Kakvo je stanje u Hrvatskoj po pitanju keramike?

– Dobro. Kad sam ja počinjao nisam imao gdje naučiti i nije bilo materijala. Po materijal sam odlazio u Trst, u Sloveniju sve dok se nije pojavio i u nas. Sada je Hrvatska jako dobro snabdjevena svim potrebnim materijalima za izradu keramike. Ono  što je meni važno, kao prosvjetnom radniku, jest to da se s glinom jako puno radi u školi. Djeca je obožavaju a mnoge škole imaju i peć za keramiku. A keramikom  se bave i studenti te i oni nešto starije dobi. Mislim da keramika u nas ne zaostaje za onom u Europi. Ima kvalitetnih autora i izložbi. Upravo se u Ješkovu, pokraj Koprivnice formira veliki centar keramike gdje će se održavati  međunarodne keramičke kolonije, tečajevi, izložbe i slično.

Što vas je ponukalo da se počnete baviti keramikom?

– Nisam, osim što sam prije petnaestak godina završio tečaj rada na lončarskom kolu. To sam naučio od Vinceka, najpoznatijeg lončara u Hrvatskoj, tijekom boravka u Grožnjanu. Sve drugo naučio sam sam, eksperimentiranjem, putem literature, a od kad postoji internet putem njega, zatim kolonijama keramike. Ipak, najviše sam naučio sam, eksperimentiranjem.

Kad je riječ o eksperimentiranju u svom radu koristite raznovrsne materijale pa čak i konjsku dlaku.

– I ljudsku. Dugo sam imao na kosi rep koji sam koristio kad nisam imao konjsku dlaku za tehniku horse raku. Kad sam se počeo baviti keramikom radila se klasična keramika, ono što se oduvijek radilo unatrag tisućama godina. Kad se keramika počela razdvajati na umjetničku i funkcionalnu onda su se počele javljati neke nove tehnike. Negdje sam pročitao da se može koristiti i nešto drugo.

Kako sam završio grafiku želio sam povezati grafiku i keramiku. Trebalo je otkriti kako napraviti duboki tisak. Krenulo je s eksperimentiranjem. Privlačila me tehnika rakua i njoj sam se posvetio. To uključuje korištenje atraktivnih tehnologija poput konjske dlake, ptičjeg pera… Potom sam došao do podatka da se u nekim zemljama koristi i papirnata glina te uočio da je upravo ona ta na kojoj se može utisnuti duboki tisak, te sve ostale klasične grafičke tehnike kao što je recimo i acquatinta, bakropis… To se naziva keramografika.

Što vas inspirira?

– Priroda. Volim prirodu u kojoj često boravim i ona me inspirira. A tu je i rad s djecom. Oni mi daju energiju i kroz njih se pročišćavam.

Rekli ste mi da volite planinariti. Koliko vas planine mogu inspirirati?

– Najprije sam nosio sa sobom blok i skicirao sam, a potom su se pojavili digitalni fotoaparati. Dakle, sad umjesto bloka koristim digitalni fotoaparat. Prije sam u planine trčao da bih što prije došao na vrh, kad sam bio mlađi, a sada idem polakše. Najčešće idem sam da ljudima ne smetam. Snimam biljke, pejsaže… i to potom koristim kao inspiraciju. S obzirom da volim skicirati, kad neku zamisao definiram krenem je raditi u keramici. Uvijek radim skicu, osim ako nešto ne ponavljam ili radim varijaciju na istu temu. Fotografija mi služi kao motivacija, zabilješka.

Recite mi nešto više o vašoj zadnjoj umjetničkoj fazi, kako ste krenuli u tom smjeru umjetničkog stvaralaštva u kojem se sada nalazite?

– Prije desetak godina imao sam u Rijeci zajedno s pokojnim Emilom Benčićem u ciklusu Dijalozi izložbu keramografike ali kao mini print, jer nisam znao tehnologiju za veći format. Dakle, proces stvaranja ostaje isti kao i u grafici osim što na kraju se print ne radi na papiru već na papirnatoj glini koja je dovoljno elastična da može podnjeti pritisak. Glina nesmije biti ni premekana ni pretvrda, a pritisak također idealan. U Urbinu sam ove godine držao radionicu o grafici na keramici i tijekom priprema za isti počeo sam eksperimentirati s većim formatima. Tako su nastali radovi velikih formata za izložbu u Lučkom. Format mi je sada ograničen veličinom grafičke preše i veličinom peći na – 50 X 60 cm.

Hoćemo li tu izložbu imati prilike vidjeti i u Rijeci?

– Ja se nadam da, da. Planiram retrospektivu. Moram napraviti program i dati molbu za prostor jer imam materijala. Trebao sam imati izložbu u Koprivnici ali je sve propalo zbog nedostatka sredstava, tako da u principu već imam gotovu izložbu.

Imate li i neku novu zamisao možda?

– Svakako, samo se mnogo toga mora posložiti. Recesija se jako osjeća u svijetu umjetnosti tako da za sada nemogu navesti neki datum. Ima puno natječaja, ali problem predstavlja slanje radova. Ako recimo želim poslati rad u Japan na skupnu izložbu to bi me koštalo 1000 kuna samo poštarina, a to nije malo. To si nemogu tako često priuštit.

Koga štujete od umjetnika?

– Prva dva imena koja su me privukla svojim radom je Ljerka Njerš , svjetski poznata keramičarka s kojom sam postao i prijatelj i Emil Benčić, koji je nažalost prije par mjeseci iznenada preminuo. Njemu se divim jer je to najduhovitiji keramičar kojeg sam upoznao. On je u svakom svom radu duhovit. U studentskim danina uzor mi je bio Michelangelo jer sam renesansni tip osobe.

Za kraj mi otkrijte slušate li glazbu dok stvarate?

– To je jako zanimljivo pitanje. Volim slušati glazbu. Recimo kad radim izložbu slušam određenu glazbu. Za jednu sam slušao Mrvicu, za drugu Beatlese, Paca de Luciu… Glazba je uvijek prisutna a kad se odmaram uzmem u ruke gitaru i sviram nešto za sebe. Volim čuti zvuk gitare.