– Ovdje u Kostreni primijenili smo poetiku pjesme »Jedna noć u Kostreni«, ali u arhitekturi. Istina, vjerojatno se to ne vidi na prvi pogled, taj mediteranski, provansalski, pa grčki izričaj, s nekim čudnim rasporedom stvari u eksterijeru i interijeru. Vrt je takav da zamišljam da bi u njemu volio boraviti Bela Hamvas dok pije svoj Tokajac i razmišlja, piše, da može počinuti, okrijepiti se. Ovdje Sabina i ja volimo doručkovati za stolom u vrtu zajedno s pticama, mravima, našim lajavim ljubimcem Hopijem, ponekom zalutalom mačkom, našim nestašnim sinom Andrijom koji nas voli ometati u tom svetom činu, našoj »jutarnjoj misi«. Naša dva starija sina Jan i Juraj povremeno dolaze kad se zažele kupanja i roštilja. U sklepanoj opuštenoj odjeći, slobodni, neopterećeni. Tu se nakon niza dana sastajemo dublje sa sobom ili kako kaže prijatelj, pjesnik Jahić, »usebljujemo«, a meni to zvuči kao da se ponovo useljavamo u sebe. Stvari oko nas su praktične i nepraktične, predmeti koji reaktiviraju osjećaje: klupa iz parka, izbijeljeni bicikl, kućice za ptice… 

 Osluškivanje prostora

S obzirom na to da se Pišta bavi i restauriranjem antiknog namještaja, pitali smo ga da nam ispriča kako su »stvarali« namještaj za njihov dom. 

  – Ovdje nemamo antikvitetnih predmeta, izuzev sto godina stare krletke za ptice, koja izgleda poput male katedrale pa nam privlači pogled zbog estetike, a ne funkcije. Poput bicikla građena je od žičica, žbičica i djeluje skulpturalno. Gradnja, dugogodišnja, na ovoj starini s bezbroj radnih akcija s prijateljima umjetnicima, sad već znamenitima, koji su svoje instrumente – pera, kistove, gitare zamijenili za lopate i znoj. Ostale su anegdote, riječi pjesničke, poezija, zvuci gitara, pjesma upisani u zidove kuće, barake u vrtu, jasenu koji odolijeva burama, kamenu, našim sjećanjima. Moja draga suputnica kroz životnu plovidbu, Sabina, s izrazitim smislom za detalje, dala je završni pečat ovom dragom nam, mogu reći, kućerku, mjestu utjehe gdje se sastajemo sami sa sobom i kao što reče Carl Gustav Jung – da bi ga svatko trebao imati. Više je to osluškivanje prostora nego osmišljeno dizajniranje. Naš pokojni akademik Ivan Supek rekao je da čovjek treba uzeti najbolje iz svih vremena. Nošen tom mišlju razmišljam da najviše prostora treba ostaviti netaknutoj zemlji, jer njezino je postojanje najduže i oda njezinom tvorcu, a zatim ljudsko djelovanje i njega treba poštovati. Znanstvenik pri ruskoj Akademiji nauka, Petr Garjaev, dokazao je da se emocije upisuju u stvari i da ti zapisi ostaju trajno. Otud ugoda, nelagoda od okruženja u kojemu se nalazimo. Mi smo tu pokušali popraviti, očuvati neke predmete, spasiti ih od propadanja. U bijeloj su sve boje i zato volimo bjelinu, njezinu ljepotu, čistoću i jer malom prostoru daje dojam prozračnosti. Svaki posjetitelj tu ostavi neki svoj trag, svoju emociju tako da je to svojevrsni vlastiti muzej emocija i to je razlog koji nas ovdje dovodi i privlači. Ljetovanje u Kostreni je priča intimne prirode i ma kako to čudno zvučalo – odmor je kad se čovjek odmori. 

  Sabinina i Piština »mala kuća« odiše ljubavlju. U donjem dijelu ima 25 kvadrata, a u gornjem, u kojem je u tijeku preuređenje, ima 18 kvadrata. U tom gornjem dijelu žele načiniti apartman za djecu i prijatelje kad im dođu u posjet. Kako su većinu namještaja obojili u bijelo, pitali smo Pištu za savjet – kako nešto starijem namještaju, iz osamdesetih, sedamdesetih godina prošloga stoljeća udahnuti štih shabby chica. 

 Intuitivni shabby chic

– Svakom se predmetu pristupa na drukčiji način. Neke je predmete nužno prešmirglati. Kad je podloga čvrsta, nanose se lazure razrijeđene boje. Na nekim predmetima volimo da se vidi trag materijala, drveta. Nama nije bila namjera imati pokućstvo u shabby chic stilu, nego nam taj način preuređivanja namještaja predstavlja jaku vezu s prostorom u kojem smo ga smjestili. To je bilo intuitivno. Stari namještaj je vrijedan pažnje i, uz to, iznimno kvalitetan. Pokušavamo te neke stare predmete očuvati od propadanja i vratiti u funkciju. Ova kuća datira iz dvadesetih godina prošloga stoljeća. Bila je ruševna i poželio sam je restaurirati. Stepenice su brodske škale, dio njih, ali su malo pomaknute iz praktičnih razloga. Uz obnavljanje ove kuće vežu me mnoge lijepe uspomene. »Šljakanje« s prijateljima, a onda odlazak na kavu kraj mora, koja bi završila s večeri poezije, feštom. Stoga je meni ovo jako važan prostor. Svaki njegov djelić ima neku priču. 

  A priču ima i svaka šalica, tanjurić, vrč, pokrivač, stilski usklađeni, koje su Sabina i Pišta pomno odabrali jer im to pričinjava zadovoljstvo. 

  – U odabiru predmeta za našu »malu kuću«, bilo ukrasnih, bilo uporabnih nikad se ne povodimo za određenim dizajnerskim stilom, nego se isključivo prepuštamo vođeni svojim osjećajem za lijepo, a u ovom slučaju i romantičnom koji nas vodi od obične police u supermarketu do najfinijeg dućana, ali i po starim podrumima i šupama, a kao u svemu vodi nas samo srce. Volimo reciklirati, iskoristiti zaboravljene i odbačene stvari i udahnuti im novi život, ispričala nam je Sabina kad smo je pitali kako odabire detalje za dom. 

  Vrt su odlučili ostaviti u prirodnom izdanju, s ponekom manjom intervencijom, što mu pridaje posebnu čar. Večeri u njihovu vrtu su posebne i ostaju u jako lijepom sjećanju, a bit će zabilježene, kao što nam je na kraju našeg druženja otkrila glumica, tako što će se neke fotografije naći na zidnom albumu koji namjerava realizirati od grana, u obliku srca, koje će obojiti u bijelo. Bit će to vrlo originalan zidni foto-album ove obitelji koja svojim životnim stilom mnoge nadahnjuje da i sami počinju uživati u malim stvarima koje život čine ljepšim i vrednijim.