske vojske na teritorij suverene države? Gdje je tu politika Unije? Ili je to samo obična retorika bez pokrića u funkciji vraćanja Turske pod okrilje politike NATO-a, tj. SAD-a? Vjerojatno je to samo retorika, jer nakon susreta Erdogan-Putin u Moskvi, razvidno je da turska vojska ne može još dugo ostati u Siriji, posebice ne u okruženju sirijskih snaga koje sada više ne podržava samo Rusija. Za EU je sada najbitnije što će se dogoditi s oko 900 tisuća novih migranata, uključujući veliki broj djece, koji se sada – u srcu sirijske zime, kreću prema Turskoj, kako bi izbjegli ofenzivu Assadovih snaga. Masa ljudi bježi od zračnih napada i topničkih granata, ali nema kamo otići jer je turska granica zatvorena. Stotine tisuća civila zarobljeno je na cestama gdje su postavili improvizirane kampove u nadi da će stići pomoć.
Idlib je posljednja regija koju još uvijek kontroliraju džihadisti i pobunjenici, podržavani od Turske i NATO-a, koji od 2011. godine poduzimaju nasilne vojne operacije ne bi li svrgnuli sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Gdje je danas europska diplomacija? Treba li se ona i dalje odvijati isključivo kroz politiku NATO-a? Znači li to da će vanjska politika Unije prema Srednjem istoku i dalje biti samo produžena ruka američkih interesa? Hoće li EU znati i moći uspostaviti kvalitetne kontakte s glavnim protagonistima ove tragedije? Sa Sirijom, čiju legalno izabranu vlast već godinama ne prihvaća, podržava pobunjenike i uvodi joj sancije? Može li to uspješno odraditi s Turskom? Konačno, kako će se postaviti prema Rusiji koja vodi glavnu riječ na Srednjem istoku, prema kojoj još uvijek primjenjuje sankcije?
Pojedine članice EU-a postupno se približavaju Assadu. Primjerice, Italija već najavljuje ponovno otvaranje svog veleposlanstva u Damasku. Hoće li i ostale najveće članice Unije, sada u promijenjenim okolnostima, inzistirati na tome da Assad ostane i dalje izoliran i sankcioniran zbog nepoštovanja ljudskih prava? Kako će se odvijati procesi obnove Sirije koji je EU već najavio, ako i dalje razmišlja o sancijama prema toj zemlji? Predsjednik Trump je povukao svoje trupe s tog područja. Države arapskog zaljeva ponovo uspostavljaju veze s Damaskom. Džihadističke snage su sada okružene u Pokrajini Idlib. Tko će stati u njihovu obranu prilikom izvlačenja? Vjerojatno oni koji su im tijekom proteklih godina pružali pomoć u naoružanju, logistici, obuci i omogućavali im da vode unosne velike trgovinske poslove.
Assadova ofenziva je sada sve više ohrabrena s mnogih strana. Je li Unija doista sposobna definirati svoju jasnu i koherentnu vanjsku politiku koja odgovara novoj realnosti i njezinim interesima? Jer, konsolidiranje odnosa s legalnim režimom u Damasku, Turskom i Rusijom, izravno ili posredno, povezano je ne samo s izbjegličkom krizom, već i gospodarskim interesima EU-a u tom dijelu svijeta. Istovremeno, najavljeno je da bi Sirija mogla biti primljena u Arapsku ligu. Europljani su dugi niz godina bliskoistočnu politiku povjeravali SAD-u. To je utjecalo i na njezine prioritete u odnosu na Siriju. Stoga je ova 2020. godina, pravi trenutak da EU konačno počne osmišljavati svoju politiku prema Srednjem Istoku, Africi, Afganistanu… Bude li ona pragmatična, principijelna i solidarna, države članice EU-a mogu iskoristiti svoju ekonomsku snagu u funkciji ostvarivanja nacionalnih i europskih interesa, ali ne na temeljima novog imperijalizma. S obzirom na postojeće odnose Unije s Putinom i Assadom, Erdogan će iz EU-a nastojati izvući maksimalno moguće. Hoće li potpisani sporazum iz 2016. godine, bit dovoljan ako iz Idliba krene prema Turskoj još milijun emigranata? Istovremeno, članice EU-a su trenutačno podijeljene oko načina i obujma pružanja financijske pomoći Turskoj. »Europske granice više nisu otvorene za imigrante iz Turske, a to isto vrijedi i za njemačke granice«, nedavno je izjavio njemački ministar unutarnjih poslova. Nakon sastanka Erdogana s predsjednikom Europskog vijeća i predsjednicom Europske komisije, čini se da postoji dobra volja da se odnosi između EU-a i Turske vrate u okvire Sporazuma iz 2016. godine? A to konkretno znači da će Turska u buduće zadržati migrante na svom području, a Unija, sukladno Sporazumu i uvjetima koji su u njemu definirani, nastaviti isplaćivati svoj dio obveza. Bez obzira na to što je susret u Bruxellesu prošao relativno dobro, Europska unija mora preuzeti sudbinu u svoje ruke. Jer ako se ponovo pokaže da Unija nije dorasla situaciji, ubrzo će izgubiti ono malo preostalog kredibiliteta, čime će omogućiti populističkim i ekstremističkim snagama da preuzmu politiku u svoje ruke.