Mjesto gdje znaju popraviti uspomene

Kada ljudi shvate koliko vrijedi jeftina kineska roba, ili kad shvate da im draga lampa, luster ili svijećnjak zaslužuju novi sjaj, onda idu u »Claire«, a tamo vlasnica i troje njezinih zaposlenika, vrsnih majstora, od starog rade novo, restauriraju, od djelića izrađuju nove cjeline

Ništa ne bacajte! Staro je još uvijek daleko kvalitetnije od svega novoga!« Ovim, na sve aspekte života primjenjivim naputkom, ispratila nas je uz širok, iskren i dobrohotan osmijeh Jasna Holjevac iz svoje male, a drage trgovine. Taj tren, nakon što smo obišli i prodavaonicu i radionicu bravarsko-metalopojasarskog tradicijskog obrta »Claire« na Kaptolu, bilo je savršeno jasno što nam je ovime željela reći.

No, da bi se shvatila bit, valjalo je prvo saznati da uopće ima netko tko će vam od starih lampi i lustera napraviti novi, ljepši i sjajniji, netko tko zna oživjeti dragu uspomenu i vratiti vas u vrijeme koje se činilo davno izgubljeno. Na sreću, Jasna Holjevac nije dala da se ugasi obrt što ga je 1948. godine utemeljio njen otac Mirko Car.

Zato danas, kada shvate koliko vrijedi jeftina kineska roba, ili kad shvate da im draga lampa, luster ili svijećnjak zaslužuju neki novi sjaj, ljudi idu k njoj. A ona i njeno troje zaposlenika, vrsnih majstora, od starog rade novo, restauriraju, od djelića izrađuju neke nove cjeline i tako vraćaju život uspomenama prije svega. Svemu usprkos, ponajprije svekolikoj recesiji.   

Čisti ručni rad

Jer, na žalost, vremena su takva da nadobudnom novinaru prvo pada na pamet – da li se ikako preživjeti? Pamte li se neka druga, što gora, što bolja vremena za obrt ovakve vrste!?   – Sad je uistinu najlošije – iskreno će Holjevac.

 U Claire designu izrađuju se rasvjetna tijela, sjenila za lampe, crkveni inventar, ukrasi poput križeva i svijećnjaka, ili pak raznorazni metalni dijelovi poput rozeta, grla, lanaca. Tu se restauriraju i popravljaju lusteri, lampe, svijećnjaci, okovi, kvake, baš kao što se radi po narudžbi i po željama kupaca. Zanimljivo je i to da je  poprilično korisnika usluga gospođe Holjevac baš iz Primorsko-goranske županije. Čini se, usmena je predaja tu učinila svoje. Dobar glas se, jednostavno, daleko čuje. 

   Zapravo, pojednostavljeno rečeno, to s lusterima, lampama i svijećnjacima nekako je posve nalik priči o hrvatskom društvu i nekim globalnim trendovima. Jer, baš onako kako u Hrvata nestade srednjeg sloja, pa uokolo viđate ili neumjereno bogate ili krajnje siromašne, tako se danas više ne prodaju oni srednje skupi i srednje veliki lusteri i lampe, već ili oni najveći, ili one male lampe. A šteta, jer osim iznimna šarma, ovi su uratci čisti ručni rad, kvaliteta kojoj je teško parirati.

Onih koji se bave bravarsko-metelopojasarskim obrtom u Zagrebu je danas možda dvoje, troje. I nema im druge nego izdržati, barem tako veli Ksenija Car, sestra Jasne Holjevca i to na osnovi svoga višegodišnjeg života i rada u Parizu gdje je, evo, nedavno zaslužila i mirovinu.   

Povratak malim obrtima

– U Parizu se pomalo ljudi vraćaju obrtima, malim radnjama, kvaliteti. A samo prije koju godinu i oni su se okrenuli velikim trgovačkim centrima koji su se masovno otvarali. Treba izdržati – kaže Ksenija.   Zapravo, da su Parižani pametni, dolazili bi na Kaptol recimo po širm, odnosno sjenilo za lampe i lustere. Jer kod njih, i to preko kataloške prodaje, širm stoji 79 eura, a u Jasne Holjevac nekih 250, 300 kuna. Zanimljivo je i to kako je zapravo ova restauratorska djelatnost zapravo Mirku Caru bila više usputna djelatnost. Danas je glavna. Restaurira se sve, stare kvake starih opatijskih vila, crkveni lusteri, stari svijećnjaci, lampe koje su drage uspomene, čak se džezvama vraća stari sjaj. No, rade se i potpuno novi proizvodi. Na starim strojevima nastaju, primjerice i raskošni lusteri koje će krasiti kristali od murano stakla. I ovo je, naime, obrat u kojem neke stvari nikad ne izlaze iz mode, ili se u modu svako toliko nanovo vraćaju. A ako baš imate vlastitih želja, sve se tu dade realizirati prema nacrtu, ili kakvoj staroj fotografiji.      U radionici kraj trgovine baš se redi, i radi, i lašti stari svijećnjak na kojem će gorjeti svijeća i za posjeta Svetog Oca. A za metalopojasarskim strojem, gospon Joža. Zanat je izučio, kaže, u Šikića. A Šikić je bila tvornica lustera koja je stolovala nekada davno u samom centru, u Vlaškoj ulici. Danas, ako vam je želja završiti metalopojasarski zanat, praktički to nemate gdje. Zato su majstori koji se debelim pojasom vežu za stroj da bi fino obradili mesing za budući luster, vrijedni poput dragocjenosti.

   Jasna Holjevac veli kako nije nikada dvojila hoće li nastaviti očev obrt. Posao je to kreativan i lijep, veli. Hoće li njenim stopama i njeni sinovi, ne zna. Vrijedilo bi, ako ništa, ono zato da ljudi poput drage gospođe s Lošinja imaju kamo doći ne bi li svojim starim lampama udahnuli novi život. Staro je, naime, još uvijek daleko kvalitetnije od novoga. Ne popraviti ga bio bi grijeh. Nemati nekoga tko to zna popraviti, bio bi još veći grijeh.